Koja je tajna Tetrisa? Kako je računalna igra nastala prije 40 godina za stolom sovjetskog znanstvenika zarazila svijet

I zato mi je nedavna vijest o dječaku koji je “završio” Tetris, odnosno došao do kraja igre, izmamila iskren osmijeh na lice. Rijetka je to prilika za međugeneracijsku komunikaciju, jer teško je objasniti današnjim klincima kako smo se mi u ta pradavna vremena igrali na nekom komodorcu ili spektrumu. Malo je stvari koje su preživjele test ovih nemilosrdnih vremena u kojima se odvijaju revolucije na svim nivoima. Eto, Tetris je preživio.

Zarazna igrivost

Padajući kvadratići koje je trebalo slagati i popuniti redove koji bi potom nestali, jedan su od znamena naših igraćih života. Na ove prostore stigao je krajem 1980-ih i u tili čas postao omiljen. Malo što se moglo porediti s igrivošću Tetrisa, osobinom koju nije lako objasniti ili izračunati, ali u svijetu video-igara možete biti sigurni u jednu stvar: svaka video-igra koja je u kratkoj i intenzivnoj povijesti industrije zadobila oznaku klasika, posjeduje tu zaraznu igrivost.

Bilo je to evidentno čim bi zaigrali Tetris. I to je bilo jasno svima, pa i onima starijima u naše vrijeme odrastanja. “To je to. Amerikanac napravi milijun igara i onda dođe Rus i napravi jednu. I bude bolja od svih onih Amerovih”, podvukao je fenomen Tetrisa moj stric inženjer gledajući me kako igram na televizoru tvrtke Čajavec iz Banja Luke u dnevnoj sobi moga djetinjstva.

Od djetinjstva pa sve do danas, Tetris je ostao prisutan u našim životima, otkrivan i igran od novih generacija, postavši ono što su šah, pasijans ili go – evergreen igre koje će preživjeti sve nove konzole i neviđene grafike s bezbrojnim poligonima. Pazite, danas se u svijetu odigra milijarda partija Tetrisa godišnje, i to samo online.

Kako je sve počelo

Sve je počelo prije četrdeset godina u Sovjetskom Savezu, na Akademiji znanosti, za stolom Alekseja Pažitnova, mladog inženjera koji je početkom 1980-ih na novoj tehnici ispitivao mogućnosti prepoznavanja glasa. No ono što je Pažitnova motiviralo oko tada velikih i robusnih kompjutera bila je želja da ih približi običnim ljudima. Pa je tako, uz istraživanje, vrijeme posvećivao pokušajima da napravi kompjuterske verzije puzzle igara koje je volio igrati kao dijete.

I tu je jedan jako važan i začudo većini nepoznat detalj o Tetrisu – naime, Pažitnov je inspiraciju pronašao u Pentominu, igri na ploči koju je obožavao kao klinac. Taj zapravo matematički puzzle prvi put je objavio Henry Dudeney 1907. u knjizi zagonetaka “The Canterbury Puzzles”.

Pentomino se sastojao od dvanaest različitih poligona s pet kvadratića koji su bili oblikovani prema slovima engleske abecede a s kojima je trebalo popunjavati veće mreže kvadratnog ili pravokutnog oblika. Sama igra kroz godine je bila usavršavana do sredine prošloga stoljeća, i u tom je trenutku bila popularna kao što su u naše vrijeme bili “Čovječe, ne ljuti se” ili “Potapanja brodova”.

Presudna odluka

Pažitnov je ubrzo shvatio da je sama postavka pentomina s 12 oblika prekomplicirana za izvedbu na skromnom ruskom kompjuteru Elektronika 60, pa se odlučio za jedan kvadrat manje i primijenio tetromino, koji ima sedam mogućih likova, svaki sastavljen od četiri kvadratića. Uz to, Elektronica 60 nije imala grafičko sučelje, pa je sve bilo iscrtano pomoću space-ova i zagrada.

