Otac mu je 1995. bio optužen za malverzacije u klinici koju je vodio u Čileu pa se ostatak obitelji – otac, majka, mlađi brat i sestra - vratio natrag u domovinu. Optužbe protiv oca Pedro kasnije redovito pobija tvrdeći da se radilo o namještaljci s političkom pozadinom, no ništa ne može zaliječiti bol zbog tragedije koja se dogodila 1999., a čiji uzrok mora biti pritisak kojemu je obitelj bila izložena. Pedrova majka oduzela si je život. Za njega je to bio šok koji će ga promijeniti i vječna bol koju nosi sa sobom
Emitiranje posljednje epizode treće sezone The Mandaloriana na neki službeni način simbolično je označilo ono što je u 2023. postalo evidentno – Pedro Pascal novi je rasni holivudski superstar. Reći da je došao njegov trenutak bilo bi prilično pogrešno. Ispravnije je nazvati ovo dobom Pedra Pascala. Jer on se tu nije našao slučajno, niti nezasluženo, a način na koji je ovaj 47-godišnji Čileanac zasjeo na tron svima omiljenog glumca na svijetu je vrijedan priče i respekta. Među glumcima ne postoji nitko ni sličan njemu; nikoga ne volimo tako i toliko kao Pedra.
U čemu je stvar, kvragu? Kako se u vremenu u kojemu sadržaj stiže multiplatformski razuđeno, dekoncentrirano poput pažnje svojih konzumenata, pojavio glumac koji se na tako starinski televizijsko-monoteistički način ustoličio kao neupitni liebling svjetskog binge auditorija?
Jednostavno je: Pedro Pascal svoj je moment pretvorio u nevjerojatan niz dojmljivih uloga u hit serijama. Svojih pet minuta dočekao je spreman, i to ne samo glumački, već i životno. Jer povjerenje koje osjećamo dok ga gledamo nije samo pitanje uloge ili scenarija, već se nalazi u njegovim očima i pogledu. Pogledu kojemu vjerujemo jer naprosto znamo da je pred nama čovjek koji zna što je život. I ne varamo se: Pedro Pascal doista zna kako život može biti nepravedan, grub i bolan.
Obiteljski bijeg iz Santiaga preko Danske
Nepravedan je bio Pinochetov režim u Čileu zbog čega je Pablova obitelj morala napustiti Santiago, i to bijegom u amabasadu u kojoj su zatražili azil, da bi preko Danske stigli u SAD. Roditelji su bili intelektualci, neupitni ljevičari aktivnog tipa – otac José Balmaceda je bio liječnik, specijaliziran za liječenje neplodnosti, a majka Verónica Pascal psihologinja, uz to rođakinja samog čileanskog predsjednika Salvadora Allendea. Oboje su bili vrlo aktivni u borbi protiv Pinochetovog režima zbog čega su 1976. morali emigrirati, pa se svega devet mjeseci star José Pedro Balmaceda našao najprije u Orange Countyju, poslije u San Antoniju.
Dakle, iako je praktički odrastao u Teksasu, djetinjstvo mu je obilježeno maltretiranjima u školi. Mali latinos José Pedro bio je savršena meta za sve školske i kvartovske bullyje i iz prve ruke osjetio kako život može biti grub. Od maltretiranja u školi prvo je pobjegao u sport – kao 11-godišnjak je čak nastupio na državnom prvenstvu u plivanju – no posjet dramskoj sekciji toliko ga se dojmio da je nakon toga želio raditi samo jednu, jedinu stvar u životu. Želio je glumiti.
