'Juda je izdao samo Isusa, a pseto Tito čitav narod': nova knjiga otkriva kako su Mao i kineski komunisti divljali na Jugoslaviju

Između ostaloga, rezultat njegove avanture doktorska je disertacija o kineskom-jugoslavenskim odnosima, prilagođena i pod upečatljivim naslovom Revolucionari, revizionisti, dogmatičari, pseta i luđaci objavljena kao knjiga u izdanju Srednje Europe. Stilski uzorna i obilježena respektabilnom razinom akribije, iza sjajno dizajnirane naslovnice osvanula je studija kakvu u ovom trenutku nije mogao dati nijedan drugi hrvatski povjesničar.

“Kad bismo brojali knjige o Kini, a posebno knjige naših stručnjaka ili kad bismo trebali nabrojati one koji su istinski poznavatelji Kine, izgleda kao da su stoljeća prošla mimo nas. Zato je ova knjiga Zvonimira Stopića svojevrsni historiografski hit”, piše u predgovoru Tvrtko Jakovina.

Od Beograda, preko Pekinga do Sjedinjenih država

Autorova priča o odlasku u Kinu dobar je primjer svim mladim stručnjacima da priliku za usavršavanje i afirmaciju ne treba nužno uvijek tražiti na Zapadu. Nakon uvodnog studija kineskog jezika, odnosno kulture, Stopić je 2018. godine u Pekingu (Sveučilište Capital Normal) doktorirao na području povijesti međunarodnih odnosa i sljedeće godine preuzeo mjesto docenta.

U Hrvatskoj je potom uspostavio suradnju sa Zagrebačkom školom za ekonomiju i management (ZŠEM), gdje je jedan od koordinatora CroAsia instituta, prve hrvatske institucije posvećene profesionalnoj suradnji s Kinom i Azijom.

Prije dvije godine s Goranom Đurđevićem – još jednim pekinškim đakom – objavio je naslov Svila, zmajevi i papir, veoma solidan uvod u kinesku civilizaciju, kulturu i povijest, no knjiga o kojoj će ovdje biti govora ima znatno drugačije ambicije. Obišao je Stopić niz arhiva i knjižnica, od Beograda preko SAD-a (različite ustanove u više saveznih država) pa do onih kineske provenijencije, gdje je posegnuo za građom koja je našim povjesničarima dosad mahom izmicala.

Vanjskopolitički odnosi zemalja u najturbulentnijoj fazi

Omeđivši predmet svog istraživanja godinama 1948. i 1971., autor je u pet poglavlja uvjerljivo interpretirao kompleksnu dinamiku vanjskopolitičkih odnosa socijalističke Jugoslavije i Kine u vremenu kad su vjerojatno obje bile na vrhuncu svoje relevantnosti u geopolitičkoj slagalici Hladnog rata, ali i kad je njihov odnos, kako sâm Stopić piše, prolazio kroz najturbulentniju fazu.

“Tijekom prvih dvadeset i pet godina Hladnog rata bilo je malo toga oko čega su se Kina i Jugoslavija mogle dogovoriti. Gotovo sve što su Tito ili bilo koji drugi jugoslavenski dužnosnik učinili ili rekli, Kinezi su doživljavali kao izdaju marksističke ideologije. S druge strane, Jugoslaveni su svaku reakciju Kine uglavnom odbacivali kao iskrivljavanje činjenice.”

Smjernice ovog odnosa, u kineskoj periodici opisivanog i kao odnos zmaja i buhe, nesumnjivo je kreirala Komunistička partije Kine (KPK). U ranoj fazi socijalističke Jugoslavije Kina je sa simpatijama gledala na djelatnost Titove partije, a borba kineskih partizana predvođenih Mao Zedongom – koji su u tom trenutku već duže od 20 godina vodili građanski rat protiv nacionalističkog Kuomintanga – bila je izvor nadahnuća Josipu Brozu i njegovim suradnicima.

