Krešimir Dolenčić uoči premijere u HNK-u Osijek: 'Još uvijek me puca adrenalin'

DOLENČIĆ: Četrdeset i jedna, bogme. Da, puca me adrenalin. Uvijek sam jako uzbuđen kad radim, kao i sad prije ove premijere. Veselim se svakoj novoj predstavi, baš mi je lijepo raditi ovaj posao.

TELEGRAM: Da li biste voljeli umrijeti na kazališnoj probi, kao Tomaž Pandur?

DOLENČIĆ: Uh, žao mi je Pandura uopće spominjati u tom kontekstu, osim u kontekstu čovjeka koji je napravio toliko prekrasnih stvari u teatru. A gdje bih i kako ja volio umrijeti, to nije na meni da odlučujem niti da poželim. Jer to je u sklopu one rečenice da je život nešto što planiramo a događa nam se sasvim nešto drugo…

TELEGRAM: Bog se cereka?

DOLENČIĆ: Evo, doista ne znam. To je taj trenutak, doći će, bože dragi, eto me (smijeh).

TELEGRAM: Ne mogu vjerovati da prvi put režirate u HNK-u Osijek. Nije dosad bilo poziva ili se niste uspjeli dogovoriti?

DOLENČIĆ: Zamislite, da. Jedino što sam 2006. prenosio Donizettijevu “Luciju di Lammermoor“, gotovu predstavu iz HNK-a Split. U Osijeku sam tada prvi put radio s Anom Durlovski, koja je poslije postala velika svjetska zvijezda i pjevala je tu Luciju od Metropolitana na dalje. Ali, otada, iskreno, nikad nije bilo ozbiljnih poziva iz osječkog kazališta. I sad, kako je Ladislav Vrgoč postao novi direktor Opere a Vladimir Ham intendant, odmah su me pozvali. Jako sam sretan što napokon ovdje radim.

TELEGRAM: Ispod genijalne Mozartove muzike ide priča revolucionarnog mesa. Bavite li se u predstavi tim segmentom?

DOLENČIĆ: Da, ova opera je stvorena prema predlošku trojice potpunih luđaka (smijeh). Dakle, Beaumarchaisov život, to je najmanje pet života, zatim Lorenzo da Ponte je čovjek koji je prognan iz Venecije zbog bluda i razvratnog života! Kao da te netko progna iz Las Vegasa zbog kockanja (smijeh). I naposljetku Mozart, o čijem ludom životu ponešto i znamo. Taj Beaumarchaisov tekst je bio jedan od važnijih kulturnih događaja druge polovice 18. stoljeća, pa je bio zabranjen a onda je Beaumarchais nekako isposlovao da se ipak izvede u Comedie Francaise, pa su ga igrali 68 puta bez prestanka. Igrao je i na stotine puta u svakoj europskoj prijestolnici. Uvijek je publika bučno reagirala na veliki Figarov monolog, napisan na dotad u literaturi neobičan način, jer njega ima nekih pet-šest stranica, kao neka monodrama, gdje on proziva grofa da što je on napravio u životu osim što se rodio. I onda Figaro govori o svom životu, kako je pronađen kao siroče. To je u publici izazivalo strašne osjećaje, vikalo se, razbijalo… Čak je zadnja rečenica teksta završavala: “A sad neka progovore topovi”. To je bio neki osvit Francuske revolucije. Nažalost, nije se baš proslavila, tada je prvi put u povijesti upotrijebljena ta nesretna diktatura proletarijata kao djelatni program. Možda to Marx nije na taj način ni mislio. Ali u ime revolucije pogiljotinirano je na tisuće i tisuće ljudi. Pa je to preuzela i Oktobarska revolucija. O tome nam Georg Büchner u „Dantonovoj smrti“ govori još bolje. To je tekst koji jako želim raditi.

TELEGRAM: Niste još?

DOLENČIĆ: Nisam, a bilo bi ga super raditi. Jer sad svi čekamo neke revolucije. Ali još je jedan bolji tekst, Shakespeareov “Julije Cezar”. Ono, smaknimo diktatora – dobro, i kad smo to napravili, što sad?

TELEGRAM: A Cezar je bio “častan čovjek”, kao i Brut, što bi rekao Marko Antonije…

DOLENČIĆ: Da, baš fini ljudi (smijeh). Zar to nije naša današnjica? Tako da si želim jako “Cezara” raditi. Inače, što se tiče “Figarova pira”, iznad svega stoji Mozartova glazba. Da Ponte je bio Mozartov dobar libretist jer je on praktički Mozartu prepustio dramaturšku obradu i karakterizaciju likova. Sve se to jasno čuje u glazbi. Mozart o licima govori notama puno više nego pisac. Recimo, Don Giovanni je puno bolje prikazan nego Moliereov Don Juan. Napisano je na tone eseja o Don Juanu, teško je to verbalizirati. A Mozart je to genijalno komponirao, kad Commendatore dođe a Don Giovanni ga zagrli i ovaj ga povuče, ti osjećaš neku izvanljudsku snagu… Libreto “Figarova pira” je mnogo manje subverzivan od Beaumarchaisovog teksta, ali Mozart se kroz arije savršeno ruga plemstvu. Jer ti grofovi nemaju drugog posla nego baviti se “pravom prve noći”. Stvarno ih je Mozart prikazao kao teške budale i to je publici tada strašno odgovaralo. Opera je na bečkoj praizvedbi imala sedam biseva.