Mali Pedro s majkom
Reći će kasnije da je to bio bijeg od nepravde i grubosti, ali i istraživanje samoga sebe. Kako to biva, patnja je donijela uvid. Upisao je odsjek glume na primijenjenoj Orange County School of Arts, a potom je 1997. završio i studij glume na njujorškom Tisch School of the Arts. A dok je Pedro studirao, njegova obitelj je prolazila kroz teško razdoblje koje je kulminiralo tragedijom. Otac mu je 1995. bio optužen za malverzacije u klinici koju je vodio u Čileu pa se ostatak obitelji – otac, majka, mlađi brat i sestra – vratio natrag u domovinu, prateći oca koji se odlučio odazvati pozivu suda u Santiagu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pedru vjerujemo jer ima rijetku osobinu
Optužbe protiv oca Pedro kasnije redovito pobija tvrdeći da se radilo o namještaljci s političkom pozadinom, no ništa ne može zaliječiti bol zbog tragedije koja se dogodila 1999., a čiji uzrok mora biti pritisak kojemu je obitelj bila izložena. Pedrova majka oduzela si je život. Za njega je to bio šok koji će ga promijeniti i vječna bol koju nosi sa sobom: u čast majci uzeo je njezino prezime Pascal. Poslije će Pedro u šali govoriti da je to napravio i jer je majčino prezime lakše izgovoriti Amerikancima, no u pokušajima da jednu pretužnu priču omekša šalom vidljivo je da u njemu živi ta bol, ali i da s njom živi plemenito i, još važnije, postupa isto tako.
Uvijek glasan u podršci LGBTQ zajednici, i prekrasno nježan i pun podrške za transrodnu sestru Lux, redovita je meta dežurnih idiota na društvenim mrežama čiji je posao, čini se, uzaludan. Barem što se Pedra tiče. Dosad nije primijećeno da je imalo ustuknuo pred hejtovima po svemrežju, pri čemu se u intervjuima redovito trudi razbiti uobičajenu sliku latino muškarca i tipičnog macho južnjaka šalama na svoj račun, i jasno iskazanoj emotivnosti i ranjivosti.
“I’m your sexy cool daddy”, reći će u intervjuu poput iskusnog stand up komičara, pri čemu se suzdržava da ne prasne u smijeh. Iako je zapravo u pravu. Njegova sveomiljenost počiva na “životnoj istinitosti” kojom zrači jer upućuje na važnu stvar koja nam toliko nedostaje u ovom svijetu: empatiju. Uloge u serijama na najjačim platformama u datom momentu, izgradile su upravo tu sliku zgodnog srednjovječnog muškarca, blagog pogleda i čvrstog stiska, ranjivog ali odlučnog, upravo onakvog tipa kojeg današnji svijet gotovo očajnički želi pružiti ruku i osjetiti sigurnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako se TV monoteizam zauvijek raspršio
Interesantno, taj isti svijet vidio ga je u silnim manjim i većim ulogama u filmovima, TV serijama ili u kazalištu ali ga je konačno ugledao 2014. u Igri prijestolja, a godinu poslije u vrh ga je lansirao Netflixov hit Narcos. Ta jedinstvena pozicija sexy cool daddyja zacementirana je ulogama u Disneyjevom Mandalorianu i HBO-ovom The Last of Us. Iako je u proteklih deset godina glumio u priličnim blockbusterima i njihovim nastavcima (Kingsman, Wonder Woman…), Pascalova karijera je određena serijalima na najjačim platformama, a ne filmovima, ma koliko razvikani bili.
Danas je jasno da je kombinacija Pascalovog glumačkog iskustva i takvih hitoidnih serija koje su se, svaka za sebe i u svom svemiru, pokazale kao gamechangeri – neponovljiva. Ne pamtim kad je netko tako posvjedočio onu “biti u pravo vrijeme, na pravom mjestu” poput Pedra. Naime, ta njegova četiri punkta koja su ga proslavila – Igra prijestolja, Narcos, The Mandalorian i The Last Of Us – teško su ponovljiva, pogotovo u ovakvom nizu i takve važnosti.
