Luksuzna monografija, po formi i još više po sadržaju, posvećena kultnom zagrebačkom underground umjetniku Milanu Manojloviću poznatom kao Mance, ovih se dana pojavila u javnosti. Jedinstven je to izdavački i umjetnički poduhvat, potpuno izvan dominantne struje izdavaštva i odnosa prema ljudima koji su zadužili ovdašnju scenu i utjecali na brojne umjetnike.
Ovakva vrsta monografija dosad je bila rezervirana za velike kanonizirane umjetnike, poput Ivana Meštrovića i to u izdanju moćnih izdavačkih kuća, kakva je Školska knjiga.
Kultna pojava na alternativnoj sceni
S te strane gledano, jasno je da je riječ o pionirskom poduhvatu Dana, Mraka, URK-a i Močvare, uz inicijalnu ideju i svaku drugu pomoć Emila Tedeschija. No, svega toga ne bi bilo bez Manceovog autorskog rada i utjecaja koji je, a to je u monografiji vidljivo, puno veći u odnosu na njegov status u javnosti i na sceni.
Jer Mance je bio i ostao kultna avangardna pojava na zagrebačkoj alternativnoj sceni, o čemu sam svjedočio iz prve ruke, budući da sam studentske godine proveo u Zagrebu, u vrijeme izlaska njegovog trećeg i najozbiljnijeg albuma ‘Melodije sobe i predsoblja’, ali je istovremeno, da se poslužim klišejem, bio i najčuvanija tajna zagrebačkog undergrounda.
Zagreb zatvoren za istraživanja ovog tipa
Teško je očekivati da će izlazak ove monografije po tom pitanju nešto značajnije promijeniti, ali bar će Mancea i kompletnu zagrebačku scenu iz osamdesetih i devedesetih približiti akademskom svijetu i ozbiljnim znanstvenim istraživanjima na koja još uvijek čekamo.
Uostalom, paradoksalno je da su doktorske disertacije o Branimiru Štuliću i Oliveru Frljiću koje su prerasle u sjajne knjige, napisane u Novom Sadu, dok je zagrebačko sveučilište, zajedno s Filozofskim fakultetom kao jednim od ključnih formativnih mjesta scene ostalo još uvijek zatvoreno za istraživanja ovog tipa. Ili ako ih ima, ona nisu javno prisutna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Navodim ovo, ne bih li potaknuo doktorate na ove teme, ali i ukazao na činjenicu da su zagrebačke osamdesete i devedesete doista dobile prostor u svijetu popularne kulture te da u tom smislu još uvijek žive, ali da je to definitivno nedovoljno za razumijevanje ovog fenomena.
Kultna Manceova fotografija koju je snimio Goran Pavelić Pipo
Što je preživjelo iz osamdesetih?
Knjiga o Manceu u tom smislu popunjava i bitnu prazninu odnosno ukazuje na povezanost i ipak prisutan kontinuitet između tih dvaju posve suprotnih desetljeća: osamdesetih i devedesetih. Jer koliko god se činilo da se sve iz osamdesetih nepovratno rasulo, što je i bila ideja novih nositelja istine i ideoloških pobjednika, nešto je ipak preživjelo, ali isključivo ono što je bilo u dubokom podzemlju.
Ili kako je to odlično formulirao Marko Pogačar u svojoj knjizi ‘Jugoton gori’, a koja se u monografiji ‘Mance- tajna starog hrasta’ citira: “Mance je totalno podzemlje, ikonična suprotnost rock-ikonama. Voljno stoji u pozadini i s njom se stapa, ostaje neprimjećen upravo zato što je sveprisutan; na neki čudan način dodiruje ono teško uhvatljivo”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Onaj autentični Zagreb
Uzroke pak njegove popularnosti, na koju očito nije bio pripremljen, niti mu je senzibilitetom pretjerano odgovarala, odlično je u jednom od ključnih tekstova u knjizi naveo Mario Kovač: “Bilo je očito da je Mance postao njihova karizmatična antizvijezda.
U devedesetim godinama domaćim su eterom i medijima vladali uglavnom domoljubni kič, cro dance eskapizam i pretenciozno saharinske baladice, a čak su i etablirani rock bendovi, zahvaljujući digitalnoj produkciji, počeli štancati albume identično ispeglanog zvuka. U odnosu na sve njih mnogi su u Manceovim pjesmama i njegovom scenskom nastupu prepoznali nepretencioznost i iskrenost koje razoružavaju”.
