Kako je veliki Pero Kvesić u ključnom trenutku izvukao Polet. Pojavio se na vratima redakcije i rekao: ‘Dajte mi pola sata…’

I dok sam tako, nakon potpuno opravdane smjene s mjesta glavnog urednika Studentskog lista, pomalo opskurnog glasila koje se obračunavalo s Krležom, objavljivalo prve table Novog kvadrata, trpjelo ekscentrična rješenja konceptualiste Hollya, gutalo ljevičarske eskapade Bože Kovačevića, sjedio sam u pustoj redakciji na Trgu žrtava, zazvonio mi je telefon. Jedanput, dvaput, pa onda i drugi, onaj redakcijski, jedanput, dvaput, triput.

Uređivanje čuvenog Spectatora

Na prvoj liniji Zagrebačka televizija. Traže urednika za neki program posvećen ‘mladima’. Šalju auto da me prebaci na Prisavlje.
Na drugom Večernji. Traže nekoga za vanjsku politiku, a baš su ostali i bez urednika Crne kronike…

Da ne duljim, skrasim se lijepo u vanjskoj Večernjaka. Odlična plaća, super ekipa, Doktor Matek, pravi doktor, završio medicinu, urednik (poslije ambasador u Parizu). Tjeraju me od prvog dana da radim baš sve, lektoriram, redigiram, opremam, prelamam, spuštam se u štampariju, tamo učim čitati naopako članke izlivene iz olova, skraćujem tekstove, nadopisujem pokoju rečenicu ako je rupa… Muka me hvata kad mi uvale da uredim svakodnevni tekst velikog Ive Mihovilovića, čuvenog Spectatora.

Imaš samo dvadeset i neku, radiš u najluđoj medijskoj tvornici novca u povijesti. Šezdesetak zaposlenih proizvodi novinu koja se prodaje u tristo, ponekad i četristo tisuća primjeraka svaki dan. Ne diraj Partiju i Tita, a sve drugo je zapravo u funkciji profita koji se tad zvao podjela stanova.

‘Ajd naleti u Opatičku’

Glavni urednik, Šuba smo ga zvali, jednom dnevno promolio bi glavu u sobu vanjske i promrmljao ‘Dečki, nemojte nekaj zajebati’. A nismo baš ni imali kaj.
I tako svaki dan.

Taman kad sam zapao u blaženu rutinu, prvi put u životu džepova punih love, naletim u gradu na Peru Kvesića. To mi je, očekivano, upropastilo život.
– Ajd naleti jedan dan u Opatičku da vidiš što radimo.

Izašlo je prvih nekoliko brojeva Poleta. Pero je vodio redakciju. Na naslovnici prvog broja namontirao je svoju bradatu glavu na tijelo gole bebe. Redakciju su činili nadobudni, uglavnom anonimni klinci, ali su zato u firmi izdavača bili ozbiljni ljudi – Inoslav Bešker, Dag Strpić, Dragan Lalović…. Zanimljivo društvo.

S Perom sam već radio u Tjedniku, Studentskom… No, puno važnije, gotovo svaku večer nalazili smo se u Drini. To je bila divna jeftina birtija u Preradovićevoj, na čijem se mjestu danas nalazi ona utvrda Ante Vlahovića.
Drina je, zapravo, bila preteča Zvečke.

Manifest slobode sretne generacije

Pero je za nas već bio slavan književnik. Izdao je ‘Uvod u Peru K.’, knjigu čija radnja se zbiva baš sada, ovdje, u realnom vremenu, među nama, u Zagrebu.

Svi mi iz Drine osvanuli smo kao likovi Perinog ‘Uvoda’. I Dean Ružinobrdo i Braco Grbić i Ivica Levanat i Vučko i Nenad Prelog i ja i Ino Bešker i mnogi drugi. Nismo, naravno znali da će se ‘Uvod ‘ nekoliko decenija kasnije čitati kao zapanjujući manifest slobode generacije kojoj je to, zapravo, bilo normalno i samorazumljivo stanje. Nismo mogli misliti da se takvo stanje neće nastaviti do beskonačnosti.