Igra prijestolja je vjerojatno posljednja velika TV serija starog kova, iz vremena u kojemu je bilo moguće doći do svakog gledatelja. TV monoteizam se pretvorio u politeizam, pa smo dobili više platformi koje su pred nas servirale sadržaj ganjajući kvantitetu više nego kvalitetu, i rasule pažnju konzumenta kao Finska otoke. Danas svatko ima onu jednu seriju, za koju je siguran da je dobra i koju je trebao pogledati ali iz nekog razloga, eto, nije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Serije utkane u identitet streaming platformi
Postojalo je doba kad to nije bio slučaj i njegov smiraj obilježila je upravo fantasy sapunica po knjigama Georga R. R. Martina, koja je ispoštovala pravila postavljena onomad u Dinastiji, tih dobro dizajniranih trakavica koje završavaju sezonu kakvim pokoljem. I baš u toj seriji ugledali smo Pedra, godinu dana prije nego će zasjati kao Javier Peña, agent DEA u Netflixovoj priči o hvatanju Pabla Escobara. Bila je to savršena uloga za Pascala koji je kao jedan od stupova cijele naracije djelovao kao onaj ljudski faktor koji nam je prodao Narcosa. I kao što je bio slučaj s Igrom prijestolja i HBO-om, to se dogodilo i s Narcosom i Netflixom. Riječ je o serijalima koji su utkani u sam identitet najpopularnijih platformi i koji su nas nagovorili da uzmemo tu prokletu pretplatu.
Nakon takvih velikih i važnih serija u novom TV poretku, uslijedila je uloga u The Mandalorianu, seriji iz Star Wars svemira koja je lansirana kad i sama platforma Disney+. Pokazalo se da je Mandalorian upravo ono što je trebalo zvjezdanim ratovima Georga Lucasa koji su repetitivnošću počeli blijediti u pokušajima osvajanja kino dvorana. Epizode od pola sata s lovcem na glave koji se počinje brinuti za najneodoljivije stvorenje ovog tisućljeća – baby Yodu, odnosno Grogua, kako smo kasnije saznali.
Žanrovski opušten ali dosljedan, Mandalorian je servirao ono što nikad ne odbijamo: vestern u svemiru, pametan omjer novog i starog, zrno misterioznosti, samostalne epizode uklopljene u veću priču koju otkrivamo i, najvažnije, motiv ratnika koji se spletom okolnosti počinje brinuti za nemoćno dijete. Nije to posve originalan zaplet – japanski strip Lone Wolf and Cub je remek djelo spomenutog motiva – ali koga briga nakon samo jednog pogleda na zagonetnog baby Yodu i šutljivog Din Djarina kojemu ne vidimo lice sve do kraja prve sezone.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njegove uloge kao simbol našeg vremena
Rečenica koju sam začuo u tom trenutku od vlastitog sina: “Hej, pa Peña je Mando!” može biti zgodna anegdotica, ali je u svijetu pop kulture značajnija nego što se čini na prvi pogled. Postalo mi je tada jasno da je Pablo Pascal ugrađen u naše osobne binge toteme i da će jednog dana njegove uloge biti simbolima vremena u kojemu živimo. Uloga u HBO-ovoj seriji The Last of Us samo je prisnažila tvrdnji – vrlo kritična gaming publika blagoslovila je izbor Pascala za ulogu Joela Millera u seriji koja je promijenila odnos prema adaptacijama video-igara, a obzirom da se radi o industriji koja zarađuje višestruko veće novce od filmske i glazbene industrije, važnost postapokaliptične HBO-ove uspješnice tek ćemo shvatiti u budućnosti.
I tamo smo poželjeli uhvatiti Pedra za ruku i osjetiti sigurnost u svijetu čiju kompliciranost nismo u stanju podnijeti. U našim prizivanjima apokalipsi jer očajnički želimo da svijet završi s nama – a neće – trebao je netko poput Pedra Pascala. Sexy cool daddy koji će nas zaštititi i znati što napraviti. Sexy cool bounty hunter u kojemu pobjeđuje savjest. Sexy cool agent koji će vas nekako na kraju ipak uhvatiti i ubiti, svejedno.
