Jesu li karaoke genijalan izum ili samo glupa zabava? Fenomen koji nas desetljećima zaokuplja izumio je Japanac za kojeg nikad niste čuli

Iz večeri provedenih u karaoke baru bez problema se mogu donijeti neki sociološki sudovi, a tu priliku nije zaobišla ni Dubravka Ugrešić, koja u svome famoznom eseju “Karaoke kultura” (“Napad na minibar”, Fraktura, 2010.) fenomen pjevanja tuđih pjesama uzima za metaforu suvremenog konzumerističkog društva, zaključujući kako karaoke “manje podržavaju demokratsku ideju da svatko može ako hoće, a više demokratsku praksu da svatko hoće kad već može”.

U čemu je stvar?

Pa u čemu se, onda, sastoji privlačnost karaoka – zabave koja je prvo zapalila Japan i od tamo se proširila svijetom – pita se Ugrešić, i odmah nam daje odgovor: u jednostavnosti i gluposti zabave, a onda i u ambivalentnom položaju sudionika u toj zabavi.

“Pjevajući nečiju poznatu pjesmu”, kaže Ugrešić, “amater očito iskazuje ljubav prema idolu, ali ga svojom, najčešće trapavom, amaterskom izvedbom istodobno devalvira. Ova krađa zvjezdane aure, ili nehotična subverzija vrijednosne hijerarhije, ostaje u sferi nevine, okrepljujuće i transformativne zabave. Izvođač je anoniman, i najčešće takvim ostaje”. No, je li, uopće, kod većine ljudi riječ o krađi ili subverziji, ili ipak o čistoj zabavi utemeljenoj na glazbi – najvoljenijoj umjetnosti?

Autorica priznaje da je izraz “karaoke-kultura” najjednostavnija paradigma i “meki termin”, no sadržaj koji njime pokušava opisati je, ističe, nov, “i pritom se mijenja iz sekunde u sekundu, tako da ono što pokušavamo artikulirati danas, već sutra može nestati ne ostavivši traga o svome postojanju”.

Nisu revolucionari

Uopćavanje nekog fenomena i pokušaji da se fenomenološki objasni društvo nije ništa novo, dapače. Godinama prije Ugrešić, američki je sociolog George Ritzer iznio koncept “mekdonaldizacije društva”, kojim je nastojao približiti suvremeno razumijevanje procesa racionalizacije i birokratizacije.

Objašnjavajući fenomen karaoka, Ugrešić naglasak opetovano stavlja na važnost “anonimnosti” prilikom nastupa, akcentirajući da su karaoke zabava “običnih” ljudi. “Karaoke-ljudi su sve drugo do revolucionari, kreatori novoga ili ljudi koji će promijeniti svijet, oni su obični ljudi, konzumenti i konformisti”, piše ona.

Dobro je ne biti ja

Sam se temelj karaoke-kulture po Ugrešić sastoji od ideje emancipacije anonimnog ega uz pomoć igara simulacije. “Ljude danas više zanima bijeg od sebe samih nego spoznavanje svoga autentičnoga ‘ja’. ‘Ja’ je u međuvremenu postalo dosadno, i pripada nekoj drugoj kulturi. Mogućnosti transformacije, metamorfoze i teleportacije u nešto drugo ili nekoga drugoga puno su zanimljivije od rovanja po jastvu”.

Je li “bijeg od sebe” simptom sadašnjosti, ili on postoji oduvijek? Glumačka diva Božena Kraljeva u suton je života Ivanu Hetrichu u kultnoj emisiji “Srdačno vaši” otvoreno priznala: “Bilo je divno ne biti ja. Biti netko drugi. Danas sam, nažalost, ja”. U susjeda je trava oduvijek zelenija, a i tuđi orkestar, po toj analogiji, uvijek bolje zvuči.

Po definiciji, karaoke (od riječi kara – prazan i ōkesutora – orkestar) je oblik zabave koji se obično nudi u barovima i klubovima, u kojem ljudi naizmjence pjevaju popularne pjesme u mikrofon preko prethodno snimljenih pratećih pjesama. Ugrešić dodaje i kako je to zabava za ljude koji bi htjeli biti Madonna ili Sinatra.

Čini ljude boljima

Karaoke-uređaj, ističe književnica, smislio je početkom sedamdesetih godina japanski muzičar Daisuke Inoue, koji je zaboravio patentirati svoj izum, ostavivši tako drugima da pokupe novac.

