Lažni život Kima Philbyja: otkriveni novi, nikad luđi detalji o čuvenom dvostrukom agentu

I da 1963. godine njegov treći roman nije doživio ogroman uspjeh – što ga je konačno potaknulo da se u potpunosti posveti pisanju – David J. M. Cornwell morao bi napustiti britansku tajnu službu (MI6). Službenik Cornwell, u književnom svijetu dakako poznatiji po svom pseudonimu John le Carré, našao se među mnogim operativcima čije je daljnje djelovanje onemogućila najveća obavještajna afera Hladnog rata.

Špijunski prsten britanskih agenata koji su desetljećima radili za Sovjetski Savez, tzv. Cambridge Five, u zadnje vrijeme vjerojatno više nije opće mjesto povijesti prošlog stoljeća, no kad je deset godina nakon napuštanja službe Le Carré objavio roman Tinker Tailor Soldier Spy, u kojem je inspiraciju pronašao baš u toj aferi, zapadnjačke su tajne službe još uvijek panično kopale po vlastitim redovima, tražeći potencijalne sovjetske krtice.

Novi pogled na stare hladnoratovske afere

Kim Philby, najpoznatiji iz notorne petorke dvostrukih agenata, dotad se već naviknuo na depresivnu svakodnevicu Moskve, gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima uspio prebjeći u trenutku kad je razotkriven. Nicholas Elliott, zapaženi britanski obavještajac i čovjek koji ga je desetljećima smatrao svojim najboljim prijateljem, u međuvremenu se umirovio. Enigmu Philby nikad do kraja nije uspio shvatiti.

Upravo je njihov odnos dobio središnje mjesto u recentnoj interpretaciji ove problematike. Nastala pri uspjelom susretu knjige povjesničara Bena Macintyrea i dojmljive redateljske egzekucije Nicka Murphyja (komplementirane izvrsnim ulogama Guya Pearcea i Damiana Lewisa), nova britanska mini-serija A Spy Among Friends pruža intrigantan uvid u društveni milje britanskih obavještajaca sredine prošlog stoljeća, i svakako bi je valjalo preporučiti.

No, zgodan je to povod i za nešto šire razmatranje načina na koji se jedna bezobrazno privilegirana i tašta generacija britanskih agenata igrala rata između komunista i kapitalista, rata u kojem su račune plaćali uglavnom svi osim njih. Ako su pritom bili neodoljivo šarmantni – kako se redovito piše za Philbyja – malo je toga bilo s čim se nisu mogli izvući. Nedavno pušteni dokumenti otkrivaju nove detalje istrage koja je ostavila neugodnu mrlju na prestižu britanske službe MI6.

Cambridge kao mjesto formiranja mladih komunista

Kao pravo dijete imperija, Kim Philby rođen je u Indiji. Njegov otac, St. John Philby, lingvist i ornitolog, cijenjeni stručnjak za arapski svijet, daje mu ime po protagonistu poznatog romana Rudyarda Kiplinga te ga s navršenih 17 godina šalje na studij povijesti na Cambridgeu. Bilo je to početkom 1930-ih, i poput mnogih nadarenih studenata, Kim se zanosi idejom komunizma. U krugu njegovih poznanika kreću se i budući diplomati, Guy Burgess i Donald Maclean.

Philbyjev ideološki zaokret dovršen je nakon posjeta nacističkom Berlinu gdje je svjedočio gnjusnim antisemitskim progonima; već u jesen 1933. godine stavlja se na raspolaganje jednom agentu Kominterne i odlazi u Beč. Tamo upoznaje “najhrabriju ženu koju je ikad vidio”, svoju veliku mladenačku ljubav, mladu židovsku komunistkinju Alice Kohlman. Kad je režim Engelberta Dollfussa krenuo u brutalni obračun s bečkim socijalistima, Kim odvodi Alice na sigurno u London. Prije toga ju je oženio.

U Londonu će ga ona povezati sa sovjetskim obavještajcem koji se skrivao iza imena Otto, i koji će mu ponuditi da postane sovjetski agent (tek će desetljećima kasnije saznati njegovo pravo ime: Arnold Deutsch). Bila je to ulaznica koju je tražio.