Ono što je ohrabrilo Pažitnova u kreiranju Tetrisa bila je reakcija kolega. Svi su redom voljeli igrati tu slagalicu, tako jednostavnu i već na prvi pogled jasnu. No, postojao je jedan veliki problem. Naime, igra je trajala kratko jer bi se onaj poligon prebrzo ispunio kvadratićima.

I tada se mladi Aleksej dosjetio nečega što je Tetris učinilo genijalnom igrom. Bila je to odluka da redovi koji se napune kvadratima – nestanu. I upravo će ti nestajući redovi biti u srcu adiktivnosti Tetrisa, igre koju će nazvati skraćenicom kombinacije riječi “tetromino” i njemu omiljenog sporta – “tenis”.

Čudo od igre

Nadalje, želja kolega s instituta da svakodnevno igraju taj njegov Tetris navela ga je da, prvo, uvede nivoe težine koji su se povećavali daljnjim igranjem, kao i da uvede poene – ljudi su se počeli ozbiljno natjecati u slaganju likova. Zbog toga je iznova kreirao Tetris koristeći programski jezik Pascal na operativnom sistemu RT-11, i trebalo je svega nekoliko tjedana da se nađe na svakom računalu na institutu, i još pokoji tjedan dok nadređeni nisu shvatili da ljudi masovno prestaju raditi da bi se igrali.

Zbog toga će Mihail Pohilko, šef Medicinskog instituta u Moskvi i Pažitnovljev prijatelj koji se isprva oduševio igrom, donijeti pismenu zabranu igranja Tetrisa na svome institutu. Naprosto, produktivnost je padala jer je Tetris bio bolesno adiktivan među osobljem, koje je učas postalo prekompetitivno.

Kad je shvatio da se ljudima njegova igra toliko sviđa, Pažitnov ju je odlučio prilagoditi IBM PC računalima, a zadatak prilagodbe izvršio je 16-godišnji Vadim Gerasimov, koji je Tetrisu dodao boju, kao i onu pamteću top listu najboljih rezultata. U ta vremena, Tetris je bio čudo od igre s kojega niste mogli svrgnuti pogled čak i ako ste samo gledali nekog drugog kako igra.

Put na Zapad

Pažitnovu je sveukupno trebalo manje od dvije godine da usavrši Tetris i sve je bilo gotovo do kraja 1985. godine. I želio je s tim, naravno, ići u svijet, još uvijek vođen idealom zbližavanja ljudi i kompjutera. Što je bio problem. I to priličan. Živio je u SSSR-u koji nije priznavao individualna autorska prava i slične “zapadnjačke” gluposti, a pogotovo jer se u Pažitnovljevu slučaju radilo o znanstveniku koji po zakonu nije smio prodavati ništa u inozemstvo. Sve je u bilo u vlasništvu države.

Dakle, Pažitnov se oko svega trebao dogovarati sa sporim i glomaznim sovjetskim državnim aparatom, koji je bio neopisivo nepraktičan, namjerno glup i beskrajno nezainteresiran. Sovjetskom gospodarstvu tek je predstojala reforma, ona famozna Gorbačovljeva Perestrojka koja je počela 1987., dvije godine nakon nastanka Tetrisa.

Pažitnov je isprva naišao na šutnju i odbijanje Akademije znanosti, no pomoć je stigla od njegova nadređenoga Viktora Brjabina, i to nakon što je Pažitnov pristao da prava na igru budu u vlasništvu Akademije. Brjabin je tako kopiju igre 1986. poslao u mađarsku firmu Novotrade, pa su kopije na floppy diskovima počele kružiti po Mađarskoj i Poljskoj.