Mance je ukratko, kako je to Tedeschi primijetio, bio onaj autentični Zagreb, kojeg se u devedesetima pokušalo prekopirati na mjeru miteleuropske provincije, što je nastojanje koje još uvijek nije nestalo, iako je realno i nepovratno izgubilo tu bitku, ponajprije zahvaljujući činjenici da to novo doba nije proizvelo ni blizu nešto tako kvalitetno kao ono koje im nije odgovaralo. Drugi razlog što je taj Zagreb preživio leži u tome da su ljudi koje je formirao sada u naponu snage i imaju jasnu želju da ga afirmiraju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Enciklopedija o ekstratalentiranom čovjeku
Knjigu koju je uredio Kornel Šeper nose njegovi programatski tekstovi, jednako kao i tekstovi Marija Kovača, Šeperov namjenski intervju s Manceom, stripovi Aleksandra Zografa na teme njegovih pjesama i albuma.
To je važan dio knjige jer ukazuje na širi jugoslavenski kontekst kulture čiji je Mance bio akter. Tu su i brojni Manceovi crteži i stripovi, tekstovi pjesama, zapisi brojnih aktera muzičke i likovne scene koji su s Manceom surađivali; na prvom mjestu tekst Ivana Marušića Klifa, Helene Klakočer, ali i Igora Pavlice, Davora Gopca, Darka Rundeka, Tome in der Muhlena te brojnih drugih. U knjizi su objavljene i sve recenzije njegovih albuma te brojni intervjui koje je davao za medije u vrijeme dok je bio javno prisutan, ali i detaljan popis njegovih javnih nastupa.
Ukratko, pred čitateljima je zapravo enciklopedija posvećena jednom ekstratalentiranom i povučenom čovjeku koji je utjecao na brojne aktere kulturne scene i koji je unatoč neeksponiranosti napravio nevjerojatno puno stvari. Ali je ovdje istovremeno riječ i o dubinskom presjeku kompletne alternativne scene iz osamdesetih godina i o priči što se s tom scenom dogodilo devedesetih godina, koja je vrijedna čitanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Knjiga o legendarnom Manceu revolucionaran je podvig hrvatskog izdavaštva
Ovakva vrsta monografija dosad je bila rezervirana za velike kanonizirane umjetnike, poput Ivana Meštrovića i to u izdanju moćnih izdavačkih kuća
Luksuzna monografija, po formi i još više po sadržaju, posvećena kultnom zagrebačkom underground umjetniku Milanu Manojloviću poznatom kao Mance, ovih se dana pojavila u javnosti. Jedinstven je to izdavački i umjetnički poduhvat, potpuno izvan dominantne struje izdavaštva i odnosa prema ljudima koji su zadužili ovdašnju scenu i utjecali na brojne umjetnike.
Ovakva vrsta monografija dosad je bila rezervirana za velike kanonizirane umjetnike, poput Ivana Meštrovića i to u izdanju moćnih izdavačkih kuća, kakva je Školska knjiga.
Kultna pojava na alternativnoj sceni
S te strane gledano, jasno je da je riječ o pionirskom poduhvatu Dana, Mraka, URK-a i Močvare, uz inicijalnu ideju i svaku drugu pomoć Emila Tedeschija. No, svega toga ne bi bilo bez Manceovog autorskog rada i utjecaja koji je, a to je u monografiji vidljivo, puno veći u odnosu na njegov status u javnosti i na sceni.
Jer Mance je bio i ostao kultna avangardna pojava na zagrebačkoj alternativnoj sceni, o čemu sam svjedočio iz prve ruke, budući da sam studentske godine proveo u Zagrebu, u vrijeme izlaska njegovog trećeg i najozbiljnijeg albuma ‘Melodije sobe i predsoblja’, ali je istovremeno, da se poslužim klišejem, bio i najčuvanija tajna zagrebačkog undergrounda.
Zagreb zatvoren za istraživanja ovog tipa
Teško je očekivati da će izlazak ove monografije po tom pitanju nešto značajnije promijeniti, ali bar će Mancea i kompletnu zagrebačku scenu iz osamdesetih i devedesetih približiti akademskom svijetu i ozbiljnim znanstvenim istraživanjima na koja još uvijek čekamo.