Fatalna britanska opsesija ‘unutarnjim krugom’

Kako u svojoj sjajnoj knjizi piše Ben Macintyre, također kembridžski đak, Philbyjeva se priča uklapa u ono što je C. S. Lewis opisao kao fatalnu britansku opsesiju “unutarnjim krugom”, potrebu da se pripada nekom posebnom, ekskluzivnom društvu kao konačnoj potvrdi pojedinčeve posebnosti. Postupno, ta će opsesija Philbyja odvesti u onaj najuži krug – krug sovjetskih špijuna u britanskoj obavještajnoj službi.

Prije nego što mu je to pošlo za rukom, po sovjetskim se uputama infiltrirao u neprijateljske redove. Za špijuna nema puno boljih poslova od novinara, objasnili su mu. Najprije je pisao za pronacistički časopis koji je financirao Hitlerov režim, a potom se 1936. godine ubacio u Španjolsku, gdje je radio kao ratni korespondent, prateći kretnje Francovih trupa.

Odlučuje da je vrijeme da stupi u MI6

U Engleskoj su, dakako potpuno nesvjesni njegove stvarne motivacije, bili veoma zadovoljni Philbyjevim izvještajima, a čini se da je zadovoljan bio i Franco, pa mu dodjeljuje odličje za napisane reportaže (poslije će ih za svoje brojne zasluge dobiti i od britanskih i sovjetskih državnika). Kako će pokazati kasniji dokumenti, Sovjeti su u jednom trenutku razmatrali mogućnost da Philby izvrši atentat na Franca, no Britanac je smatrao da nije pravi čovjek za to.

U međuvremenu raskida odnos sa svojom bečkom suprugom koja bez previše trzavica odlazi u Pariz, ali se ponovno povezuje s kembridžskim kolegama, Macleanom i Burgessom. Ni oni ne napuštaju komunističke simpatije iz svojih studentskih dana.

S početkom Drugog svjetskog rata dolazi do kratkog prekida komunikacije sa Sovjetima, pa Philby radi kao izvjestitelj iz Francuske. Ipak, ubrzo odlučuje da je vrijeme da stupi u MI6, i nakon što je na par mjesta nagovijestio svoj interes, pozivnica je stigla. Tamo ga je već čekao Burgess. U London se iz evakuiranog britanskog veleposlanstva u Parizu upravo vratio i Maclean. Inicijalna prosovjetska trojka privremeno se okupila na jednom mjestu.

Prijateljstvo bazirano na kriketu, alkoholu i šalama

Iste te 1940. godine, dvadesetosmogodišnji Philby upoznat će Nicholasa Elliotta, četiri godine mlađeg službenika MI6-a, također kembridžskog đaka čiji je otac, naravno, u toj istoj školi studirao s Philbyjevim. Ponosni pripadnik obitelji koja je već generacijama vjerno služila imperiju, Sir Claude Elliot postao je ravnatelj Etona, najslavnije britanske obrazovne ustanove za dječake. Stoga, kad je mladi Nicholas poželio stupiti u službu, trebao je samo izgovoriti prave riječi, na pravom mjestu, pred pravim ljudima. Učinio je to pred očevim poznanikom na konjskom trkalištu i stvar je ekspresno riješena.

Elliotta će u svojim memoarima John le Carré poslije opisati kao najšarmantnijeg, najduhovitijeg i najelegantnijeg špijuna kojeg je ikad upoznao (bio je u selekcijskom odboru kad je Le Carré stupao u službu), no nakon prvih susreta s Philbyjem, Elliott je bio taj koji je ostao očaran karizmom svog kolege (do te mjere da je išao nabaviti jednaki kišobran s drškom od bjelokosti, kao što je James Angleton, kasniji visokopozicionirani CIA-ovac, nakon mladenačkog susreta s Philbyjem nabavio jednaki šešir).

Iako su tijekom nešto više od dva desetljeća prijateljstva nerijetko bili na različitim krajevima svijeta (baš za rata mlađi je služio u Kairu i Istanbulu), Philby i Elliott postali su najbolji prijatelji.

