Karl Jaspers i svijest o krivnji: zašto se svakih nekoliko mjeseci raspravlja je li Jasenovac mit

Obračun s “grijesima otaca”

Dolazi i do radikalizacije lijevih skupina pa se nasilje prelijeva duboko u 1970-e. Sociolog Norbert Elias pobunu mladih tumačio je kao neku vrstu “rituala pročišćenja” od grijeha otaca. U Njemačkoj je to dakako značilo ponovno otvaranje rasprava o nacističkom periodu. Za razliku od svojih roditelja, nova generacija nije prihvaćala autoritet političara okaljanih nacizmom.

Jedan od njih bio je predsjednik Heinrich Lübke. Pod pritiskom dokaza o ranijoj suradnji pri podizanju nacističkih koncentracijskih logora, u jesen 1968. najavio je povlačenje. Još je problematičniji bio slučaj Kurta Georga Kiesingera, tadašnjeg kancelara, nekadašnjeg člana nacističke stranke i suradnika Josepha Goebbelsa. Međutim, on je zadržao važnu ulogu u političkom životu zemlje i nakon 1969. kad je završio njegov mandat.

Savjest poslijeratne Njemačke

Upravo je protiv toga još 1966. godine u svojoj analizi njemačkog društva (Wohin treibt die Bundesrepublik?) pisao Karl Jaspers, znameniti njemački psiholog i filozof, jedan od rijetkih nekompromitiranih intelektualaca koji se uspio održati u Njemačkoj tijekom čitavog razdoblja nacističke vladavine.

Iako nije dijelio dobar dio njihovih ideoloških pogleda, Jaspers je podržao studentske prozivke režimu i poziv na “obračunavanje s prošlošću” (karakteristično dugačak, njemački termin je Vergangenheitsbewältigung). Naposljetku, kao rektor Sveučilišta u Heidelbergu on je još 1946. godine na neki način i inicirao ovaj proces. Kao rezultat njegovih tadašnjih promišljanja nastala je knjiga “Pitanje krivnje” (Die Schuldfrage),

Čovjek koji je u poslijeratnom razdoblju na neki način bio nositeljem njemačke savjesti, pred kraj života više nije htio živjeti u zemlji koju vode licemjerni političari zločinačke prošlosti. Godine 1967. odrekao se njemačke putovnice i prešao u Švicarsku. Umro je u Baselu dvije godine kasnije, u dobi od 86 godina.

Za malo izbjegao deportaciju u logor

Jaspersova priča mogla je završiti znatno ranije. Kako je sam kasnije svjedočio, iz nekih izvora imao je informacije da njega i njegovu suprugu nacisti namjeravaju deportirati u koncentracijski logor. Bilo je to na samom kraju nacističkog režima, u proljeće 1945. godine. Supružnici su se bili dogovorili da će, ukoliko do uhićenja dođe, oboje počiniti samoubojstvo. Srećom, to se nije dogodilo.

Uskoro su američki vojnici okupirali Heidelberg, nacisti su poraženi, a Jaspersu je dodijeljen rektorski položaj na Sveučilištu. Time je dobio važnu ulogu u obnovi njemačkog poslijeratnog društva. Kad se raspravljalo o budućnosti njegova nekadašnjeg prijatelja Martina Heideggera koji je 1930-ih pristao uz nacistički režim, Jaspers je sugerirao da mu se uskrati mogućnost predavanja na Sveučilištu (poslije mu je i poslao primjerak Pitanja krivnje).

Njih je dvojicu vezalo poznanstvo još od ranih 1920-ih, no dok je Heidegger za Hitlerove vladavine uživao položaj vodećeg njemačkog intelektualca, Jaspers je sve snažnije marginaliziran. Podrijetlom iz stare njemačke obitelji, on sam po sebi nije ulazio u primarne neprijatelje njemačkog naroda, ali njegova je supruga bila Židovka. Težak krimen za ono vrijeme.

