Kazališna, filmska i TV glumica Sandra Lončarić: 'I danas svjedočimo svemu onome lošem iz 90-ih. Nismo puno naučili kao društvo'
Razgovarali smo s nacionalnom dramskom prvakinjom angažiranoj u osječkom HNK
U ranu jesen 1992. dok su harali bratoubilački ratovi, bila je klinka, nije još ni maturirala, a već naumila na glumu. Sjedila je u bifeu osječkog teatra, zajedno s ostalom djecom hazarderima snova, i zračila zaigranim licem mlade Romy Schneider.
Prijemna komisija sa Akademije dramske umjetnosti, sastavljena od samih teškaša (Tonko Lonza, Joško Juvančić, Tomislav Radić…) procijenila je da ta mala ima ono nešto i pustila je u najranjiviji i najsnažniji zanat na svijetu.
Danas je Sandra Lončarić iskusna plejmejkerica, talent je brižno sačuvala i bogme obogatila. I dalje zaigrana, nacionalna dramska prvakinja u angažmanu u HNK Osijek, filmska i televizijska glumica koja radoholičarski služi svojoj opakoj i prelijepoj umjetnosti.
TELEGRAM: Kad smo dogovarali intervju rekli ste mi da ste baš došli sa novog seta, a nisu se kamere ni ohladile od serije “Gora” u kojoj igrate jednu od glavnih uloga. Alo, kad se mislite odmarat?
LONČARIĆ: Nema odmora dok je berba! (smijeh). Šalu na stranu, da, u posljednjih godinu dana sam zaista puno radila… Počela sam sa snimanjem druge sezone serije „Šutnja“, odmah nakon nje sam počela snimati seriju „Gora“, paralelno sa snimanjem pripremala sam predstavu za Dubrovačke ljetne igre „Vidi kako Lokrum pere zube“…
Tako da sam vrlo često bila na relaciji Dubrovnik-Gorski kotar, a nakon Igara sam nastavila snimati seriju „Gora“. Znalo je biti teških i napornih dana, pogotovo na terenu Gorskog kotara i Sljemena, ali puno više je bilo onih dana gdje sam uživala u radu uz super ekipu na svim tim projektima, uz predivnu prirodu od Lokruma, Dubrovnika pa sve do Ravne Gore i Sljemena.
TELEGRAM: A novi projekt je…?
LONČARIĆ: Što se tiče novog projekta neka ostane još tajna.
TELEGRAM: Još dok se radila “Gora” puno je dobrih vibracija o toj seriji otišlo u javnost. Dosad niste imali takvih uloga?
LONČARIĆ: Da, nisam još imala ulogu poput ove „GSS-ovke“, sretna sam i ponosna što sam bila dio ovog projekta, dio priče koja govori o istinskim i pravim junacima današnjice, koja govori o ljudima koji u svoje slobodno vrijeme volontiraju i spašavaju tuđe živote riskirajući svoje. Drago mi je da sam utjelovila jednu od tih junakinja. Igram kartografkinju Ivanu Bilić koja, osim što izrađuje karte, po potrebi i odlazi na teren u akcije spašavanja.
TELEGRAM: Čini mi se i da žanrovski ta serija odskače od onoga što se kod nas radi?
LONČARIĆ: Koliko znam nismo do sada imali prilike gledati u domaćoj produkciji serije toga žanra, a tako je komentirala i sarajevska publika nakon odgledane prve dvije epizode naše serije na Sarajevo film festivalu prije nekoliko tjedana. Bila sam sretna reakcijama nakon gledanja i veselim se početku prikazivanja i u Hrvatskoj na jesen.
TELEGRAM: Sraz čovjeka i prirode često rađa dramatična, metafizička iskušenja?
LONČARIĆ: Nevjerojatno je to koliko u stvari priroda djeluje na nas ljude, na našu psihu, mentalno i fizičko zdravlje. Uvjerena sam da je upravo boravak u tom zelenilu, u toj prirodi Gorskog kotara i Sljemena uvelike pomogao svima na setu da lakše prođemo kroz sve izazove na koje smo nailazili tokom snimanja. A bilo ih je puno…
TELEGRAM: Koliko je fizički bilo naporno? Ono, jeste li kao Tom Cruise sve bez kaskadera odradili?
LONČARIĆ: Za mene je ovo bilo jedno od fizički najtežih snimanja budući da smo većinu serije snimali vani po šumama, gorama, stijenama i špiljama, a i vremenski uvjeti nam nisu bili naklonjeni i zbog čestih kiša teren je bio sklizak i opasan, ali s nama su uvijek bili pripadnici HGSS-a i kaskaderi da pomognu i uskoče kada treba, tako da se nismo upuštali u opasne podvige kao što to radi Tom Cruise (smijeh).