“Rijetko su raspravljali o svojim strahovima i nadama, radilo se o tipično engleskom prijateljstvu, baziranom na kriketu, alkoholu i šalama, na zajedničkom skupu pretpostavki o svijetu i njihovu privilegiranom mjestu u njemu. Bili su bliski koliko su to dva heteroseksualna Engleza iz više klase, negdje oko sredine prošlog stoljeća, mogli biti”, istaknut će Macintyre.

Posebna pravila za posebnu britansku klasu

Priče o britanskim špijunima i alkoholu nisu samo književni klišej. Kako pokazuju brojna svjedočenja, gotovo svi susreti ovih agenata u usponu podrazumijevali su solidnu količinu alkohola. Čini se da je u tom krugu – kojem se u međuvremenu pridružio i četvrti dvostruki agent, cijenjeni povjesničar umjetnosti, poslije osobni kraljičin savjetnik, Anthony Blunt – po predanosti intoksikaciji prednjačio kaotični Burgess, o čemu možda najbolje svjedoči i njegova smrt od ciroze jetre u 52. godini života.

Nema sumnje, za njih su vrijedila drugačija pravila nego za ostale smrtnike. Dok je u Engleskoj homoseksualnost sve do 1967. ostala protuzakonitom, Blunt i Burgess, napose potonji, takvim se preprekama nisu previše zamarali.

Osim što je otvoreno i ciljano provocirao javni moral promiskuitetnim navikama, ekstravagantni Burgess na svaki je drugi način razbijao uobičajenu sliku uglađenog diplomata. Pijan je prosipao povjerljive informacije, redovito ostavljao neplaćene račune, vrijeđao je uglednike i upuštao se u tučnjave sa svojim kolegama. Za sve to ga je Foreign Office naposljetku nagradio prestižnom diplomatskom službom u Washingtonu.

Na drugom kraju svijetu, Maclean je bio na rubu živčanog sloma. Sve teže noseći teret svoje dvostruke uloge, 1950. je u Kairu potpuno pijan demolirao stan dviju tajnica američkog veleposlanstva (pri čemu je iz nekog bizarnog razloga otvarao ladice i trgao im donje rublje). Nakon kratkog psihijatrijskog liječenja nije mu uručen otkaz, nego je promaknut na važnu diplomatsku poziciju, također u Washingtonu, gdje je već služio više godina (1944-1948). Sovjetski su tajni agenti tako dobili još bolji uvid u dragocjeni bazen spoznaja američkih operativaca.

Tijekom rata odradili golem posao za Staljina

U tom su trenutku američke obavještajne službe već preuzimale vodeću ulogu koju su za rata još uvijek imali Britanci. Kembridžska je petorka – tada već duboko infiltrirana na vodećim mjestima (MI6, MI5, Foreign Office) – u ratnim godinama efektno i s lakoćom služila dva gospodara, no kad je SSSR nakon 1945. prestao biti saveznikom, ulozi su znatno povišeni. U međuvremenu su Philby (pred kraj rata postavljen na mjesto voditelja antisovjetske sekcije MI6-a) i ostali odradili golem posao za Staljina. Zbog ratnih zasluga Philby će dobiti i prestižni naslov Reda Britanskog Carstva (OBE).

Kako pokazuju deklasificirani dokumenti, samo je Burgess u prvoj polovici 1945. Sovjetima predao gotovo 400 tajnih dokumenata. Kasnije se Philby u Istočnoj Njemačkoj izrugivao percepciji MI6-a kao ozbiljne organizacije, opisujući kako je gotovo svake večeri iznosio dokumente, davao ih na fotografiranje svojim sovjetskim kontaktima, a onda ih vraćao rano ujutro. Pretpostavlja se da su njihove akcije, između ostaloga, izravno odvele do smrti možda i više stotina zapadnjačkih obavještajaca.

Jasno, i druga je strana imala svoje adute. Između 1940. i 1948. američki su kriptoanalitičari presreli otprilike 3 tisuće povjerljivih sovjetskih telegrama, no nisu uspijevali pronaći način za razbijanje koda kojim su napisani. U tu svrhu poseban odjel američke vojske razvijao je VENONU, tajni program (ni CIA inicijalno nije znala da postoji) koji će u godinama nakon rata razotkriti razmjere sovjetskog upliva u američke i britanske službe.

