Izlazi monografija o Slavku Kopaču, likovnom geniju iz Vinkovaca koji je u Parizu radio velike stvari
Francusko-hrvatski umjetnik bio je jedan od značajnijih likovnih stvaratelja u Parizu nakon Drugog svjetskog rata
Djelo hrvatsko-francuskog likovnog umjetnika Slavka Kopača (1913–1997) u posljednje vrijeme doživljava zakašnjelu, ali zasluženu afirmaciju u Hrvatskoj i Francuskoj. Riječ je o umjetniku koji je od Vinkovaca, preko Zagreba i Firence polovicom stoljeća stigao u Pariz i svojevremeno se istaknuo kao jedan od važnijih predstavnika art bruta („sirove umjetnosti“). Njegov rad odnedavno je predstavljen velikom izložbom u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu.
Uz izložbu koja se može pogledati sve do 27. ožujka, u sklopu izložbenog projekta Kopač u Galeriji Bačva održava se i dvodnevni stručni međunarodni simpozij Slavko Kopač – u potpunosti slobodan (11. 2 – 12.2.), koji ima za cilj “revitalizirati i revalorizirati umjetnikovo mjesto u poslijeratnoj umjetnosti 20. stoljeća kao i reinterpretirati i repozicionirati njegovu ostavštinu u miljeu znanstvenika i zainteresirane javnosti”.
Između ostaloga, na simpoziju se predstavlja dvojezična monografija o Kopaču, Ombres et matières – Shadows and Materials, čiji su autori Pauline Goutain, Roberta Trapani i Fabrice Flahutez. Izdanje je pripremio ugledni francuski nakladnik Gallimard, a knjiga će uskoro biti dostupna u hrvatskim knjižarama. Prva je to njihova knjiga o stvaralaštvu nekog hrvatskog autora uopće.
Gallimardova monografija samo je početak
Na današnjoj press konferenciji u Francuskom institutu knjigu su uz autore predstavili Tamara Floričić iz udruge ArtRencontre i kustosica izložbe Anita Ruso Brečić, koja je ujedno moderirala razgovor i prevodila s francuskog jezika. Na 344 stranice monografija kombinira kronološki prikaz Kopačeva života s posebnim naglaskom na nekoliko ključnih epizoda. Perspektiva je proširena izabranim intervjuima s autorom, odnosno recentnim razgovorima s kolekcionarima i Kopačevim prijateljima.
Zanimljivo, upravo je Gaston Gallimard, pokretač slavne izdavače kuće, još 1948. ustupio izložbeni prostor udruženju Compagnie de l’art brut koji su pokrenuli Jean Dubuffet i André Breton, s kojima se onda povezao i Kopač. O revitalizaciji interesa za Kopača svjedoči i činjenica da francuski Nacionalni centar umjetnosti i kulture Georges Pompidou u svoje zbirke uvodi nekoliko njegovih radova, a u pripremi je i posebna izložba.
U trenutku smrti Kopač je uglavnom zaboravljen van užih krugova povjesničara umjetnosti i specijaliziranih kolekcionara. S obzirom da je od sredine prošlog stoljeća definitivno imao respektabilno mjesto u kulturnom životu Pariza, razloge njegova nestanka s radara dobrim dijelom treba tražiti i u činjenici da je bio razmjerno povučen čovjek, poprilično nezainteresiran za financijsku kapitalizaciju svoga rada.
Slavko Kopač kao poveznica između art bruta i nadrealista
Autori monografije ističu kako su tijekom svojih ranijih istraživanja art bruta i nadrealizma iznova dolazili do imena Slavka Kopača pa je s vremenom postalo jasno da je on ključ za razumijevanje dobrog dijela tadašnjeg umjetničkog života. Ističu pritom kako Kopača svakako treba afirmirati kao autentičnog umjetnika koji nikako ne zaslužuje ostati u sjeni Dubuffeta.
Kad je poslije došlo do idejnog rascjepa na liniji art bruta i nadrealista, Kopač ostaje spona među pravcima. Veliku je ulogu u tom imalo i njegovo poznanstvo s nadrealističkim književnikom Radovanom Ivšićem i njegovom suprugom Annie Le Brun, pjesnikinjom i kritičarkom koja je autorica nekoliko predgovora Kopačevim izložbama. Supružnici su dobro poznavali Kopača s obzirom da su živjeli u istoj ulici u Montmartreu.
