Kako su domaće kulturne elite prigrlile ideju jugoslavenstva: Telegramov novinar izdao monografiju o Zagrebu u Prvom svjetskom ratu
Telegramov Dino Staničić predstavio je knjigu o kulturnoj i političkoj povijesti Zagreba u 1. svjetskom ratu
Dino Staničić, Telegramov novinar kulture, u petak je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u sklopu festivala povijesti Kliofest, predstavio svoju prvu monografiju pod nazivom ‘Trijumf ideje jugoslavenstva: kulturna i intelektualna povijest Zagreba u Prvome svjetskom ratu’.
Staničić u monografiji analizira razvoj književnosti i umjetnosti u Zagrebu za vrijeme Prvog svjetskog rata, s naglaskom na proboj ideje političkog i kulturnog jugoslavenstva u tom periodu. “Usred Svjetskog rata, Zagreb je doživio procvat u nizu aspekta kulturnog života”, kaže Staničić o svom istraživanju. “Politička ideja jugoslavenstva, u smislu stvaranja jedinstvene jugoslavenske države izvan Austrougarske Monarhije, na hrvatskom području kreće u realizaciju u proljeće 1918. godine, a u potpunosti tek u zadnjim mjesecima rata”, kaže.
U monografiji objašnjava da se ideja jugoslavenstva, od zagovaranja kulturne suradnje pa do uspostavljanja jedinstvene nacije i države u kulturnom polju, može uočiti dosta ranije, a osobito intenzivno nakon popuštanja cenzure u ljeto 1917. “Ta je jugoslavenska ideja često bila maglovita, nejasno definirana, no pronalazimo je kod različitih skupina, od Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika pa do jugoslavenskih nacionalista okupljenih oko časopisa ‘Kokot’ ili ‘Književni jug’”, objašnjava.
Problematika kojom se bavi do sada nije bila prepoznata
Jednako tako, objašnjava autor, u knjizi se daje i presjek recepcije rata iz perspektive intelektualaca, njihove uloge u ratnoj propagandi ili otporu prema ratu. “Prikazuje se i u kojoj su mjeri umjetnici i intelektualci bili angažirani na samim bojišnicama, a u tom se segmentu razmatra i nešto šira, europska perspektiva”, govori Staničić, te dodaje da se druga razina istraživačkih pitanja, odnosi se i na pokušaj dubljeg razumijevanja kontinuiteta između razdoblja rata i desetljeća koje mu je prethodilo.
“Ta je problematika postavljena oko dvije temeljne osi; prva prati razvoj ideje jugoslavenstva, kao nastavka i kulminacije njezinog rastućeg utjecaja od početka 20. stoljeća, kad dolazi do promjene političke paradigme, detaljnom analizom tekstova u novinama i časopisima oformljena je i druga os u kojoj argumentiram da se raniji, poznati kulturni sukob između ‘starih’ i ‘mladih’ s početkom Prvog svjetsko rata ponovno javlja, što otvara nova specifična pitanja”, govori Staničić i naglašava da ta problematika do sada nije bila prepoznata ili razmatrana u adekvatnoj mjeri.
Još na faksu je razvio interes za slične teme
Nakon završetka povijesti i književnosti na Hrvatskim studijima, Staničić upisuje poslijediplomski doktorski studij povijesti na Filozofskom fakultetu, a interes za kulturnu povijest rata javio mu se na ranim godinama studija. “ To je bila tema mog završnog rada na preddiplomskom studiju”, govori i dodaje da u velikom dijelu europske historiografije pitanje uloge umjetnika i intelektualaca u ratu već desetljećima izaziva ogroman interes.
“I to je posljedica činjenice da oni vjerojatno nikada prije i poslije nisu na takav način sudjelovali u ratnoj propagandi i borbama. Imate slučaj da su velikani poput Thomasa Manna, Henrija Bergsona i Rudyarda Kiplinga pisali žestoku propagandu, a mnogi, prije svega mlađi, poginuli su na bojišnici ili od posljedica ranjavanja. Avangardni umjetnici djelovali su na obje ove razine, no mnogi su zato poginuli. Spomenimo samo Umberta Bocconija, Franza Marca i Guillaumea Apollinairea, redom izvanredne talente. Zbog svega toga se već u međuratnom razdoblju pojavila teza o ‘izdaji intelektualaca’ u ratu”, objašnjava Staničić.
Zagrebački slučaj drugačiji je od ostalih u Europi
Ova monografija je, nastavlja, načeta njegovim ranim interesom za sličnim temama, a onda ju je nastavio razvijati u sklopu svog diplomskog rada, gdje se bavio hrvatskim slučajem koji zapravo čini jezgru ove knjige. “S pisanjem monografije počeo sam kasne 2019. i ono je u međuvremenu prekidano zagrebačkim potresom, selidbama i pandemijom koronavirusa koja je u više navrata otežavala ili posve onemogućavala rad”, govori.
U realizaciju same, u suradnji s izdavačem, krenuo je krajem 2021, a završni dodiri uneseni su, kaže, prije svega nekoliko tjedana. “Pokazalo se da je zagrebački, odnosno hrvatski slučaj dosta drugačiji od onoga što se može vidjeti u ostalim europskim društvima, a kao središnja problematika tu se definitivno nametnula ekspanzija jugoslavenske ideje među kulturnim elitama”.
U knjizi piše i o zaboravljenim umjetnicima
U knjizi paralelno razmatra književnost, likovnu umjetnost, glazbu, a onda u manjoj mjeri, tek kontekstualno, i kazalište. “Temeljni izvori su mi ratna periodika, književni i kulturni časopisi kojih se tijekom rata javljalo nekoliko, i koji svi redom donose obilje građe koju povjesničari dosad mahom nisu detaljno analizirali”, govori.
Piše o brojnim poznatim umjetnicim poput Ive Andrića, Vladimira Nazora, Ive Vojnovića, Tomislava Krizmana i Antuna Dobronića, a obrađuje i do danas nerijetko zanemarene umjetnike poput Ulderika Donadinija ili pak potpuno zaboravljenih Vladimira Lunačeka i Petra Konjovića.
“Mišljenja sam da se njihov značaj u ovom vremenu ne smije zanemariti ni podcijeniti. Primjerice, zahvaljujući ulozi u promoviranju jugoslavenstva i snažnoj recepciji među suvremenicima, srpski skladatelj Konjović u kulturnim časopisima uvjerljivo je najzapaženiji glazbenik u zagrebačkom glazbenom životu u posljednje dvije ratne godine, a danas njegovo ime znaju tek rijetki poznavatelji kazališta i glazbe”, objašnjava Staničić.