Pokazalo se da je više od 200 Amerikanaca pomagalo Sovjetima: imali su ljude u Ministarstvu financija, Državnom tajništvu i sigurnosno-obavještajnoj službi (od 1947. reorganizirano kao CIA), što je samo dio znatno šire, izuzetno problematične konstelacije.

Uloga u sabotaži puča u komunističkoj Albaniji Envera Hoxhe

Jednako tako, Amerikanci su svojim britanskim kolegama otkrili da su i njihovi redovi problematični: krtica kodnog imena ‘Homer’ propuštala je informacije iz britanskog veleposlanstva u Washingtonu. I dok se sumnjalo na osobu puno nižeg ranga, Philby je dobro znao da je riječ o Donaldu Macleanu. MI6 je morao uhvatiti korak s Amerikancima.

Tako im 1949. godine šalju jednog od svojih najboljih ljudi, nikog drugog nego Philbyja, prije toga veoma dobro upućenog u nove američke metode. Preuzeo je ulogu posredovanja između obavještajnih službi. Tamo ga je čekao njegov dobar kolega, žestoki antikomunist James Angleton s kojim je provodio puno vremena, privatno i profesionalno, što je činjenica koja će Amerikanca progoniti do kraja života.

Nedugo nakon toga u britansko-američkom aranžmanu organizirana je tajna paravojna akcija u komunističkoj Albaniji, koja je za cilj imala obaranje režima Envera Hoxhe. Kompleksna operacija – o kojoj se desetljećima ništa nije znalo – rezultirala je debaklom. U određenoj mjeri zahvaljujući i Philbyjevoj dojavi Sovjetima, albanske su tajne službe bile spremne za protudjelovanje. CIA i MI6 tek su 1954. godine konačno odustali od svog nauma, no dotad je protraćeno strašno puno vremena, novca i najvažnije, dosta ljudskih života.

Maclean i Burgess uspijevaju pobjeći u SSSR

Ranih pedesetih Amerikanci su već bili u panici: senator Joe McCarthy mahnito je provodio svoj neslavni lov na vještice. Ovdje je posebno zanimljiva 1951. godina, kad su uhićeni Julius i Ethel Rosenberg, civilni organizatori njujorškog špijunskog kruga koji će dvije godine iza toga biti posjednuti na električnu stolicu. Za ovu priču važnije, s druge strane Atlantika skupilo se i dovoljno indikacija za privođenje Donalda Macleana.

Zahvaljujući svom položaju Philby je doznao što se sprema i stigao ga je upozoriti. Još jednom izigravši neozbiljne britanske službe, Maclean je prvom prilikom pobjegao u SSSR. Problem je bio u tom što je isto učinio i Burgess, iako ga je Philby preklinjao da to ne napravi, pretpostavljajući da nema dovoljno dokaza da mu išta prišiju. Kad ga ovaj nije poslušao, Philby je morao puno toga objasniti.

Situacija je bila sljedeća: dok se Philby s Macleanom nije vidio još od kraja rata, Burgess ga je izravno ugrožavao. Svima je bilo dobro poznato da su se intenzivno družili; štoviše, problematični je diplomat nekoliko mjeseci živio s Philbyjevom obitelji u Washingtonu. Maclean se u međuvremenu vratio u London, a tamo će, zbog incidenata koji su nadilazili sve njegove dotadašnje ludosti, po službenoj zapovijedi uskoro otputovati i Burgess.

Isplanirani ekscesi kao krinka za put u London

Unatoč prismotri unutarnje službe MI5, u dogovoru sa sovjetskim agentima Maclean i Burgess preko Francuske stižu u Švicarsku, gdje će dobiti lažne putovnice u sovjetskom veleposlanstvu. Kad je vijest o njihovu nestanku stigla do Philbyja, dvojac je već bio na svom odredištu u Moskvi. Imali su dovoljno sreće da zaobiđu Elliotta koji je tada djelovao baš iz Berna, gdje su išli preuzeti isprave.