Konačno, monografija donosi i originalnu dokumentarnu građu pa tako sadrži i Kopačevu korespondenciju s književnikom Andréom Bretonom. U kratkom razdoblju kako je dostupna u francuskim knjižarama, knjiga je ostvarila sjajnu recepciju, ističu autori, dodajući pritom da su u pripremi i drugi radovi o Kopaču koji će dodatno osnažiti njegovo mjesto u europskoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća.
Pariz je veoma rano postao predmetom njegove fascinacije
Interes Francuza ne čudi s obzirom da je Kopač u Parizu proveo veći dio svog života; u konačnici je i pokopan na groblju u Montmartreu. Kako vidimo u informativnom vodiču kustosice izložbe Anite Ruso Brečić, prije Pariza Kopača je put od rodnih Vinkovaca ponajprije odveo u Zagreb, gdje od 1933. godine studira studira na tadašnjoj Kraljevskoj likovnoj akademiji.
Upoznat s pariškim iskustvima Josipa Račića i Miroslava Kraljevića, a posebno potaknut dojmljivim pričama još jednog pariškog đaka, slikara i profesora Vladimira Becića u čijoj je klasi i diplomirao, mladi Slavonac ubrzo i sam upoznaje francusku prijestolnicu. Zahvaljujući stipendiji francuske vlade, 1939. godine boravi u Parizu.
Već sljedeće godine odlazi u Mostar gdje preuzima mjesto profesora likovnog, ali njegove slobodnije likovno-pedagoške metode nisu dobro primljene pa je dobio otkaz. Usred rata seli u Firencu na studij povijesti umjetnosti, a 1948. vraća se Parizu, ovaj put za stalno.
Kopač je gotovo trideset godina bio kustos zbirke art bruta u Parizu.
Po dolasku u Pariz počinje prijateljstvo s Dubuffetom koji mu odmah povjerava mjesto kustosa zbirke Art brut; Kopač se u toj ulozi zadržao gotovo trideset godina i teško podnosi kad je Dubuffet kasnije odlučio prebaciti zbirku u Švicarsku. Već 1948. godine umjetnik je upoznao i oca nadrealizma, književnika Bretona, s kojim je ostvario i likovno-književnu kolaboraciju.
L’art brut (francuski, „sirova umjetnost“) pravac je koji 1940-ih uspostavlja spomenuti Dubuffet, a uz koji onda vežemo i Kopača. Između ostaloga, karakteriziraju ga opiranje akademskim konvencijama, pomaknuta likovna perspektiva i upotreba materijala kao što su pijesak, čađa, guma, olovo, fragmenti stakla i brojni drugi.
Od klasičnih tehnika okreće se nekonvencionalnim slikarskim materijalima
Kopač u ranijoj fazi stvara djela prvenstveno animalne tematike tehnikama pastela, akvarela i ulja na platnu (poznate slike „Krava“ i „Promenade“), a pedesetih značajnije zalazi i u područje skulpture (uz totemističke figurice kasnije radi i veće falusoidne konstrukcije). Šezdesetih njegova paleta postaje mračnija, a dominantna je kombinirana slikarska tehnika gdje je, ističe Ruso Brečić, anticipirao jednog Anselma Kiefera (reprezentativni su radovi primjerice „Zahrđali list“ i „Crna zemlja“).
Kasnije stvaralaštvo obilježavaju nježniji kolaži (npr. „Ptice na mjesečini“) i učestali, ali možda manje dojmljivi ženski aktovi. U svakom slučaju, dvjestotinjak izloženih likovnih djela upotpunjenih arhivskom građom nude poseban uvid u rad “jednog od naših slikara koji je u svijetu nešto postigao” (G. Gamulin).
“Posjećenost je odlična. Vidi se da nam je nedostajalo velikih izložbi.”
Na pitanje o dosadašnjoj recepciji izložbe, Anita Ruso Brečić izjavljuje: “Posjećenost je odlična. Vidi se da nam je nedostajalo velikih izložbi. Mlađi posjetitelji izražavaju zadovoljstvo što se upoznaju s likom i djelom Slavka Kopača pitajući se kako se tako dugo skrivao, dok se stariji raduju što imaju priliku ponovno se susresti s njim u Zagrebu nakon 25 godina. Posljednja izložba u Zagrebu bila je Kopačeva retrospektiva u Klovićevim dvorima 1997”.
Uz Gallimardovu monografiju koja će se uskoro naći u knjižarama, ovaj simpozij prilika je za proširivanje spoznaja o Kopačevu stvaralaštvu. U svakom slučaju, izložbeni projekt Kopač pozitivan je primjer prakse promišljenog povezivanja različitih aspekata života jednog umjetnika.