Karakašev 'Potop' pročitao sam za jedan školski sat. Da ga uistinu spoznam trebat će mi vječnost
Sjetom rezigniranog mudraca, organski prikazuje stvarno naličje i jezgru ratova
Devedeset stranica “Potopa” proletite za sat vremena. I onda vas potopi, uguši, blagoslovi svojom svetom vodom, ispere i posljednju ranu, pa vrati u pradavnu vodu majčine utrobe. Za formalno upoznavanje s novim romanom Damira Karakaša (izdavač OceanMore) trebao mi je tek školski čas.
Za istinsko spoznavanje trebat će mi cijela vječnost. Jer, glad za svakim rovom njegovih tajni neizmjerna je. Čim sam zaklopio oči nakon posljednje stranice, znao sam da ću se “Potopu” često vraćati kao rodu svom.
Njegov minimalizam je vratoloman
Sada sam definitivno siguran da je Karakaš reinkarnacija Ivane Brlić-Mažuranić. Oboje su fatumski uronjeni u bajke kao korijenje i krvotok života. Bajke kao alat memorije, zaborava, hrabrosti i snage, uspona i padova. IBM i Damir zauvijek su na dvodimenzionalnim rubovima urbanog i ruralnog, praiskonskog. Opažači s neponovljivom strašću prodiranja u paralelne svjetove, kozmičke u svojoj jednostavnosti.
Ivana je svoje povode dijeljenja burne mašte imala da bi barokno potisnula najgadnije traume svoje intime i bezdušnog svijeta oko nje. Damir usred najbrutalnijih mahnitanja ljudske zajednice ili posrnućima nade, izmaštava bajkovitu dječačku auru. Niti jednu rečenicu usnimljenog nasilja ne propušta a da joj hitro ne pridruži nekakav umirujući odsjaj priče – prabajke koju djeca daruju roditeljima prije spavanja.
Još sam nešto naučio utapajući se u starozavjetnoj matici “Potopa”: Karakašev minimalizam vratoloman je poput ruskog ruleta. Zato što je nasušna, egzistencijalna potreba. I čini mi se da je baš u ovom najsvježijem otisku njegove duše dosegao najriskantnije ciljeve. On se za kataklizmičke potope priprema hladnokrvnije od Noe.
Trubadursko nagnuće koje ne gubi dah
Putešestvije svog alter ega Karakaš je u “Potopu” ispisao vibrantnim dramaturškim pretapanjima vremena i prostora. Njegova (nad)realna tkanica stalno je izložena supostojanju različitih životnih postaja. Koje variraju od tragedskih obrisa do svakodnevnih bolnih razova poraza i sumnji. Zato sam s uzbuđenjem odgovorio na ovu ponudu i siguran sam da ću roman u budućim čitanjima nasumice započinjati s različitih pozicija.
Od kraja, iz početka, sredine, s rubova… Pripovjedačeve refleksije na djetinjstvo, razočaranja i uznesenja ljubavi, sukobe s ocem, drukčijost umjetnika i ogrubjelu zrelost u ratnim okolnostima, sljubljene su u tvrdokuhanu oporu nježnost.
Karakaševo trubadursko nagnuće ne gubi dah ni u najtjeskobnijim raspadima duše: “Hladnoća je sve jača, onda iznenada počne prosijavati snijeg, kao bacan Božjom rukom, mijenjajući lišću boju: brzo sve zabijeli; snijeg mi najprije izgleda kao bijelo cvijeće koje pada s drveća, onda kao neka zavjesa između njih i nas, kao neko mjesto gdje se ništa više ne može dogoditi. Kasnije ću saznati: tad se ubila Hana.”
Odgovori su samo u našim rukama
Sjetom rezigniranog mudraca, Karakaš organski prikazuje stvarno naličje i jezgru ratova, napose ovih bratoubilačkih, kakvi prečesto kidišu po Balkanu. Ratovi zaista počinju, traju i završavaju ni iz čega, iz komšijske mrene, krize otupjelog identiteta, i nepatvorene ljubomore od krvi i mesa.
U čudesnom epilogu/prologu Karakaševim očima na noćnom nebu pratimo eskadrile aviona, zapravo križeva. Kako koji promakne nebom, s neba se na ljude sruči pljuvačka i pretvara u nabujale vode. Pljuje li to razočarani Spasitelj na ono što je stvorio a odrodilo se ili se pljuvanjem ruga i likuje nad ciničnim klopkama u koje nas stalno baca? Nevažno je. Odgovori su samo u našim rukama.