Dokumenti koje je nedavno pustio Forreign Office pokazuju da su britanske službe brzo posumnjale da su Burgessovi ekscesi – primjerice, triput je u istom danu zaustavljen zbog prebrze vožnje, nakon čega se pozivao na diplomatski imunitet – zapravo bili unaprijed isplanirani kako bi ovaj bio povučen u London, gdje će onda moći uživo upozoriti Macleana na ono što mu se sprema. Sve je ukazivalo na Philbyjevu umiješanost.

Philby je tijekom istrage morao predati putovnicu, no da je uistinu mislio pobjeći, znali su to i sami istražitelji, teško da bi ga to zaustavilo. Vjerovao je da nemaju dovoljno dokaza, a nema sumnje, računao je i na podršku Elliotta i Angletona, s kojima je pomno njegovao blizak odnos. Tako je i bilo.

Kad je Philby pozvan u London, Angleton je sastavio izvještaj u kojem ga je čistio od optužbi koje je jasno izložio jedan drugi CIA-in operativac. Kod kuće se Philby našao između suprotstavljenih mišljenja službi MI5 (gdje su bili uvjereni u njegovu krivnju) i MI6 (gdje su ga podržali mnogi, a najsnažnije Elliott, koji se upravo vratio iz Švicarske).

Više je puta tijekom ispitivanja uhvaćen u laži

Nitko od Elliotta nije bio sigurniji da je Philby nevin: u više od deset godina poznanstva, ovaj nikad nije pokazao ni trunku sklonosti komunističkoj ideji (pri čemu se uvjeravao da su njegova studentska iskustva i brak s komunistkinjom bili tek mladenački propusti). Bio je to sramotni napad na elitnog člana britanskog društva, nešto potpuno nedopustivo, smatrao je njegov odani prijatelj. Čini se da je mnogima u to vrijeme bilo nezamislivo da bi netko s takvim pedigreom mogao odigrati ulogu sovjetskog špijuna. Philby se uspio izvući, ali pod pritiskom Amerikanaca i službe MI5, nije ga bilo moguće zadržati na poslu.

Dokumenti ponovno ukazuju na razmjere nepažnje britanskih službi. Iako su ispravno sumnjali da je povezan s ranijim nestankom sovjetskog prebjega Konstantina Volkova (koji je htio prodati informacije o njegovu prosovjetskom djelovanju), i ako su tijekom više faza ispitivanja ustanovili da je lagao istražiteljima, Philby se naposljetku uspio izvući samo s otkazom.

Dijelovi transkripta ispitivanja pokazuju da su istražitelji znali da je lagao u vezi kontakta s prvom suprugom (tvrdio je da ne zna ništa o njoj nakon razdvajanja, ali ovi su imali informacije da su još 1940. dijelili bankovni račun), odnosno da je lagao u vezi ranog poznanstva s Burgessom i razmjerima svojih komunističkih uvjerenja na Cambridgeu (više osoba, uključujući i neke profesore, opisali su ga kao militantnog ljevičara).

Kad je istraga privremeno okončana, jasno su naznačili da sumnjaju da je za čitave svoje službe Philby bio sovjetski agent, no nisu uspjeli prikupiti dokaze. Odšetao je slobodan, ali mogao je pretpostaviti da su sve oči sada na njemu.

Philbyjeva je supruga pretpostavljala da je kriv

Uslijedilo je nekoliko teških godina. Lišen privilegija i dobre plaće, pod prismotrom odjela MI5 i izoliran od svojih sovjetskih kontakata, bio je prisiljen preuzeti nezanimljiv i nelukrativan posao u trgovinskom poduzeću jednog poznanika. Kako se vidi iz njegova dosjea u Foreign Officeu, propali su mu pokušaji zapošljavanja u Španjolskoj, Egiptu i Indiji.

Kod kuće ga je čekala supruga Aileen, majka petero njegove djece kojoj je par godina ranije dijagnosticirano ono što će postati poznato kao Munchausenov sindrom, što je odsutnom suprugu promicalo sve dok u jednoj od epizoda samoozljeđivanja gotovo nije umrla. Philby joj nikad nije oprostio to što mu je prešutjela svoju bolest; ona je njemu, dakako, također imala što zamjeriti.

