Kako je Kim Jong Il pokušao oteti Spielberga i zašto mu to nije uspjelo?
Nova knjiga otkriva dosad nepoznatu priču o megaprodukcijama u Sjevernoj Koreji
Sjeverna Koreja, priča koja bi bila smiješna da nije toliko strašna. Radi se o naciji toliko izoliranoj da njeni uvaženi pripadnici nikad nisu čuli za Isusa, Elvisa niti Djeda Mraza. Žitelji ove u sebe hermetički zatvorene komunističke tvorevine slijepo vjeruju da je njihov Dragi Vođa, prerano preminuli Kim Jong Il, iskočio ni manje ni više iz jajeta. To je jaje navodno oplodilo Sunce osobno. Ova se tragikomedija nastavlja rasplitati kroz legendu koja govori da je taj isti čovjek jahao jednoroga kad bi odlazio u rat.
Navodno je hodao, pričao, ali i davao vojne savjete već u skromnoj dobi od nevjerojatnih 8 tjedana. Nadalje, mogao je upravljati vremenom i hvatati duge golim rukama. Možemo se mi smijati tome koliko hoćemo, ali probudimo li se kojim (ne)sretnim slučajem u toj dalekoistočnoj zemlji, zasigurno ćemo zbog malo nedužne zabave završiti iza rešetaka.
“A Kim Jong-Il Production”
Paul Fisher, američki pisac, objavio je knjigu, “A Kim Jong-Il Production”, u kojoj se, između ostaloga, bavi svakodnevnicom jedne tipične korektivne ustanove koja je postala drugim domom za više od 220.000 zatvorenika. Kolonija napučenija od glavnog grada susjedne nam Slovenije smiještena je blizu sjeverenokorejske prijestolnice. Kriminalci obuhvaćaju sve, od umjetnika čija su djela suviše zapadnjački intonirana do ljudi koji su potrošili više struje no što je nužnim predvidjelo Ministarstvo zaštite državne sigurnosti. Svojevremeno je u tom paklu od države bilo zabranjeno ćaskanje, smijanje i pjevanje, no nije to još uvijek sve.
Robiju će vam osigurati i nošenje traperica, preduga kosa ili čitanje stranih novina. Mjesto je to na kojem suđenja ne postoje, a osobna krivica pojedinca implicira krivnju cijele obitelji. Djeca koja raskrinkaju zločinačke nakane svoje obitelji nagrađuju se, dok se ona druga, manje sretna, ubijaju na očigled svojih majki. Žene pogibaju ispred očiju svojih muževa, naravno, ne odluče li ti isti muževi preklinjati Vlasti da im se ukaže čast vlastitim rukama ustrijeliti svoje zastranjele žene ne bi li tako dokazali vjernost sustavu i na taj način sačuvali živu glavu.
Kim Jong-Il filmofil
Ako je Kim Jong-Il i imao neku slabost, onda je to zasigurno bila njegova opsjednutost filmovima. Ne znam zašto, ali ovo se meni čini brutalno poznatim iz nekog dijelića naše povijesti. Premda je nadohvat ruke imao smiješno moćnu vojsku i nuklearno oružje, njegov je um bio ispunjen više Jamesom Bondom i Rambom, nego što je to bio totalitarnom ideologijom. U krug njemu omiljenih glumaca ubrajali su se Sean Connery i Elizabeth Taylor. Kim je uspostavio Centralni ured za distribuciju filmova koja je zaprimala inozemne printove i u najvećoj ih tajnosti prilagođavala korejskim potrebama tako što bi američke glumce mijenjala onozemnima.
Fisher u svom tekstu ističe da je su filmovi poput Kramer protiv Kramera ili Marry Poppins bili strogo čuvani u trezorima i samim time nedostupne širokoj javnostosti, tj. svima osim, naravno, diktatoru. Jedan od snova Kim Jong-Ila uključivao je etabliranje korejske filmske industrije svjetskih razmjera, samo što su lokalne produkcije bile suviše dosadne. Studiji su bili toliko loše opremljeni da nisu uključivali ništa doli perika, lažnih brada i improviziranih vinograda.
Njihovi bi glumci netragom nestajali usred scena kad bi bili optuženi za neke opskurne kriminalne aktivnosti, što je značilo da bi ih doslovno izrezali iz filmske vrpce. Čak su i bilo kakvi tragovi ljubavnih scena bili cenzurirani budući da je cijeli spektar emocija bio rezerviran isključivo za Dragog Vođu. Postojalo je pravilo o tome da se Sjeverna Koreja mora uvijek prikazivati obasjana suncem, dok su scene smješte u neke druge krajeve trebale biti mračne i kišne.