Jer ovo je doba Pedra Pascala. I po svoj prilici, ostat će tu još dugo. Koliko on to bude želio. Uostalom, aktualni mjesec travanj Pedro provodi na setu novog filma Ethana Coena, dok nas u svibnju očekuje premijera Almodovarovog short neovesterna s njim i Ethanom Hawkom. Kud ćeš bolje? Doista, u slučaju Pedra Pascala vrijedi ona stara mandalorijanska izreka: This is the way.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Roditelje mu je progonio Pinochet, majka se ubila, a njega su mučili u srednjoj. I ipak je postao najveća TV zvijezda na svijetu
Pedro Pascal novi je rasni holivudski superstar, na razini za koju smo mislili da više neće postojati
Otac mu je 1995. bio optužen za malverzacije u klinici koju je vodio u Čileu pa se ostatak obitelji – otac, majka, mlađi brat i sestra - vratio natrag u domovinu. Optužbe protiv oca Pedro kasnije redovito pobija tvrdeći da se radilo o namještaljci s političkom pozadinom, no ništa ne može zaliječiti bol zbog tragedije koja se dogodila 1999., a čiji uzrok mora biti pritisak kojemu je obitelj bila izložena. Pedrova majka oduzela si je život. Za njega je to bio šok koji će ga promijeniti i vječna bol koju nosi sa sobom
Emitiranje posljednje epizode treće sezone The Mandaloriana na neki službeni način simbolično je označilo ono što je u 2023. postalo evidentno – Pedro Pascal novi je rasni holivudski superstar. Reći da je došao njegov trenutak bilo bi prilično pogrešno. Ispravnije je nazvati ovo dobom Pedra Pascala. Jer on se tu nije našao slučajno, niti nezasluženo, a način na koji je ovaj 47-godišnji Čileanac zasjeo na tron svima omiljenog glumca na svijetu je vrijedan priče i respekta. Među glumcima ne postoji nitko ni sličan njemu; nikoga ne volimo tako i toliko kao Pedra.
U čemu je stvar, kvragu? Kako se u vremenu u kojemu sadržaj stiže multiplatformski razuđeno, dekoncentrirano poput pažnje svojih konzumenata, pojavio glumac koji se na tako starinski televizijsko-monoteistički način ustoličio kao neupitni liebling svjetskog binge auditorija?
Jednostavno je: Pedro Pascal svoj je moment pretvorio u nevjerojatan niz dojmljivih uloga u hit serijama. Svojih pet minuta dočekao je spreman, i to ne samo glumački, već i životno. Jer povjerenje koje osjećamo dok ga gledamo nije samo pitanje uloge ili scenarija, već se nalazi u njegovim očima i pogledu. Pogledu kojemu vjerujemo jer naprosto znamo da je pred nama čovjek koji zna što je život. I ne varamo se: Pedro Pascal doista zna kako život može biti nepravedan, grub i bolan.
Obiteljski bijeg iz Santiaga preko Danske
Nepravedan je bio Pinochetov režim u Čileu zbog čega je Pablova obitelj morala napustiti Santiago, i to bijegom u amabasadu u kojoj su zatražili azil, da bi preko Danske stigli u SAD. Roditelji su bili intelektualci, neupitni ljevičari aktivnog tipa – otac José Balmaceda je bio liječnik, specijaliziran za liječenje neplodnosti, a majka Verónica Pascal psihologinja, uz to rođakinja samog čileanskog predsjednika Salvadora Allendea. Oboje su bili vrlo aktivni u borbi protiv Pinochetovog režima zbog čega su 1976. morali emigrirati, pa se svega devet mjeseci star José Pedro Balmaceda našao najprije u Orange Countyju, poslije u San Antoniju.
Dakle, iako je praktički odrastao u Teksasu, djetinjstvo mu je obilježeno maltretiranjima u školi. Mali latinos José Pedro bio je savršena meta za sve školske i kvartovske bullyje i iz prve ruke osjetio kako život može biti grub. Od maltretiranja u školi prvo je pobjegao u sport – kao 11-godišnjak je čak nastupio na državnom prvenstvu u plivanju – no posjet dramskoj sekciji toliko ga se dojmio da je nakon toga želio raditi samo jednu, jedinu stvar u životu. Želio je glumiti.
Reći će kasnije da je to bio bijeg od nepravde i grubosti, ali i istraživanje samoga sebe. Kako to biva, patnja je donijela uvid. Upisao je odsjek glume na primijenjenoj Orange County School of Arts, a potom je 1997. završio i studij glume na njujorškom Tisch School of the Arts. A dok je Pedro studirao, njegova obitelj je prolazila kroz teško razdoblje koje je kulminiralo tragedijom. Otac mu je 1995. bio optužen za malverzacije u klinici koju je vodio u Čileu pa se ostatak obitelji – otac, majka, mlađi brat i sestra – vratio natrag u domovinu, prateći oca koji se odlučio odazvati pozivu suda u Santiagu.