Da stvari budu gore, tijekom godina i sama je postala kronični alkoholičar, što je u kombinaciji s njezinom dijagnozom i povremenim boravcima na psihijatriji dovelo do toga da je nitko nije ozbiljno shvaćao kad bi se povremeno izlanula da njezin suprug možda ipak nije bio nevin.

Kad je 1957. godine umrla, Philby nije bio osobito pogođen. Već neko vrijeme uživao je bejrutskom suncu, zgodnoj supruzi jednog američkog novinara i svježoj šansi koju je uspio dobiti uz pomoć svog najlojalnijeg prijatelja.

U televizijskom intervjuu uvjerljivo otklanja optužbe

Velik otpor Philbyjevoj rehabilitaciji stizao je ne samo iz redova odsjeka MI5, nego se tu priključio i ravnatelj FBI-ja J. Edgar Hoover koji je, sugerirajući da se radi o tajanstvenom “Trećem čovjeku”, njegov slučaj propustio i u američke medije. Sve dotada, intriga oko Philbyja bila je stvar od najveće tajnosti, u Velikoj Britaniji o tome se nije govorilo.

Rasprava se više nije mogla izbjeći, ali stvari su za osumnjičenog postale znatno bolje kad je Harold Macmillan, tada ministar vanjskih poslova, a par godina poslije premijer, u Parlamentu otklonio mogućnost da je ovaj kriv za špijunažu. Velika je mogućnost, piše Ben Macintyre, da je Macmillanovu izjavu sastavio nitko drugi nego Elliott. Ohrabren ovakvim razvojem događaja, Philby saziva poznatu novinsku konferenciju u kući svojih roditelja i uvjerljivo odbacuje sve optužbe. Snimka njegovog istupa i danas se koristi pri treningu mladih obavještajaca u MI6-u.

Ponovno pod krinkom novinara (za The Observer i The Economist), Philby je nakon nekog vremena preuzeo obavještajno mjesto u Bejrutu, tada popularnom odredištu zapadnjačkih avanturista i putnika. Brzo je pronašao nove prijatelje, a nakon nekog vremena javljaju mu se i njegovi sovjetski drugovi. Stvari su polako sjedale na mjesto. Oženio se po treći put (s Eleanor Brewer, dotada ženom njujorškog novinara), a kad je 1960. godine u Bejrut na novu dužnost stigao i Elliott, Philby je ponovno živio svoj najbolji život.

Philbyjev pad stigao iz neočekivanog smjera

Nije dugo potrajalo. Sljedeće godine otkriven je George Blake, još jedan sovjetski agent u redovima britanskih obavještajaca. Blake nikad nije bio dio Philbyjeva kruga, ali činjenica da je čitava stvar odmah dospjela u javnost, nakon čega je ovaj ekspresno osuđen na 42 godine zatvora, nije mu najbolje sjela. Sve primjetniji, njegov problem s alkoholom poprimao je primjesu autodestruktivnosti. Kad se Elliott iduće godine morao vratiti u London, brinulo ga je stanje u kojem ostavlja svog prijatelja. Sljedeći put kad je došao, nosio je najgore moguće vijesti.

Philbyjev pad stigao je iz posve neočekivanog smjera. Flora Solomon, njegova židovska poznanica i dobra prijateljica njegove druge supruge Aileen, na važnom je mjestu spomenula da je Philby komunist, a onda je sve to potvrdila pred agentima MI5-a koji su na takvu priliku čekali duže od deset godina. Navodno su je na to potaknuli njegovi članci o Bliskom Istoku, za koje je smatrala da imaju ružnu antiizraelsku crtu. No, nema sumnje da mu je zamjerala i sve ono što se dogodilo s Aileen. Sad kad nje nije bilo osjetila je potrebu progovoriti.

U svakom slučaju, ispostavilo se da je, između ostaloga, Philby još sredinom 1930-ih Floru nespretno pokušao pridobiti za komunističko djelovanje.