“Pitanje krivnje” i duhovna situacija vremena

Već 1933. godine isključen je iz sveučilišnih vijeća, ali dopušteno mu je predavati i objavljivati radove. To se promijenilo 1937. godine. Između ostaloga, nacisti su imali problema s njegovom interpretacijom Nietzschea, u kojega su upisivali svoje specifično shvaćanje njemačkog „nadčovjeka“ (Jaspersova knjiga izašla je 1936.) Sve do pada režima Jaspers nije imao mogućnost javnog djelovanja. Mogućnost emigracije u Švicarsku otklonio je kad isto nije mogao ishoditi za suprugu.

Rat su ipak preživjeli netaknuti, a Jaspers dobiva priliku da napiše jedan od svojih ključnih političko-filozofskih tekstova. U razdoblju kad budućeg njemačkog kancelara Kiesingera u internaciji drže Amerikanci, a visoki nacistički dužnosnici odgovoraju pred Nürnberškim sudom, Jaspers prikuplja dio svojih predavanja o „duhovnoj situaciji“ Njemačke i objavljuje ih u “Pitanju krivnje” (cjeloviti hrvatski prijevod objavljen je tek 2006. godine).

U tekstu koji definitivno sadrži snažnu idealističku crtu, Jaspers ipak inzistira na sustavnoj i temeljitoj razradi problematike. Tako u uvodu traži temelje za obnovu njemačkog zajedništva, poziva na promišljanje i razgovor, a potom prelazi na problematiku iz naslova. Razlikuje pritom četiri pojma krivnje: kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku.

Tko snosi odgovornost za počinjene zločine?

Kriminalnu krivnju snose zločinci, a nadležna instanca je sud koji djeluje na temelju zakona. Za razliku od nje, druga razina krivnje, politička, obuhvaća gotovo čitavo stanovništvo (“Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada.”); instanca je ovdje volja sila i volja pobjednika. Tu je dakako i moralna krivnja, iako njezina razina uvelike ovisi o situacijskim faktorima; primarna instanca tu je vlastita savjest (u čemu se skriva posebna opasnost od relativizacije).

Za metafizičku krivnju Jaspers navodi sljedeće: “Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih.”

Poslije dodaje: “Ta solidarnost povrijeđena je ako sudjelujem tamo gdje se događaju nepravda i zločin. Nije dovoljno da s oprezom riskiram svoj život ne bih li to spriječio. Ako se to dogodi, a ja sam bio tamo i preživio gdje su drugi ubijeni, u meni se javlja glas preko kojeg znam: to što još živim moja je krivnja.” Zadnjim dijelom Jaspers anticipira upravo onu “krivnju preživjelih” o kojoj su poslije svjedočili Primo Levi i drugi pojedinci koju su preživjeli koncentracijske logore.

Jaspers kao etički orijentir

Preuzimanje odgovornosti je nužnost, piše Jaspers, presudama Nürnberškog suda njemački se narod rasterećuje zločina, ali politička, moralna i metafizička krivnja ostaju. S druge strane, odgovornost za izgled budućeg svijeta Jaspers stavlja u ruke pobjedničkih sila. Već u nazivu prijevoda na engleski (The Question of German Guilt, 1947.) pobjednici se propuštaju suočiti s vlastitom ulogom u politici popuštanja Hitleru.

Nije to promaknulo ni Jaspersu, ali on prvenstveno inzistira na samoosvješćivanju njemačkog naroda. Nezaobilazna je pritom riječ “pročišćenje”: “Ono je unutarnji postupak, koji nikad nije dovršen, već predstavlja trajno postizanje vlastitosti. […] Pročišćenje je uvjet i naše političke slobode. Jer, tek iz svijesti ο krivnji nastaje svijest ο solidarnosti i suodgovornosti, bez koje sloboda nije moguća”.

Na njegovo razočarenje, onovremeni utjecaj Pitanja krivnje ostao je ograničen. Zašto bi onda Jaspers bio relevantan danas, 76 godina poslije? Možda zato što društva zaboravljaju i potiskuju sjećanja. Možda zato što poziva na odgovornost u svijetu koji zatvara oči pred (nadolazećim) katastrofama. Možda zato što i danas možemo čuti da se Holokaust nije dogodio, da je Jasenovac bio isključivo sabirni i/li radni logor? A možda zato što nam može poslužiti kao etički orijentir u svijetu koji ponekad strašno podsjeća na neka druga, manje sretna razdoblja povijesti.