Tako Vladimir Dedijer u svom ratnom dnevniku piše da je Maov slavni ‘Dugi marš’ Titu bio jedan od poticaja da tijekom 1942. koncentrira partizansku djelatnost u Bosni, umjesto da ih vrati u Srbiju.

Jugoslavenski vođa je ‘trčeće pseto imperijalista’

Pa ipak, 1949. godine, u trenutku kad pobjedom protiv snaga Kuomintanga nastaje Narodna Republika Kina, Mao Zedongov režim, iako je trebao svaku podršku, ignorira jugoslavensko pismo priznanja. Razlog se skrivao u onom što se dogodilo godinu dana ranije – raskidu Staljin-Tito i izbacivanju KPJ iz svježe osnovanog Informacijskog biroa komunističkih partija (IB).

Nastojeći dodatno afirmirati svoj položaj pred sovjetskim tiraninom i otkloniti sumnju da bi Mao Zedong mogao postati „azijski Tito“, KPK je u međuvremenu pokrenula i difamacijsku kampanju jugoslavenskog režima. Kineski tisak pisao je o Titovim “lažnim komunistima”, a Mao je izravno odbacivao mogućnost postojanja “trećeg puta” (nasuprot imperijalizmu s jedne i globalnog komunističkog pokreta s druge strane), što će u budućnosti postati jedna od temeljnih odrednica jugoslavenske vanjske politike.

Kako pokazuje naslov jednog članka iz tamošnje periodike – “Trčeće pseto imperijalista Tito pretvara Jugoslaviju u fašistički zatvor Wall Streeta” – kineski komunisti u svojoj osudi nisu nimalo kalkulirali.

Tito krivnju pripisuje Staljinovim manipulacijama

Kad je 1950. Jugoslavija primljena u Vijeće sigurnosti UN-a, za Kinu je to bio još jedan dokaz Titove izdaje, piše Stopić. No i nakon svih tih osuda, Jugoslavija će kontinuirano zagovarati da i Kina bude primljena u to društvo. Ni za sudjelovanje kineskih vojnika u Korejskom ratu (1950-1953) Tito zapravo nije krivio kinesku partiju, nego je to pripisao Staljinovim “političkim manipulacijama”.

Jasno, Jugoslaviji usred žestokog sukoba sa SSSR-om nikako nije moglo odgovarati da se stvari rješavaju vojnim intervencijama. I tek će okončavanje tog rata, odnosno Staljinova smrt, postaviti temelje za privremenu normalizaciju odnosa između Jugoslavije i Kine, a onda dakako i Jugoslavije i SSSR-a. U nadolazećem razdoblju kineski se narativ o jugoslavenskom socijalizmu radikalno izmijenio, objašnjava Stopić:

“Uz malo truda i novinskog prostora, već do rujna 1955. se u očima kineskog čitatelja Jugoslavija iz užasne, porobljene, kapitalističke zemlje gladi prepune kriminala i raznolikog izrabljivanja transformirala u socijalističku zemlju miroljubivih radnika i seljaka koja je postigla izuzetan razvoj u posljednjih deset godina, zemlju koja u punini dijeli zajednički interes s Kinom i Sovjetskim Savezom.”

‘Juda je izdao samo jednog Isusa, a Tito čitav jugoslavenski narod’

Nekoliko godina primirja okončano je već 1958. godine nakon VII. kongresa Titove partije. Jugoslavensko otvaranje tržišnim načelima i poticanje potrošačke kulture u Kini je shvaćeno kao još jedna velika ideološka izdaja i uslijedila je prava baraža optužbi za revizionizam. Jedan od kineskih ideologa napisao je: “Juda je izdao samo jednog Isusa, dok je Tito izdao čitav jugoslavenski narod”, prenosi Stopić.