Borba za prava

Tko zna kako bi se stvar dalje razvijala i bi li uopće postojao Tetris u našim životima da u lipnju 1986. igru prilikom posjeta Mađarskoj nije ugledao Robert Stein, zaposlen u londonskom Andromeda Softwareu, zadužen za istočno-europska tržišta. Na prvi je pogled shvatio o kakvom je dragulju riječ – tada je počeo neviđen show oko prodaje sovjetske igre na Zapadu, kao i pokušaj da se pribave prava od poslovično nezainteresiranih institucija u SSSR-u.

U pravoj zavrzlami koja je zaslužila i film – “Tetris” je prošle godine ugledao svjetlo streaminga na servisu Apple+ – Stein će uspjeti prodati prava za Europu tvrtki Mirrorsoft, kao i njenoj sestrinskoj kompaniji Spectrum Holobyte za američko tržište, i to nakon što je doživio začuđujuća odbijanja, uz izraženu nevjericu da bi “sovjetski proizvod ikada uspio na Zapadu”, što su bile riječi suvlasnika Mastertronica Martina Alpera.

Zanimljivo bi bilo gledati reakciju dotičnoga kada se Tetris počeo prodavati u stotine tisuća primjeraka u Europi i SAD-u. No, tu priča o borbi za prava na Tetris ne prestaje, dapače.

Pravda ipak zadovoljena

Uslijedila je bitka oko prava za računala, arkadne uređaje, ali i konzole, jer se u sve upleo i Nintendo, koji je želio Tetris na svojoj prvoj prijenosnoj konzoli GameBoyu. Onda su u priču uletjeli i Sovjeti, potpuno nesvjesni što se s njihovim proizvodom događa, a sve je eskaliralo na suđenju 1989. na sudu u San Franciscu, pa se čak povlačilo za rukav i samog Gorbačova, što je učinio vlasnik Mirrorsofta, famozni Robert Maxvell.

Onaj tko imalo poznaje povijest industrije gaminga već zna rezultat – Nintendo je pobijedio na sudu, zahvaljujući prvo Steinu i nepotpunim papirima u prodaji prava, ali i tadašnjoj geopolitičkoj situaciji i već opisanim problemima sa sovjetskom birokracijom.

Cijelo to vrijeme, tvorac Tetrisa Pažitnov bio je tek puki promatrač događaja, te za svoju igru koja se prodala u milijunskom tiražu nije dobio ni centa. Pravda je donekle zadovoljena 1996. povratkom prava na igru, deset godina poslije one prve predaje igre Akademiji, a pravdu će dočekati kao emigrant u Seattleu, gdje se od svojeg “bijega na Zapad” 1991. godine bavio programiranjem.

Odbio nastavak

Naravno da su Pažitkinu nudili ogromne novce da napravi “nastavak” prvog Tetrisa. No, pošteni Rus s gnušanjem je odbijao bilo kakvu pomisao na to, ustrajno tvrdeći da je Tetris napravljen tako da bude finalan i konačan proizvod kojemu ne trebaju nikakvi nastavci. Zaista, nitko mu u tome ne može proturječiti.

Tetris je od početka pa do danas ostao pravi dragulj industrije, te ne čudi da su za prava na Pažitnovljevu igru veliki igrači uvijek zainteresirani. I neka vam nikad ne padne na pamet tek tako uvrstiti Tetris na svoj web ili uređaj koji prodajete, ili napraviti njegovu kopiju, jer će vam se za vratom naći odvjetnička društva koja posluju na više desetaka katova. Otprilike nešto kao Disney, recimo. S Tetrisom se možete igrati, ali s takvim odvjetnicima nipošto.

O Tetrisu i njegovom fenomenu ispisani su mnogi znanstveni radovi, od ekonomije preko psihologije pa sve do termodinamike. Guinnessova knjiga rekorda proglasila ga je igrom koja je aplicirana na najviše uređaja u povijesti. Famozna glazbena tema iz igre, “Korobeiniki”, zapravo je ruska narodna pjesma iz 19. stoljeća koja je postala vječnom i prepoznatljivom upravo zbog Tetrisa – igre koju su svi igrali, sanjajući ispunjene redove koji nestaju.