“Inoue je, navodno, dobio alternativnu Nobelovu nagradu za mir koju dodjeljuje neki američki humoristički časopis, jer je smislio posve nov način da ljudi nauče tolerirati jedni druge“. Ona je, kaže, spremna “u karaokama vidjeti više od netalentiranog piljenja po ‘I will survive’ matrici (…)” – sam izumitelj Daisuke Inoue bio je “skroman čovjek koji je svoj doprinos vidio u tome da je Japance – ljude, navodno, škrte u iskazivanju osjećaja – uspio promijeniti na bolje”.

Ako je Inoue osmislio karaoke-uređaj, gdje je onda u toj priči ikona s početka ovog teksta, izvjesni Negishi? On je, zapravo, bio prvi čovjek koji je automatizirao i komercijalizirao koncept pjevanja uz tekst koji se vrti na zaslonu ali, kao ni Inoue, nije patentirao svoju kreaciju nazvanu “Sparko Box”.

Kako je sve počelo

Rođen u Tokiju 29. studenog 1923., odrastao je u obitelji majke koja je vodila prodavaonicu duhana i oca javnog dužnosnika. Kao jedanaestogodišnjak je pobijedio na državnom natjecanju iz kaligrafije, a nakon srednje škole upisao je ekonomiju na Sveučilištu Hosei u Tokiju.

Tijekom Drugog svjetskog rata unovačen je u japansku vojsku da bi, nakon poraza Japana, dvije godine bio zatočen u Singapuru kao ratni zarobljenik. Godine 1956. Negishi osniva tvrtku potrošačke elektronike Nichiden Kogyo. Pjevušeći na poslu, kolega ga je zadirkivao da ima loš glas. Negishi, smatrajući da bi zvučao bolje s glazbenom podlogom, spojio je, uz pomoć osoblja, zvučnik, mikrofon i kasetofon i tako je nastao prvi karaoke uređaj.

Kad je uvidio njegov komercijalni potencijal, Negishi je postavio oko osam tisuća svojih “Sparko Box” uređaja na raznim lokacijama diljem Japana, uključujući i restorane. Stroj nije zaživio, te je Negishi posao s karaokama 1975. napustio.

Lukrativno tržište

Tek nakon što su u njih svoj novac uložili veliki proizvođači, karaoke su se proširile i pretvorile u oblik razonode za ljude diljem svijeta. “Sparko Box” pojavio se na tržištu 1967., a Svejapansko udruženje proizvođača uređaja za karaoke priznaje Negishijev izum kao najraniji takav stroj.

Zanimljivo, između 1967. i 1971. pet je proizvođača prijavilo izum stroja za karaoke. Među njima je bio i Negishijev “Sparko Box”, a ipak se titula originalnog izumitelja najčešće pripisuje Daisukeu Inoueu, kojeg i Ugrešić spominje u svome eseju, iako je on tek četiri godine poslije Negishija u upotrebu pustio svoj uređaj “8 Juke”.

Bilo kako bilo, u Japanu danas ima više od osam tisuća profesionalnih karaoke barova, a zapjevati se na karaokama može u toj zemlji u njih više od 130 tisuća. Tržište je to, ako je za vjerovati službenim podacima, godine 2022. bilo vrijedno više od 2,6 milijardi dolara.

Zdravo je pjevati

Globalno je tržište karaoke sustava, pak, iste godine procijenjeno na 5,48 milijardi američkih dolara, a predviđa se da će do 2030. dosegnuti 6,52 milijardi dolara. Za situaciju u Hrvatskoj ne znamo jer službenih podataka nema.

Ako ste ikada ušetali u neki zagrebački karaoke bar onda znate da ni u nas ne manjka onih koji, ugrešićevski rečeno, iskazuju “ljubav prema idolu” kradući njegovu zvjezdanu auru, kao ni onih koji se tako samo ludo zabavljaju. Sve u svemu, nevažno je vidite li – poput Dubravke Ugrešić – u karaokama nešto više od netalentiranog piljenja po “I will survive” matrici ili samo čistu razonodu – zdravo je provoditi vrijeme s prijateljima; zdravo je uživati u glazbi; zdravo je pjevati.

Idući put kada se uhvatite mikrofona sjetite se Shigeichija Negishija a – kada nas poželite razumjeti – čitajte Dubravku Ugrešić.