Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako su Dani hrvatskog filma postali jedan od najkvalitetnijih festivala u Hrvatskoj

Među 73 prikazana filma našlo se užasno puno izvrsnih ostvarenja

ZADNJA IZMJENA: tra 30, 2015
Foto: danihrvatskogfilma.net

Ovogodišnji Dani hrvatskog filma, 24. po redu, završili su u nedjelju, 26. travnja, svečanom dodjelom nagrada najboljima i repriznim projekcijama nagrađenih filmova. Iza ovog protokolarnog raspleta skrivaju se možda najuspješniji i najposjećeniji DHF u posljednjih nekoliko godina (naravno, ne posjedujemo konkretne brojke), čija je bilanca kvalitete u konačnici također prilično visoka. Je li razlog povećim gužvama na festivalu od četvrtka do nedjelje puka činjenica što je mjesto održavanja iz Kina Studentskog centra u Zagrebu prebačeno u Kina Europa i Tuškanac, to je pitanje, no činjenica je da je protekla četiri dana u središtu grada bilo zaista svega – bilo je publike, bilo je filmaša i filmašica, i bilo je dobrih filmova. I to mnogo!

Veliki žiri DHF-a u sastavu: producentica Vanja Jambrović, redatelj Mladen Đorđević i filmski kritičar Dragan Jurak dodijelio je Grand prix festivala filmu “Piknik” redatelja i producenta Jure Pavlovića i Luke Venturina, dok je nagradu za najbolju režiju primila Hana Jušić za film “Da je kuća dobra i vuk bi je imao”. Nagrada za najbolji scenarij uručena je Daliboru Bariću i Tomislavu Babiću za flm “Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji”, pri čemu je Babić osvojio i nagradu za najbolje oblikovanje zvuka. Najboljim glumcima DHF-a proglašeni su Emir Mušić i Aleksandar Seksan iz filma laureata “Piknik”. U kategorijama najbolje kamere i montaže nagrade su odnijeli Boris Poljak za “Rakijaški dnevnik”, odnosno Marko Ferković za “Spomenik”. Napokon, najboljom manjinskom koprodukcijom proglašena je “Kokoška” redateljice Une Gunjak i hrvatskog producenta Siniše Juričića (Nukleus film), a Igor Bezinović nagrađen je posebnim priznanjem za režiju za dokumentarac “Veruda – Film o Bojanu”.

Autori filma "Piknik", nagrađenog Grand prixom

Niska zasluženih nagrada

Već dugi niz godina Hrvatsko društvo filmskih kritičara na DHF dodjeljuje i Nagrade Oktavijan, nazvane prema Oktavijanu Miletiću (1902. – 1987.), prvom hrvatskom filmskom autoru koji se filmom sustavno bavio, zbog čega ga se smatra začetnikom domaće kinematografije. Oktavijana za najbolji igrani film osvojila je Una Gunjak za “Kokošku”, dok je u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma ponovno slavio Igor Bezinović s “Verudom – Filmom o Bojanu”. Oktavijan za najbolji animirani film dodijeljen je “Životu s Hermanom H. Rottom” Chintis Lundgren, a Oktavijana u kategoriji eksperimentalnog filma primio je Vladislav Knežević za film “A.D.A.M.”. Oktavijani za najbolje namjenske filmove pripali su Natku Stipaničevu (“Lokalni razvoj vođen zajednicom”) i Zdenku Bašiću (“Uspavanka”).

Hana Jušić prima nagradu za najbolju režiju
Naposljetku, žiri koji su činili članovi Društva hrvatskih filmskih redatelja dodijelio je Nagradu Jelena Rajković za najboljeg redatelja/icu do 30 godina starosti Tinu Žaniću za film “Manjača”, dok je Nagrada žirija za etiku i ljudska prava otišla u ruke redateljice Vesne Čudić za film “Razred” u produkciji Nukleus filma. Taj je film svojim glasovima nagradila i publika Dana hrvatskog filma. Posljednja nagrada u nizu, ona za najbolju prezentaciju na pitching forumu, pripala je Lidiji Špegar za projekt “Strgano”. To što su neki filmovi dobili više nagrada potvrđuje da je riječ o iznimnim ostvarenjima koja su zaslužila pozornost publike, a nekoliko smo ih uspjeli uhvatiti na redovnim projekcijama prvih dana festivala. Usput smo i “Razredu”, čini se, svojim glasom pomogli da osvoji nagradu publike.