Njezino svjedočenje uklapalo se u postojeće sumnje, kao i u nove informacije iz drugih izvora. Ni Elliott više nije vjerovao svom prijatelju, no još je jednom povukao konce da upravo on bude taj koji će izvući priznanje. Morao se s njim izravno suočiti. Osim toga, bilo je važno da situacija ovaj put ostane isključivo u okviru obavještajne službe, bez javnosti, bez uplitanja CIA-e. To je moglo ugroziti i tadašnjeg premijera Macmillana, koji ga je osam godina ranije načelno očistio od krivnje. Ne manje važno, još jedna javna špijunska afera zadala bi strašan udarac britanskom ugledu u svijetu.

U zamjenu za priznanje krivnje ponudili mu imunitet

Ubrzo je Philby pozvan na razgovor u prethodno ozvučenu prostoriju; MI6 je sve pomno pripremio. “I mislio sam da ćeš to biti ti”, rekao je Philby kad mu je Elliott otvorio vrata. U nekoliko dana tijekom siječnja 1963., Philby je priznao krivnju, tj. priznao je da je bio sovjetski špijun sve do 1949. godine kad je otišao u Ameriku. Bila je to laž koju je, zacijelo u dogovoru s ostalim operativcima, pažljivo fabricirao Elliot, osiguravši tako da čitava stvar, koliko je moguće, ostane u britanskim rukama.

U zamjenu za priznanje krivnje, ponudili su mu miran život u Velikoj Britaniji i potpuni imunitet. Ovdje svakako nema prostora za detaljniju razradu onoga što se u tih par dana odvijalo u toj bejrutskoj sobi (neki od najboljih trenutaka spomenute mini-serije bave se baš tim razgovorom), ali kad je Elliott otputovao u Afriku, nije bilo previše razloga za sumnju da će Philby na kraju odbiti njihovu ponudu. No upravo je to učinio.

I samo tako, ostavio je sve i ukrcao se na ruski brod, prvu stanicu na putu prema Moskvi gdje će provesti ostatak svog života, sve do 1988. godine. Kad su vijesti o njegovu nestanku dospjele u medije, javnost je bila bijesna. Dakako, nisu imali pojma da se aktivno radi na zataškavanju još nekoliko srodnih afera.

Njegova izdaja otvorila paranoičnu potragu za krticama

Kad joj se poslije javio, njegova supruga Eleanor nakon svega ipak se uputila u Moskvu, naizgled pomirena s činjenicom da uopće nije poznavala čovjeka za kojeg se udala. Povrijeđenog Elliotta čekao je i neugodan razgovor s jednim od čelnih ljudi CIA-e, Jamesom Angletonom, prekaljenim profesionalcem koji se ništa manje nije divio Philbyjevim talentima.

Ovaj je pokušao sve okrenuti na nekompetenciju britanskih službi, tvrdeći da je čitavo vrijeme sumnjao na Philbyja, no kad je CIA poslije potražila zapisnike njegovih službenih razgovora s Philbyjem, nigdje ih nije bilo. Pobrinuo se da budu uništeni, priznao je kasnije. Bilo je previše sramotno kako ga je izigrao.

Philbyjeva izdaja uhvatila je Angletona u spiralu paranoične potrage za daljnjim krticama i prikrivenim sovjetskim agentima u američkom društvu i svjetskoj politici. Njegov lov na vještice drastično je pogoršao unutarnje odnose u Agenciji; konačno izgubivši strpljenje, CIA ga je umirovila 1974. godine.

Margaret Thatcher javno razotkrila kraljičinog savjetnika

Pronašavši svog Trećeg čovjeka, Britanci su počeli kopati dalje. Iduće godine otkriven je i Sir Anthony Blunt, koji je za puno priznanje dobio potvrdu o očuvanju tajnosti i imunitet na petnaest godina. Tako je i bilo: javnost nije imala pojma. Tek je nakon izvještaja Margaret Thatcher, iznesenog u Britanskom parlamentu 1979. godine, kraljica Elizabeta II svog savjetnika lišila titule viteza.