Nismo tada znali, ni ja ni Pero, da će nam dogovoreni susret u Opatičkoj promjeniti živote.

Redakcija Poleta prvih mjeseci bila je smještena u prekrasnoj palači u Opatičkoj 10. Bila je tamo Zlatna soba, raskošna dvorana s ogromnim stolom za tridesetak osoba, a negdje u labirintima katova nalazio se i Tuđmanov institut za historiju nečega.

No ništa od toga nije dopalo Poleta. Samo jedna velika sobetina sa starim rasklimanim namještajem. Na dnu sobe bila je redakcija Pitanja, a s lijeve stane gospodario je Bešker kao direktor i izdavač knjiga.

Naivno, ali zabavno

Polet se nalazio s desne strane i u sredini. Baš tamo sjeli smo Pero i ja.

– Čuj, kaže on, vidio si prve brojeve Poleta, kako ti to izgleda?
– Pa, zgodno je, pomalo naivno i djetinjasto, ali zabavno.

Doista je bilo zabavno. Hrpa klinaca, još mlađih od nas, muvala se po redakciji. Pero je oduvijek bio stručnjak da dotjera pun razred gimnazijalki. Puno godina kasnije ogovarao me u nekoj od svojih knjiga kako sam takvoj nekoj nespretnoj curici, pristojan kakav jesam, a na užas prisutnih, pomogao da popravi kaput baš kad je cijela redakcija uzbuđeno buljila očekujući da će klinka zajedno s kaputom preko glave prebaciti i majicu ispod koje nije imala ništa.

To, naravno, nije imalo nikakve veze s istinom.
Samo plod Perine neobuzdane erotske mašte koja će, godinama kasnije, eksplodirati kad je dobio priliku života, ono o čemu je uvijek sanjao, uređivati supertiražnu Erotiku.
Ukratko, nakon što mi je održao slovo o neponovljivoj zajebanciji u Poletu, konačno mi je saopćio pravi razlog ovog razgovora.

Učiti djecu međunaslovima

– Gledaj, za nekoliko mjeseci moram u vojsku. Došle su godine i ne mogu ih više zajebavati. Moram ići. Jedino tebe vidim kao novog glavnog urednika. Znaš sve o novinama, a iz istog smo društva. Kad se skinem i riješim JNA, vidjet ćeš – ako ti se bude svidjelo, ostani, a ako ti doguli, ja mogu opet nastaviti. Ako se dogovorimo, dođi koji mjesec prije da vidiš kako ti se sviđa.

Taman sam postao normalan, odrastao, profesionalni urednik, s punom plaćom, toplim obrokom, dnevnicama, urednik mitskom Mihoviloviću. I sad, da to sve ostavim i vratim se u omladinske novine, prastare stolice, da učim djecu međunaslovima, a grafičare zlatnom rezu?

Da, ali nikad ne možeš dovoljno podcijeniti ludost nekog klinca iz Drine i njegovu dosadu u velikoj uređenoj redakciji. Ne možeš bogme ni odbiti druga i prijatelja koji ti ovako iznebuha, otvoreno i iskreno povjerava svoj životni projekt, baca ti u ruke sav svoj višemjesečni trud i muku i još k tome tvrdi da je zajebancija ogromna. Pa kako odbiti?

Izdriblao rukovodstvo Partije

No, ipak, malo sam se branio.
– Gle Pero, postoji problem. Ja ti nisam član Partije, a teško će tvoji omladinci progutati tako nešto.
– Ma pusti to. Bešker je direktor i sekretar Partije, riješit će on to.

I stvarno, Bešker je nešto smuljao i s ogromnim zadovoljstvom izdriblao rukovodstvo.
I tako sam naslijedio Peru.