Pedru vjerujemo jer ima rijetku osobinu
Optužbe protiv oca Pedro kasnije redovito pobija tvrdeći da se radilo o namještaljci s političkom pozadinom, no ništa ne može zaliječiti bol zbog tragedije koja se dogodila 1999., a čiji uzrok mora biti pritisak kojemu je obitelj bila izložena. Pedrova majka oduzela si je život. Za njega je to bio šok koji će ga promijeniti i vječna bol koju nosi sa sobom: u čast majci uzeo je njezino prezime Pascal. Poslije će Pedro u šali govoriti da je to napravio i jer je majčino prezime lakše izgovoriti Amerikancima, no u pokušajima da jednu pretužnu priču omekša šalom vidljivo je da u njemu živi ta bol, ali i da s njom živi plemenito i, još važnije, postupa isto tako.
Uvijek glasan u podršci LGBTQ zajednici, i prekrasno nježan i pun podrške za transrodnu sestru Lux, redovita je meta dežurnih idiota na društvenim mrežama čiji je posao, čini se, uzaludan. Barem što se Pedra tiče. Dosad nije primijećeno da je imalo ustuknuo pred hejtovima po svemrežju, pri čemu se u intervjuima redovito trudi razbiti uobičajenu sliku latino muškarca i tipičnog macho južnjaka šalama na svoj račun, i jasno iskazanoj emotivnosti i ranjivosti.
“I’m your sexy cool daddy”, reći će u intervjuu poput iskusnog stand up komičara, pri čemu se suzdržava da ne prasne u smijeh. Iako je zapravo u pravu. Njegova sveomiljenost počiva na “životnoj istinitosti” kojom zrači jer upućuje na važnu stvar koja nam toliko nedostaje u ovom svijetu: empatiju. Uloge u serijama na najjačim platformama u datom momentu, izgradile su upravo tu sliku zgodnog srednjovječnog muškarca, blagog pogleda i čvrstog stiska, ranjivog ali odlučnog, upravo onakvog tipa kojeg današnji svijet gotovo očajnički želi pružiti ruku i osjetiti sigurnost.
Kako se TV monoteizam zauvijek raspršio
Interesantno, taj isti svijet vidio ga je u silnim manjim i većim ulogama u filmovima, TV serijama ili u kazalištu ali ga je konačno ugledao 2014. u Igri prijestolja, a godinu poslije u vrh ga je lansirao Netflixov hit Narcos. Ta jedinstvena pozicija sexy cool daddyja zacementirana je ulogama u Disneyjevom Mandalorianu i HBO-ovom The Last of Us. Iako je u proteklih deset godina glumio u priličnim blockbusterima i njihovim nastavcima (Kingsman, Wonder Woman…), Pascalova karijera je određena serijalima na najjačim platformama, a ne filmovima, ma koliko razvikani bili.
Danas je jasno da je kombinacija Pascalovog glumačkog iskustva i takvih hitoidnih serija koje su se, svaka za sebe i u svom svemiru, pokazale kao gamechangeri – neponovljiva. Ne pamtim kad je netko tako posvjedočio onu “biti u pravo vrijeme, na pravom mjestu” poput Pedra. Naime, ta njegova četiri punkta koja su ga proslavila – Igra prijestolja, Narcos, The Mandalorian i The Last Of Us – teško su ponovljiva, pogotovo u ovakvom nizu i takve važnosti.
Igra prijestolja je vjerojatno posljednja velika TV serija starog kova, iz vremena u kojemu je bilo moguće doći do svakog gledatelja. TV monoteizam se pretvorio u politeizam, pa smo dobili više platformi koje su pred nas servirale sadržaj ganjajući kvantitetu više nego kvalitetu, i rasule pažnju konzumenta kao Finska otoke. Danas svatko ima onu jednu seriju, za koju je siguran da je dobra i koju je trebao pogledati ali iz nekog razloga, eto, nije.