Prizor iz filma "Manjača" Tina Žanića

Romi u razredima u Baranji

“Razred” je šarmantan, gotovo dugometražni dokumentarac (traje oko 80 min), koji s mnogo ležernosti i dozom humora pripovijeda mjestimice potresnu priču o skupini romskih tinejdžera i njihovih obitelji u baranjskoj Općini Darda, gdje na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske živi značajna populacija Roma. Redateljica i scenaristica Vesna Čudić fokusira prosede na tri mlade Romkinje koje dolaze iz sličnih, no ipak različitih obitelji, te se usred puberteta suočavaju s brojnim socijalnim neprilikama simptomatičnima za položaj Roma spram dominantnih kultura u društvu. Romkinje se u mahom žele školovati i završiti srednjoškolsko obrazovanje, zapošljavati se i biti samostalne, no osim principijelne podrške roditelja (uglavnom majki), nemaju bogzna kakve poticaje da to i učine.

Prizor iz filma "Razred" Vesne Čudić

Međutim, stariji sunarodnjak, voditelj lokalnog romskog folklornog društva, ohrabruje ih da se angažiraju i kontinuirano školuju za frizersku struku, pa tako publika prati sve njihove uspone i padove sve do same mature, koju zajedno s roditeljima i prijateljima proživljavaju vrlo emotivno. Redateljica mlade Romkinje objektivno prikazuje ravnopravnima svim ostalim tinejdžericama – muče ih slični, ne samo ljubavni problemi, a kreću se u graničnom području između nejasne potrebe za sazrijevanjem i želje za istraživanjem svega što im život nudi. Međutim, kao Romkinjama i pripadnicama marginalizirane etničke manjine, uz koju se još uvijek vežu brojne predrasude, nisu im dane iste prilike kao ostatku stanovništva Hrvatske, stoga je njihovo odrastanje tim zahtjevnije i teže.

"Da je kuća dobra i vuk bi je imao" Hana Jušić

Na rubu fantazmagorije i nadrealizma

Ipak, “Razred” je tzv. feelgood film koji publici ulijeva mnogo razloga za optimizam, a filmska ekipa puno je polagala na pejzažne snimke Baranje i vedute gradića i romskih naselja, što cijelom okruženju daje širi geografski kontekst te omogućava neupućenoj publici da nešto bolje upozna Baranju i cijeli taj kraj. S druge strane, sve to čini “Razred” filmom relativno sporog ritma u kojem su neki izvrsni trenuci jači od djela u cjelini. To se ne bi moglo reći za film “Da je kuća dobra i vuk bi je imao” redateljice Hane Jušić, fantazmagoričnu igranu priču vrlo intenzivnog ritma. Ona se vrti oko mlade i nesigurne djevojke čiji svekar drži mesnicu u sklopu svoje kuće u ruralnom kraju. Ona je razapeta između dominantne i seksualno nonšalantne šogorice, distancirane svekrve i vulgarnog svekara.

Prizor iz filma Hane Jušić

Djevojka se pokušava opustiti u vezi sa njihovim sinom, zaposlenim u mesnici, za kojeg očito osjeća nešto više od seksualne žudnje, dok joj se istodobno otvoreno i napadno udvara sredovječni muž šogorice. Izložena pritiscima sa svih strana, djevojka postupno psihički puca… Film Hane Jušić impresivan je zrnati kolaž nadrealnih prizora koji pokreće gotovo sva čula, stavljajući u prvi plan nesputanu tjelenost ljudi (i životinja), naglašavajući tako neraskidivu vezu između spolnog nagona, hranidbenih rituala i psihičkog zdravlja pojedinaca. Ritam filma ubrzava se kako teče prema kraju, da bi na samom svršetku gledatelje dočekao potpuni krešendo simbola i motiva, koji se može promatrati gotovo kao hommage najluđim vizijama Luisa Bunjuela. Dakako, u pozitivnom smislu. Nije bez razloga ovaj film dospio u natjecateljski program jednog od najprestižnijih europskih filmskih festivala, onog u Rotterdamu.

Aleksandar Seksan i Emir Mušić u filmu "Piknik"

Priče iz Sarajeva sada i nekada

“Piknik”, glavni laureat 24. Dana hrvatskog filma, nešto je drugačije, tradicionalnije, ali također dojmljivo ostvarenje. Riješen sav u krupnim planovima, “Piknik” odmah na početku svu pozornost gledatelja usmjerava na odnos između mladog oca i još mlađeg sina, koji se nakratko susreću prilikom posjeta sina ocu u zatvoru. U tom mikropikniku koji traje svega dvadesetak minuta, režiser Jure Pavlović uspijeva ocrtati mnoge klišeje koji vrijede u patrijarhalnom društvu brdovitog Balkana, slojevito oblikujući kompleksni odnos između oca i sina. Njih dvojica stubokom se mijenjaju, jedan zbog vlastitih grijeha i izdržavanja kazne, a drugi zbog puberteta i sila prirode, ali im se to ne događa naočigled, već im se otkriva tek kad se jedan s drugim suoče u tih nekoliko trenutaka što ih određenih dana mogu provesti zajedno. Očevo nasljeđe vidi se u sceni u kojoj ga sin s lakoćom obara u simuliranom boksačkom meču. Dosadašnje društvene uloge i dalje se prenose s koljena na koljeno, iz generacije u generaciju.