Ovdje je korisno sagledati kontekst. Dok je druga polovica pedesetih vrijeme “jugoslavenskog privrednog čuda”, uspješnog balansiranja između “socijalizma na američkoj pšenici” (Jakovina) i suradnje s destaljiniziranom sovjetskom partijom, kineski komunisti ulaze u svoju najradikalniju fazu, naznačenu i proklamiranjem katastrofalnog ‘velikog skoka naprijed’ koji je devastirao kinesku ekonomiju i skrivio smrt oko 20 milijuna ljudi.

Više godina postupno nagrizani, početkom šezdesetih i kinesko-sovjetski odnosi eskaliraju u otvoreno neprijateljstvo, i dok Sovjeti Staljina odbacuju i na simboličkoj razini, pa Hruščov daje ukloniti njegovo tijelo iz Lenjinova mauzoleja, kineski mu komunisti nastavljaju odavati počast i zagovaraju puno tvrđu liniju djelovanja. Zbog toga će ih u Jugoslaviji prepoznati kao “destabilizirajući čimbenik svjetskog stupanja prema miru”, piše Stopić.

Mao se okreće borbi protiv ‘zapadnjačkog imperijalizma’

Na tom tragu, kad je 1961. godine u Beogradu počela prva konferencija nesvrstanih zemalja, Kina je bila daleko od ideja koje su tamo zastupane, iako je ranije zapravo i utrla put koji će Jugoslavija do Titove smrti znatno dosljednije zagovarati. Naime, upravo je Kina još početkom pedesetih promovirala ideje miroljubive koegzistencije, što će na vidjelo izaći u diplomatskim pregovorima s Indijom i drugim azijskim zemljama, odnosno postuliranjem poznatih Pet principa miroljubive egzistencije.

Zapaženo kinesko sudjelovanje na Bandunškoj konferenciji 1955. godine – na koju će se iduće godine sa sličnim naglascima nastaviti brijunski susret Tita, G. A. Nasera i J. Nehrua – u to je vrijeme igralo važnu ulogu u kineskim vanjskopolitičkim planovima prema zemljama Azije i Afrike (i u osamostaljenju od Sovjeta), no s vremenom je “kineska miroljubivost” zamijenjena Maovim zagovaranjem borbe i revolucije protiv zapadnjačkog imperijalizma, odnosno agresijom na prve susjede (napad na Indiju 1962. godine).

Dakle, iako je pokret nesvrstanih prihvatio inicijalno kineska načela – što su u Pekingu vidjeli kao bezobraznu jugoslavensku krađu, pa i običnu podvalu koja je išla na ruku “zapadnim imperijalistima” – do 1964. godine i II. konferencije nesvrstanih u Kairu Tito je na polju miroljubive vanjske politike uspio stvoriti solidan simbolički kapital te tako zasmetati kineskim pretenzijama u zemljama Trećeg svijeta (kako se onda nazivalo zemlje u razvoju).

Tenkovi na ulicama Praga naznačili preokret

To što je Kineska komunistička partija nerijetko i dalje donosila izuzetno problematične političke odluke – pa tako 1966. proklamira ‘kulturnu revoluciju’ koja rezultira režimskim terorom popraćenim čistkama neistomišljenika, diplomatskom izolacijom i općom društveno-gospodarskom degradacijom – svakako nije išla u korist kineskom međunarodnom imidžu.

Iako će ta faza službeno biti okončana tek nakon Maove smrti 1976. godine, KPK je ipak uspjela reducirati kaos u svojoj vanjskoj politici, što će onda postupno – uvjetovano i općim geopolitičkim silnicama – naposljetku dovesti do korigiranja stava prema Jugoslaviji i obnavljanju ‘bandunškog duha’.

Promjenu su u nemaloj mjeri potaknuli i sovjetski tenkovi na ulicama Praga 1968. godine kad su i jedni i drugi od druga Leonida Iljiča Brežnjeva dobili upečatljiv podsjetnik na to tko je gazda u komunističkom dvorištu. Ako je Titovo putovanje Azijom početkom te godine (Afganistan, Pakistan, Indija, Mongolija…) još uvijek bilo pod dojmom “opasne Kine”, prihvatljiva reakcija KPK-a povodom suzbijanja Praškog proljeća označila je važnu točku u zatopljavanju jugoslavensko-kineskih odnosa.