Serije utkane u identitet streaming platformi
Postojalo je doba kad to nije bio slučaj i njegov smiraj obilježila je upravo fantasy sapunica po knjigama Georga R. R. Martina, koja je ispoštovala pravila postavljena onomad u Dinastiji, tih dobro dizajniranih trakavica koje završavaju sezonu kakvim pokoljem. I baš u toj seriji ugledali smo Pedra, godinu dana prije nego će zasjati kao Javier Peña, agent DEA u Netflixovoj priči o hvatanju Pabla Escobara. Bila je to savršena uloga za Pascala koji je kao jedan od stupova cijele naracije djelovao kao onaj ljudski faktor koji nam je prodao Narcosa. I kao što je bio slučaj s Igrom prijestolja i HBO-om, to se dogodilo i s Narcosom i Netflixom. Riječ je o serijalima koji su utkani u sam identitet najpopularnijih platformi i koji su nas nagovorili da uzmemo tu prokletu pretplatu.
Nakon takvih velikih i važnih serija u novom TV poretku, uslijedila je uloga u The Mandalorianu, seriji iz Star Wars svemira koja je lansirana kad i sama platforma Disney+. Pokazalo se da je Mandalorian upravo ono što je trebalo zvjezdanim ratovima Georga Lucasa koji su repetitivnošću počeli blijediti u pokušajima osvajanja kino dvorana. Epizode od pola sata s lovcem na glave koji se počinje brinuti za najneodoljivije stvorenje ovog tisućljeća – baby Yodu, odnosno Grogua, kako smo kasnije saznali.
Žanrovski opušten ali dosljedan, Mandalorian je servirao ono što nikad ne odbijamo: vestern u svemiru, pametan omjer novog i starog, zrno misterioznosti, samostalne epizode uklopljene u veću priču koju otkrivamo i, najvažnije, motiv ratnika koji se spletom okolnosti počinje brinuti za nemoćno dijete. Nije to posve originalan zaplet – japanski strip Lone Wolf and Cub je remek djelo spomenutog motiva – ali koga briga nakon samo jednog pogleda na zagonetnog baby Yodu i šutljivog Din Djarina kojemu ne vidimo lice sve do kraja prve sezone.
Njegove uloge kao simbol našeg vremena
Rečenica koju sam začuo u tom trenutku od vlastitog sina: “Hej, pa Peña je Mando!” može biti zgodna anegdotica, ali je u svijetu pop kulture značajnija nego što se čini na prvi pogled. Postalo mi je tada jasno da je Pablo Pascal ugrađen u naše osobne binge toteme i da će jednog dana njegove uloge biti simbolima vremena u kojemu živimo. Uloga u HBO-ovoj seriji The Last of Us samo je prisnažila tvrdnji – vrlo kritična gaming publika blagoslovila je izbor Pascala za ulogu Joela Millera u seriji koja je promijenila odnos prema adaptacijama video-igara, a obzirom da se radi o industriji koja zarađuje višestruko veće novce od filmske i glazbene industrije, važnost postapokaliptične HBO-ove uspješnice tek ćemo shvatiti u budućnosti.
I tamo smo poželjeli uhvatiti Pedra za ruku i osjetiti sigurnost u svijetu čiju kompliciranost nismo u stanju podnijeti. U našim prizivanjima apokalipsi jer očajnički želimo da svijet završi s nama – a neće – trebao je netko poput Pedra Pascala. Sexy cool daddy koji će nas zaštititi i znati što napraviti. Sexy cool bounty hunter u kojemu pobjeđuje savjest. Sexy cool agent koji će vas nekako na kraju ipak uhvatiti i ubiti, svejedno.
Jer ovo je doba Pedra Pascala. I po svoj prilici, ostat će tu još dugo. Koliko on to bude želio. Uostalom, aktualni mjesec travanj Pedro provodi na setu novog filma Ethana Coena, dok nas u svibnju očekuje premijera Almodovarovog short neovesterna s njim i Ethanom Hawkom. Kud ćeš bolje? Doista, u slučaju Pedra Pascala vrijedi ona stara mandalorijanska izreka: This is the way.