Protagonist ove priče bio je pasionirani kolekcionar. Skupljao je motocikle i Mercedesove limuzine. Gradio je luksuzne vile, putovao je privatnim vlakovima i pio skupi konjak – godišnji budžet za Hennessy iznosio je ni manje ni više nego 700.000 dolara. Sve je to plaćao pozajmnicama iz Moskve i Pekinga.
Kad se ludost otme kontroli
Ludost ovog čovjeka navodno je otišla toliko daleko da je planirao oteti neku od tada uzlazećih redateljskih zvijezda kao što su Spielberg, Scorsese ili George Lucas ne bi li u Sjevernoj Koreji nastavili snimati filmove s ciljem glorifikacije njegove velebne persone. Dio se je tog plana i obistinio 1978. godine, doduše, u nešto izmijenjenoj formi. Specijalne jedinice sjevernokorejske vojske te su godine u Hong Kongu nadrogirale, spakirale u gliser i otele južnokorejskog redatelja Shin Sang-Ok i i ženu mu Choi Eun-Hee. Pet su dugih godina proveli u zatočeništvu.
Choi je bila prisiljena popamtiti isječke iz hagiografija Kim Jong-Ila i njegova u istoj mjeri poremećena oca, Kim Il-Sunga. Možda bi se čovjek začudio koliko to lako pada kad mu je uz glavu prislonjen pištolj. Shin je jednom prilikom okušao svoju sreću i pokušao pobjeći. Ispotavilo se da mu je to bila jedna od većih pogrešaka u životu. Uhvaćen je i bačen u ćeliju gdje je 16 sati dnevno morao nepomično sjediti prekriženih nogu i zuriti u prazno. Kad bi trepnuo morao je pomoliti ruke kroz rešetke kako bi čuvari mogli njegove prste pomilovati teškim maljevima. Mogli biste se začuditi kad čujete da se je Shin mogao smatrati pravim sretnikom. Drugim su se zatvorenicima otopili prsti i uši izloženi intenzivnim terapijama elektrošokovima.
Još jedna crtica iz sjevernokorejskih zatvora, čisto ilustracije radi. Ni jedan zatvorenik ni u jednom trenutku nije smio sjesti niti leći, dobro, možda je i smio, ali tko bi legao na pod popločen šiljcima? Mislim da je suvišno govoriti o postojanju bilo kakve sanitarne infrastrukture.
Sreća na kraju puta
Došla su i sretnija vremena za naš par. Naime, kad je 1983. zaključeno da su u dovoljnoj mjeri indoktrinirani konačno su dobili priliku osobno upoznati velikog vođu. Dragi Vođa redovito je zvao svoje importirane goste da prisustvuju zabavama i pijanim orgijama koje je priređivao svojim visokopozicioniranim partijskim drugarima. Kad je Sang-Ok uvjerio Jong-Ila da će sa zadovoljstvo odigrati svoju ulogu u tekovinama revolucije, Dragi mu je Vođa dopustio da snimi propagandni film. Južnokorejski je redatelj uvjerio jednog od poznatijih luđaka naše povijesti da se taj budući film snima na lokacijama u Beču i Budimpešti.
Iako pod stalnom paskom sjevernokorejskih vojnika, par je nekim čudom uspio pobjeći i sakriti se u američkom veleposlanstvu, odakle ih je put odveo u Virginiju. U SAD-u je Shin počeo raditi ninja filmove za Disney. Bio je u tome toliko uspješan da je dogurao do Filmskog festivala u Cannesu, gdje je o filmovima sudio rame uz rame s Clint Eastwoodom. Nakon što ga je 2006. izdala jetra, njegova se udovica vratila u Južnu Koreju gdje je njeni seulski susjedi nisu dočekali s osobitom dobrodošlicom. Teško je, istina bog, biti dobrodošao u toj zemlji kad ti s čela vrišti etikata s natpisom izdajica naroda.
Možda Vam sve ovo zvuči nevjerojatno. Barem meni tako zvuči. Ali, autor knjige iz koje su ovi biografski podaci o životu jednog od najvećih mitoloških stvorenja našeg doba izvučeni kune se da je svu faktografiju dobro provjerio, dvaput. Ako ste voljni žrtvovati 15 funti plus shipping, svakako zavirite u Fisherovo gotovo science fiction štivo, A KIM JONG-IL PRODUCTION, i sami se uvjerite u suludost sjevernokorejskog režima. S obzirom na kontinuitet rigidne statičnosti partijskog sustava koji svoje pipke širi iz Pjongjanga, siguran sam da je slika koju biste mogli steći o njihovom društvu na temelju Fisherova teksta još uvijek zastrašujuće blizu istini.