Jedan je povjesničar umjetnosti objasnio kako se opasno obogatiti krivotvoreći jako poznate slike

U skupinu najmanje istraženih krivotvorina spadaju crteži. Njih je zbog njihove neformalne prirode (ipak se većma radi o skicama) najlakše krivotvoriti, ali i najteže dokazati da nije riječ o originalima. I, naravno, ne smijemo zaboraviti ni kraljicu svih krivotvorina – običnu kopiju.

Dva ista Gaugina u isto vrijeme na aukciji

Prije nekoliko je godina javnost upoznala galerista/krivotvoritelja Elyja Sakhaija. Njegov je princip rada bio izrazito jednostavan. Kupio bi neko djelo, a zatim bi svojim ilegalno zaposlenim kineskim imigrantima naložio da izrade nekoliko kopija. Original bi prodao zapadnjacima, a kopije bi obično završile u rukama nekog Azijata. Čovjek je mislio da se to ionako ondje neće nikad saznati.

Naravno, prevario se. Prije petnaestak godina dvije su aukcijske kuće nudile isto djelo Paula Gaugina. Kad su čelni ljudi aukcijskih kuća shvatili što se događa, naložena je istraga koja je policiju dovela pred Sakhaijina vrata. Osuđen je 2005. na tri i pol godine zatvora i novčanu kaznu od 12,1 milijun dolara.

Lažni Vermeeri za nacističke oficire

Vjerojatno nikoga neće začuditi kad čuje da većina umjetnika nije bila zainteresirana za arhiviranje. S druge strane, tu su učenjaci koji su se silno trudili zapisati sva poznata djela na liste koje se nazivaju catalogues raisonnés. No čak i kad se one zaključe, uvijek se iznova pojavljuju nepoznata, ali potpisana djela nekog autora. Upravo je stoga smiješno koliko je nekom krivotvortitelju uz potrebne alate jednostavno stvoriti lažno umjetničko djelo a da se to nikad ne sazna.

U dvadesetim je godinama prošlog stoljeća jedan megalomanski ovisnik o opijumu imenom Han van Meergeren zaradio cijelo bogatstvo krivotvoreći Vermeerova djela, uz još ponekog nizozemskog majstora. Nakon II. svjetskog rata jedno je njegovo djelo pronađeno u Goeringovu posjedu pa je krivotvoritelj optužen za kolaboracionizam jer je kulturno dobro svog naroda predao u ruke nekog nacista.

Kad je konačno priznao da je krivotvorio tog spornog Vermeera, naprosto mu nitko nije vjerovao. Kako bi se oslobodio optužbi (i preživio), morao je doslovno napraviti novog Vermeera pred porotom. I uspio je. Umro je 1947. kao narodni heroj jer je uspio zavarati Goeringa.

Kako je forenzika razotkrila najveću prevaru do sada

Jednu od poznatijih njujorških galerija, Knoedler, nedavno je razvalio skandal povezan s nekom krivotvorinom. Glafira Rosales pojavila se na vratima ravnateljice galerije Ann Freedman i uvjerila je da je ona čudnovatim putevima došla u posjed nekoliko vrlo vrijednih umjetnina. Nesretna Freedman joj je povjerovala.

Ravnateljica je godinama savjetovala ljude baš o tome kako otkriti krivotvorinu. Svejedno je povjerovala priči koju je ispričala Rosales i počela preprodavati njene slike. Da se razumijemo, žena je otkupila više od 40 slika autora kao što su Pollock, Rothko i Motherwell. Jedan je klijent sasvim slučajno usred razvoda zbog forenzičkih testiranja svog Pollocka shvatio da se je kupio smeće (inače, ženu je ostavio zbog jednog modnog dizajnera). Tužio je galeriju, galerija je zatvorena, ali je počeo mega sudski proces vezan uz tih 40 djela suvremenih autora koje je Freedman prodala.

Procesom je dokazano da je apsolutno svako djelo koje je Rosales prodala galeriji bilo krivotvoreno. Bračni par Rosales priznao je da je sporne umjetnine načinio sedamdesetšestogodišnji ilegalni kineski imgrant Pei-Shen Qian. Knoedler je zaradio 47 milijuna dolara, jadni Kinez niti 1000 dolara po prodanom komadu i trenutačno se nalazi u bijegu, a bračni par očekuje zatvorska kazna od 99 godina. Pitate se što je bilo s galeristicom koja je sve to zakuhala? Radi kao konzultantica u jednoj poznatoj aukcijskoj kući.

Muzej se osramotio i kupio lažni antički kip

Losenđeleski muzej Getty vjerojatno je najbogatija takva institucija na svijetu i zbog toga si može priuštiti stvari o kojima drugi samo sanjaju. Kad je taj muzej 1985. godine odlučio kupiti helenistički arhaični kip za 12 milijuna dolara, jedan je od muzejskih kustosa dao otkaz jer se već tada sumnjalo u autentičnost skulpture.

Premda je postojao cijeli niz indicija da se radilo o krivotvorini (a u međuvremenu je dokazano da je tome stvarno bilo tako) još se i danas pored te skulpture može pročitati pločica cca. 530. pr. Kr. ili moderna krivotvorina.

Puno je jednostavnije kopirati crtež nego sliku

Sve do početka 20. stoljeća većina je crteža rađena samo kao skica nekog budućeg umjetničkog djela. Kad bi se djelo dovršilo, većina bi tih skica završila u smeću. Ono što je ipak od svega toga ostalo napravljeno je toliko šlampavo da bi se svaki stari majstor koji je te crteže napravio pitao tko bi dao novac za to.

Zbog manjka materijala (i gotovo nepostojeće prepoznatljivosti kvalitete takve vrste umjetnosti) za usporedbu vrlo ga je lako imitirati. Shvatio je to i Eric Hebborn, koji je izrađivao navodne skice majstora kao što su Van Dyke, Hals i Michelangelo. On je u svojoj krivotvoriteljskoj karijeri izradio stotine, možda i tisuće takvih djela. Cijela je priča izašla u javnost kad je 1991. godine objavio autobigrafiju “Drawn to Trouble: Confessions of a Master Forger”. Čovjek nikad nije osuđen.

Lažnjaci puno zanimljiviji od prave umjetnosti

U knjizi s početka ove priče postoje deseci ovakvih anegdota o svijetu krivotvorina. Charney je mišljenja da je taj cijeli svijet mnogo zanimljiviji od svijeta originalne umjetnosti (i vjerojatno je u pravu). Ovaj je autor u svojoj knjizi istraživao poglavito ljude koji su se bavili radom u umjetničkom fušu, a prave ga krivotvorine gotovo uopće nisu zanimale.

Uzme li se u obzir ono što se trenutačno događa na tržištu nekretnina, a i mi smo više puta izvještavali o rekordnim prodajama posljednjih tjedana, teško je shvatiti koliko je svijet indiferentan prema svemu ovome. Očito ipak vrijedi ona, umjetnost je ono što kupac želi da umjetnost bude.