Uostalom, paradoksalno je da su doktorske disertacije o Branimiru Štuliću i Oliveru Frljiću koje su prerasle u sjajne knjige, napisane u Novom Sadu, dok je zagrebačko sveučilište, zajedno s Filozofskim fakultetom kao jednim od ključnih formativnih mjesta scene ostalo još uvijek zatvoreno za istraživanja ovog tipa. Ili ako ih ima, ona nisu javno prisutna.
Navodim ovo, ne bih li potaknuo doktorate na ove teme, ali i ukazao na činjenicu da su zagrebačke osamdesete i devedesete doista dobile prostor u svijetu popularne kulture te da u tom smislu još uvijek žive, ali da je to definitivno nedovoljno za razumijevanje ovog fenomena.
Što je preživjelo iz osamdesetih?
Knjiga o Manceu u tom smislu popunjava i bitnu prazninu odnosno ukazuje na povezanost i ipak prisutan kontinuitet između tih dvaju posve suprotnih desetljeća: osamdesetih i devedesetih. Jer koliko god se činilo da se sve iz osamdesetih nepovratno rasulo, što je i bila ideja novih nositelja istine i ideoloških pobjednika, nešto je ipak preživjelo, ali isključivo ono što je bilo u dubokom podzemlju.
Ili kako je to odlično formulirao Marko Pogačar u svojoj knjizi ‘Jugoton gori’, a koja se u monografiji ‘Mance- tajna starog hrasta’ citira: “Mance je totalno podzemlje, ikonična suprotnost rock-ikonama. Voljno stoji u pozadini i s njom se stapa, ostaje neprimjećen upravo zato što je sveprisutan; na neki čudan način dodiruje ono teško uhvatljivo”.
Onaj autentični Zagreb
Uzroke pak njegove popularnosti, na koju očito nije bio pripremljen, niti mu je senzibilitetom pretjerano odgovarala, odlično je u jednom od ključnih tekstova u knjizi naveo Mario Kovač: “Bilo je očito da je Mance postao njihova karizmatična antizvijezda.
U devedesetim godinama domaćim su eterom i medijima vladali uglavnom domoljubni kič, cro dance eskapizam i pretenciozno saharinske baladice, a čak su i etablirani rock bendovi, zahvaljujući digitalnoj produkciji, počeli štancati albume identično ispeglanog zvuka. U odnosu na sve njih mnogi su u Manceovim pjesmama i njegovom scenskom nastupu prepoznali nepretencioznost i iskrenost koje razoružavaju”.
Mance je ukratko, kako je to Tedeschi primijetio, bio onaj autentični Zagreb, kojeg se u devedesetima pokušalo prekopirati na mjeru miteleuropske provincije, što je nastojanje koje još uvijek nije nestalo, iako je realno i nepovratno izgubilo tu bitku, ponajprije zahvaljujući činjenici da to novo doba nije proizvelo ni blizu nešto tako kvalitetno kao ono koje im nije odgovaralo. Drugi razlog što je taj Zagreb preživio leži u tome da su ljudi koje je formirao sada u naponu snage i imaju jasnu želju da ga afirmiraju.
Enciklopedija o ekstratalentiranom čovjeku
Knjigu koju je uredio Kornel Šeper nose njegovi programatski tekstovi, jednako kao i tekstovi Marija Kovača, Šeperov namjenski intervju s Manceom, stripovi Aleksandra Zografa na teme njegovih pjesama i albuma.
To je važan dio knjige jer ukazuje na širi jugoslavenski kontekst kulture čiji je Mance bio akter. Tu su i brojni Manceovi crteži i stripovi, tekstovi pjesama, zapisi brojnih aktera muzičke i likovne scene koji su s Manceom surađivali; na prvom mjestu tekst Ivana Marušića Klifa, Helene Klakočer, ali i Igora Pavlice, Davora Gopca, Darka Rundeka, Tome in der Muhlena te brojnih drugih. U knjizi su objavljene i sve recenzije njegovih albuma te brojni intervjui koje je davao za medije u vrijeme dok je bio javno prisutan, ali i detaljan popis njegovih javnih nastupa.
Ukratko, pred čitateljima je zapravo enciklopedija posvećena jednom ekstratalentiranom i povučenom čovjeku koji je utjecao na brojne aktere kulturne scene i koji je unatoč neeksponiranosti napravio nevjerojatno puno stvari. Ali je ovdje istovremeno riječ i o dubinskom presjeku kompletne alternativne scene iz osamdesetih godina i o priči što se s tom scenom dogodilo devedesetih godina, koja je vrijedna čitanja.