Polet sam vodio skoro tri godine. Jako se promijenio. Znate sve o tome. Punk, Zvečka, fotografije, Denis Kuljiš, Trbuljakov dizajn, Azra, Film, Jura, Johnny, Pipo, Krpan, Fras, Semenčić, Glavan, Vrdoljak, Cvitan, Polimac, Ivanjek, Frane Franičević, Rale Bošković, Vesović…

I kako je avantura Poleta počela, s onim Perinim papirom zbog kojeg smo svi drhtali – pozivom Sekretarijata za narodnu obranu – tako je i završilo. Za mene, Peru i Polet. S identičnim papirom.
Stigao je papir. Odredište: Tetovo.
Stigao je godinu ranije nego što je trebao. Ali za to je postojao jak razlog.

Loše režirano klanje

Evo priče.
Objavili smo članak Nenada Polimca o Zafranovićevom filmu ‘Okupacija u 26 slika’. Ima u tom filmu duga i dosta brutalna scena ustaškog klanja u dubrovačkom autobusu.
Špiro Polimac, kakav već je, napisao je da je ta scena nefilmična, da je preduga, da je loše režirana i sve tako.

Nebo se otvorilo.

Podivljala je beogradska štampa. Najviše dopisnik Politike iz Zagreba Stevo Ostojić. Za njima i Vjesnik, urednica kulture Mira Boglić. Da mi negiramo ustaške zločine. Da smo neka trula liberalna, građanska desnica. Da pogubno utječemo na omladinu.
Ukratko, zgazilo nas.
Nama u redakciji sve je to glupo i smiješno. Kao što i jest.

Ali, postaje gadno.
Milutin Baltić grmi protiv Poleta na nekom plenumu ce-ka. I SUBNOR se javlja da od nas obrani tekovine revolucije.

Ponuda koju se ne može odbiti

Zove me Ivica Račan, mladi ideolog Partije.
– Dođi na kavu.
Povedem za svaki slučaj i Zorana Franičevića, mislim, on je onako umiljat i zna kako s njima.

Račan satima govori o općoj situaciji, opasnostima od ovih i onih, na kraju dolazi do bitnog.
– Slušaj, drug Vlado, Vladimir Bakarić, dao je veliki intervju Vjesniku. Tri stranice onog velikog formata. Zadnja tri pitanja odnose se na tebe, kao glavnog urednika, cijeli Polet i svu tu vašu svinjariju.
Drug Vlado dao mi je da autoriziram taj intervju. Ako se vi sutra ispričate i priznate pogrešku, izbacit ću ta tri pitanja i njegove neugodne odgovore. Ako ne, vi znate što to znači. Kad drug Vlado kaže…

Znali smo. Dobro smo znali.

U redakciji zaključujemo sutrašnji broj.

Da izdamo normalan broj i pravimo se blesavi, kao da nikad nismo bili u Kockici, kao da ne poznamo Ivicu i da nikad s vrha države i Partije nismo dobili ponudu koju ne možemo odbiti?
Ili da se ipak ispričamo i spasimo Polet?

Isprika? Ma dajte!

I dok mi tako razglabamo, na vratima redakcije ukaže se – Pero Kvesić.
– Bok, društvo, što ima?
Sve mu ispričamo.
– Nemam pojma što je pametno, ali dajte mi pol sata.

Za pola sata eto ti Pere s tekstom. Uredno otkucan, naslov, podnaslov, sve je tu.

Pročitam. Najbolji je naslov: Iz tete Mire sto vragova vire.

Šaljem u štampariju.

Pero se, naravno, zadovoljno rugao Miri Boglić, Stevi Ostojiću, cijeloj toj dreci i histeriji oko obične filmske kritike. Isprika? Ma dajte!

Izašao je Polet.
Ali izašao je i Vjesnik. Tri stranice, a na njihovom kraju i ona tri pitanja za druga Vladu.

Ubrzo, stigao je i onaj papir s početka priče. Isti kao Perin tri godine ranije.
Pravac Tetovo.