Kissingerov tajni posjet Kini u srpnju 1971.

Prvi su potez, piše Stopić, opet povukli Kinezi: u Beograd stiže ponuda za suradnju na temelju pet načela miroljubive koegzistencije, uz prihvaćanje međusobnih ideoloških razlika. Nakon što je dvanaest godina ranije iz Pekinga vraćen tadašnji jugoslavenski veleposlanik Vladimir Popović, u proljeće 1970. kao novi veleposlanik stiže Bogdan Oreščanin. Kineski su komunisti ponovno postali drugovi.

Kineska transformacija nije se zaustavila na tome. Zadržavši deklarativnu osudu imperijalističkih politika, Kina je počela pragmatičnije pristupati i drugim vanjskopolitičkim problemima, prije svega odnosu sa SAD-om, konstantnim neprijateljem još od osnutka republike dvadesetak godina ranije. S druge strane, kako su istovremeno dodatno pogoršani sovjetsko-kineski odnosi, američki predsjednik Richard Nixon u prilasku Kini prepoznao je i mogućnost za zadavanje još jednog udarca Sovjetima.

Ozbiljan korak bilo je tajno putovanje Nixonova savjetnika, Henryja Kissingera, koji se u Kinu uputio u srpnju 1971. godine, svega nekoliko mjeseci nakon poznatog slučaja ‘ping-pong diplomacije’ između kineskih i američkih stolnotenisača u Japanu, a potom i u Kini, gdje je potonje dočekao premijer Zhou Enlai.

Konačno, 1972. godine u Kinu je stigao i Nixon, nekoliko mjeseci nakon što je Kina primljena u Vijeće sigurnosti UN-a (čime je svoje mjesto izgubio Tajvan). Time je ispunjena i jedna od Titovih velikih želja.

Jugoslavija tek buha između divova i zmajeva?

Ni nakon pomirenja, Jugoslavija za Kinu ipak više nikad neće predstavljati istinsku socijalističku zemlju, piše Stopić. Iz perspektive funkcioniranja suvremene kineske države, dakako, priče o revizionizmu drugih potpuno su bespredmetne. No pet principa miroljubive koegzistencije ima svoje mjesto i u vanjskoj politici aktualnog kineskog predsjednika, Xi Jinpinga.

Zanimljiva je Stopićeva ocjena dosega dotadašnje (1971) uloge pokreta nesvrstanih, napose povodom primanja Kine u Ujedinjenje narode. Tako će zaključiti da je vrijednost pokreta ponajprije bila u pružanju “diplomatskog utočišta” zemljama koje su tražile alternativna rješenja u pojedinim pitanjima binarno konstruiranog svijeta Hladnog rata.

Jugoslavenski utjecaj doveden je u pitanje na još jednoj razini. Za razliku od onoga čime se Tito hvalisao, piše povjesničar, Kina u Jugoslaviji nije vidjela opasnog protivnika u Trećem svijetu, nego smetnju i uljeza, još preciznije: “beznačajnu buhu koja je letjela između divova i zmajeva”. Takav je sud, čini mi se, možda ipak suviše hiperboličan, prije svega u odnosu na ono što nam sâm autor na više mjesta predočava. Nema sumnje, jugoslavenska je buha prilično oštro znala ubosti u zmajeva osjetljiva mjesta.

U svakom slučaju, Zvonimiru Stopiću valja odati priznanje za njegov rad. Vjerujem da će ova knjiga zauzeti važno mjesto u konstelaciji domaće historiografije te postati ishodišna točka svima koji budu htjeli bolje razumjeti od čega je krenula suvremena Kina, odnosno kamo bi mogla dalje ići.