TELEGRAM: A kad smo kod Toma, jeste to njemu i Nicole onomad 1999. mahali na Venecijanskom festivalu? Bili ste tamo kao jako mlada glumica sa “Crvenom prašinom” Zrinka Ogreste…
LONČARIĆ: Mala ispravka…bili su to Antonio Banderas i Melanie Griffith.
TELEGRAM: Eto, nisam puno ni promašio.
LONČARIĆ: Uh, tada mi se činilo kao da sam na vrhu svijeta. Ja na Venecijanskom filmskom festivalu, oko mene sve svjetske face, nevjerojatno…
TELEGRAM: Pukne u glavu kad si mlad, sav taj glamour i napetost?
LONČARIĆ: Pukne u glavu, da, ali vrlo brzo me realnost spustila na zemlju.
TELEGRAM: Ogrestina priča prilično je anticipirala današnje egzistencijalne bitke i predatorsku narav društva?
LONČARIĆ: Da, i nismo od onda nešto puno naučili kao društvo. „Crvena prašina“ govori o razdoblju devedesetih, divljoj privatizaciji poslije rata, o razdvajanju ljudi na tajkune i one koji jedva preživljavaju. I danas svjedočimo svemu tome.
TELEGRAM: Ispisali ste puni krug od “Prašine” do serije “Novine”, koju je prema scenariju Ivice Đikića režirao Dalibor Matanić. Lidijina budućnost mogla je biti Vanja Kardum, stupurozna kokainizirana tajkunka bez iluzija?
LONČARIĆ: Tako je. Da je preživjela, vjerojatno bi imala sudbinu Vanje Kardum.
TELEGRAM: Vi ste iz one osječke zombie-generacije koja je 1992., usred rata upisala Akademiju. Niste baš bili pri pameti s tom odlukom? Svijet se raspada, a oni bi na glumu…
LONČARIĆ: Baš zato što se svijet raspadao donijeli smo u taj grad svjetlo, neku novu energiju i tada se još jednom potvrdilo koliko je umjetnost hrana za dušu. A svi su u to vrijeme rata i nakon njega, žudili za tom hranom. Sjećam se krcatog kazališta na našim ispitnim predstavama iz glume koje su kasnije ušle i u repertoar kazališta. Ljudi su bili željni smijeha, emocija, druženja, nade… I mi smo im to pružali.
TELEGRAM: Prošlo je eto više od trideset godina… Što vam se potvrdilo u tadašnjem izboru zanata kojim se bavite, a gdje je san grubo pogažen? Ima li nešto da vas je razočaralo?
LONČARIĆ: U toliko godina rada naravno da sam doživjela i razočaranja i preispitivanja, ali mislim da je to prirodan proces učenja.
TELEGRAM: Nije vas pokolebalo očito jer i dalje ste na glumstvenim nogama.
LONČARIĆ: Da, sada sa odmakom drago mi je da su mi se neke situacije dogodile koje su mi se tada činile kao da mi se svijet raspada. Nakon njih puno sam više dobila, nego izgubila. I dan danas sa istim žarom pristupam svakoj novoj ulozi i to je jasan znak da me još uvijek ništa nije pokolebalo.
TELEGRAM: Bije vas glas velike profesionalke, baš štreberski odgovorne. Te vrline su među deficitarnima danas.
LONČARIĆ: Smatram to svojom vrlinom.
TELEGRAM: Predstavom “Vidi kako Lokrum pere zube”, u režiji Paola Tišljarića, ove godine ste se vratili na Dubrovačke ljetne igre, nakon “Ondine” 2005., koju ste radili sa Krešom Dolenčićem. Kakav je bio comeback?
LONČARIĆ: Uvijek se volim vratiti Dubrovniku i Ljetnim igrama. Napravili smo zaista lijepu i emotivnu predstavu, uživali u kreativnom radu na prekrasnom Lokrumu, divna ekipa je bila oko mene tako da sam i ovoga puta uživala.
TELEGRAM: Zanimljiv mi je vaš glumački paradoks. Na sceni ste nekako drčniji, bezobrazniji. Ispred kamera uvijek nosite stanovitu notu melankolije. I rekao bih da nije to samo pitanje tehnike i doziranja. Jesam li u pravu ili lupetam?
LONČARIĆ: Ne znam, ne mogu ja sebe doživjeti kakva sam u kazalištu i kakav dojam sa scene ostavljam… To publika mora reći, a pred kamerom je možda pitanje karaktera uloge.
TELEGRAM: Pričao mi je svojedobno Ivica Kunčević kad ste radili “Romea i Juliju” da vas je na probi pitao da li biste postupili poput Julije i otišli u smrt zbog ljubavi, a vi k’o iz topa: “Nema šanse!” Potpisujete i danas taj stav?
LONČARIĆ: Nikada si ne bih oduzela život ni zbog čega, pa tako ni zbog ljubavi. Smatram da je život najveći dar i volim ga, cijenim i poštujem u svim njegovim izazovima i nagradama.