Čitavo to vrijeme Bluntov društveni položaj nije bio ugrožen, pa je zadržao i položaj kraljičinog savjetnika u pitanjima umjetnosti (nju su ionako puno više zanimale utrke konja). Umro je 1983. od srčanog udara. Krug je zatvoren s detektiranjem još jednog kembridžskog đaka, Johna Cairncrossa, detalji čega su izašli tek u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća. I on je 1964. godine iznudio imunitet.

Dokumenti iz 1952. pokazuju da su još tada sumnjali da je i on dio tog špijunskog kruga, no sve je ostalo na tome.

Philby se u Moskvi inicijalno nije osjećao najbolje. Nije poznavao jezik, nije znao gotovo ništa o ljudima s kojima je trebao provesti ostatak života, a bio je neugodno iznenađen ne samo sovjetskom svakodnevicom, nego i tretmanom koji ga je dočekao u Moskvi. S obzirom na lakoću kojom je pobjegao iz Bejruta, sumnjali su da možda nije počeo raditi kao trostruki agent, i unatoč nagradama i zahvalnosti koju su Rusi iskazivali na svakom koraku, bilo mu je posve jasno da mu nikada neće do kraja vjerovati.

Samo je komunizmu bio odan, tvrdio je do kraja

Bio je bez posla i svi su dani izgledali isto. I dok je usred Moskve čitao britanske novine i slušao BBC, dok je uvijek iznova doručkovao tost s oksfordskom marmeladom zalijevajući ga poznatim čajem, uporno je ponavljao da zapravo nikad nije pripadao britanskoj vladajućoj klasi, piše Macintyre. Nije mogao biti izdajnik jer je njegova odanost pripadala isključivo komunizmu, uvjeravao se, iako je čitav njegov habitus upućivao na suprotno, što je i sam priznavao u rijetkim trenucima iskrenosti.

Ipak se nije predomislio. Kad više nije mogla izdržati u Moskvi, Eleanor ga je pitala: “Što ti je važnije u životu, ja i djeca ili Komunistička Partija?”; odgovorio je: “Partija, naravno.” Kako je uspio pomiriti svoje mladenačke zanose i čemernu stvarnost socijalističkog SSSR-a, zna samo on.

U Moskvi se nije uspio susresti s Guyom Burgessom koji umire svega nekoliko mjeseci po njegovu dolasku (ostavlja mu pritom svoju knjižnicu od 4 tisuće knjiga), ali se povezao s Donaldom Macleanom i njegovom suprugom Melindom, koja ga je rado vodila na operu. Stare su navike i ovdje bile neiskorjenjive i ubrzo se upuštaju u aferu, što će u konačnici potaknuti Eleanor da ga napusti. Vratila se doma u SAD. Kad je uskoro otišla i Melinda, ostao je usamljen u svijetu kojem nije pripadao.

U svijetu špijuna i visoke politike prijatelji ne postoje

Stiješnjen između pijanih i besanih noći, Philby se u jednom trenutku probao i ubiti. Macintyre piše da se njegova situacija popravila tek kad ga je jedan drugi britanski prebjeg – već spominjani George Blake, koji je 1966. uspio pobjeći iz britanskog zatvora – upoznao s dvadeset godina mlađom Poljakinjom Rufinom, koja će onda postati njegova četvrta, posljednja supruga.

I ona će poslije tvrditi da je bio strašno ljut zbog društvenih nepravdi; primjerice, da je bio strašno razočaran bezobzirnošću sovjetskog režima koji je dopuštao da umirovljenici, ljudi koji su toliku žrtvu dali za zemlju, u jednoj socijalističkoj zemlji žive u takvoj bijedi.

Nicholas Elliott svog je nevjernog prijatelja nadživio za šest godina, ostavši razmjerno politički i društveno aktivan. Ranih osamdesetih bio je Thatcheričin neformalni savjetnik. Nije vjerovao u Boga, nije držao ni do Marxa ni do kapitalizma; vjerovao je u Krunu, državu, klasu i svoj elitni klub. No više nego u išta, piše Macintyre, vjerovao je u prijateljstvo.

U svijetu špijuna i visoke politike, Elliott je to morao znati, za to nije smjelo biti mjesta. To je najvažnija stvar koju je naučio od Kima Philbyja, ponajboljeg britanskog glumca dvadesetog stoljeća.