Prizor iz filma "Kokoška" Une Gunjak

“Kokoška” redateljice Une Gunjak atmosferom je bliska “Pikniku”. Film se također zbiva u Sarajevu, ali okupiranom, dvadesetak godina prije. Izolirana i usamljena majka dvije kćerke, kojoj je muž na frontu, od njegovog druga na dopustu za rođendan mlađe kćeri dobiva živu kokoš, koja ubrzo postaje kamen spoticanja u odnosu između njih tri, ionako teškom zbog permanentnog ratnog stanja. Zavrzlame s kokoši postupno poprimaju oblik komedije situacije, sve dok se majka u potrazi za odbjeglom neposlušnom pticom ne nađe na nišanu snajperista… Potka “Kokoške” nije osobito originalna, sličnih obiteljskih drama u ratnom okruženju u regiji već smo se nagledali (a priča malo podsjeća i na strip “Tigar” slovenskog autora Tomaža Lavriča, u zbirci “Bosanske basne”), no autentičnost prikazanih emocija, te identifikacija gledatelja s likovima jamče filmu vrlo pozitivan konačni dojam.

"Wiener Blut" (Zlatko Bourek i Pavao Štalter)

Povratak veterana Zagreb filma

Naposljetku, premda ne znamo gdje i kada će ga gledatelji imati priliku ponovno vidjeti, pozornost zaslužuje i animirani film kojem je nagrada izmakla – “Wiener Blut” redatelja i glavnog crtača Zlatka Boureka, te animatora Pavla Štaltera, veterana Zagrebačke škole crtanog filma. Sama činjenica da su nas dvojica velikih umjetnika treće životne dobi (obojica su rođeni 1929.) počastila novim animiranim filmom nakon dugo godina apstinencije dovoljna je za slavlje (Štalter je prethodni film “Posljednja stanica” realizirao 1988., napravivši otad nekoliko festivalskih i promotivnih špica, dok je Bourekov posljednji animirani dosad bio “Most na Orljavi” iz 2002., ali prije toga nije režirao filmove još od kratkog igranog “Mr. Ventriloquista” iz 1980., posvetivši se slikanju i kazališnom radu).

"Wiener blut" (Zlatko Bourek i Pavao Štalter)

Inspiriran slikama Georgea Grosza i Otta Dixa, prvaka njemačkog ekspresionizma i slikarstva Nove stvarnosti (Neue Sachlichkeit), “Wiener Blut” izvrsno je crtan i vješto animiran antifašistički manifest, koji u osebujnom vizualnom izrazu pripovijeda o holokaustu i pogibiji Židova u Drugom svjetskom ratu. Premda se autori nepokolebljivo drže stilskih zasada Zagrebačke škole crtanog filma, s tek par tehničkih ustupaka današnjici, film se i estetski i značenjski doima iznenađujuće suvremenim. No, iznenađenje traje samo dok se ne prisjetimo koliko je sličnosti između onog doba i današnjeg, a tada se “Wiener Blut” pretvara u umjetnički relevantno upozorenje odaslano od iskusnih autora čija politička oštrica nije otupljena. Tko će se danas baviti ovim temama ako neće osamdeset-i-nešto-godišnjaci?

Među 73 filma prikazana na Danima hrvatskog filma, nagrađeni i spomenuti samo su neki od onih koje je trebalo pogledati, a najveće je pitanje hoće li i kada publika to moći učiniti. DHF je festival pretežno kratkometražne produkcije koja je dosad živjela upravo na filmskim manifestacijama i ponegdje na internetu, no aktualni programi poput Runde kratkog u Multimedijalnom centru zagrebačkog SC-a i Kratkog utorka u Kinu Tuškanac upućuju da bi se to uskoro moglo promijeniti i zapravo se već itekako mijenja. Na potezu je Hrvatska televizija, jer upravo se u kratkom metru posljednjih godina kriju pravi mali dragulji hrvatske filmske produkcije, koja je ostvarila veliki iskorak u kvaliteti dok su drugi čekali da ju svijet otkrije.

Bojan Krištofić
Pisac, dizajner i ilustrator
141 članak Više o autoru
Više s weba