TELEGRAM: Iako je tek praška izvedba dala gas…

DOLENČIĆ: Ma, išlo je to odmah. Da Ponte i Mozart nisu bili budale. Znali su da je to komercijalno. Mozart je potajno pisao nekih pet-šest mjeseci, što je za njega bilo jako dugo, “Čarobnu frulu” je u tri tjedna napisao. Skrivali su da rade operu, jer bi im netko već maznuo ideju. Tako da ovu priču više čujemo u glazbi. Ja sam u predstavi sad krenuo od suvremenog osjećaja rasterećenja od nekih klišeja. Kako klasnog klišeja, tako i klišeja u operi samoj. Krenuli smo u jednu igru, u nešto opuštajuće, krenuo sam se s time zafrkavati. Mi u Hrvatskoj smo previše ozbiljni. Ne znamo se inteligentno i duhovito zezati. Nije ovaj svijet tako ozbiljan, život je užasno kratak i začas završi a mi se ne znamo s njim igrati.

TELEGRAM: Na Beaumarchaisovu predlošku Paolo Magelli je početkom 1987. u Gavelli radio “Lude dane” jedan od antologijskih vrhunaca toga teatra. Vi ste mu tada bili asistent. Što ste naukovali iz te moćne predstave?

DOLENČIĆ: Strašno puno! Dakle, tridesetšest godina je prošlo a ja i dan-danas pamtim svaku minutu te velike predstave. S Mustafom Nadarevićem kao Figarom, Božidarom Alićem kao Grofom, Helenom Buljan kao Groficom, Anjom Šovagović kao Suzanne… Mi smo znali imati probe do tri ujutro! Magelli je napravio fantastičnu kombinaciju s Horvathovim komadom “Figaro se rastaje”, koji je senzacionalan, Figaro postaje teški konvertit. Naučio sam strašno puno od Magellija i to je zaista bilo moje prvo veliko krštenje. Dotad sam već asistirao Juvančiću ili Kunčeviću na “Cyranu”, isto s Mustafom, ali od “Ludih dana” Paolo je moj učitelj i strašno ga volim, puno mi je dao. Ja sam tad bio dijete, a on bi se samo odjednom pokupio i rekao: “Daj napravi tu scenu”. Vjeran Zuppa je bio dramaturg, a ja se kao klinac svađam s Vjeranom oko zadnje Horvathove rečenice (smijeh). Imao sam sreće s tim ljudima, znate. Imao sam sreće i sa svojom Zbornicom: Vladan Švacov, Ranko Marinković, Ante Peterlić, Radovan Ivančević, Kosta Spaić, Georgij Paro, Nikola Batušić… To su sve učitelji pred kojima te je bilo sram ako nešto nisi pročitao. A “Ludi dani” su bili veliko iskustvo. Ja sam bio na svakoj predstavi, uvijek sam dežurao, išao sam na sva gostovanja. I onda sam prije nekih šest godina na Akademiji sa studentima radio genijalnu dramaturšku obradu “Ludih dana”, došli su nam Mustafa, još je bio živ, i Helena Buljan i Magelli, pričali su sa studentima. Taj Beaumarchais me baš prati i volim taj stil kazališta, Molierea, 18. stoljeće mi je nekako baš priraslo srcu.

TELEGRAM: Vi jeste neobarokni redatelj.

DOLENČIĆ: Jesam, ja to jako volim. Monteverdija u glazbi, ili štogod od baroka da mi date, pa Mozarta… Dvadeseto stoljeće također. Nekako mi devetnaesto stoljeće nije toliko privlačno. Malo sam, recimo, radio Verdija, i uopće željezni repertoar. Više volim kad se mogu družiti s kompozitorom. Svaku se večer družimo s Mozartom, baš nam je lijepo. Ubacio sam hrpu svojih stihova u “Figara”.

TELEGRAM: I što kaže Amadeus?

DOLENČIĆ: Ma, on to sve dopušta. Drago mu je, veseli ga (smijeh). Jedna od mojih najdražih predstava je bila “Građanin plemić” Molierea i Lullyja u zagrebačkom HNK-u, “Tartuffea” sam radio dva puta, pa “Umišljenog bolesnika”, koji je godinama igrao u Gavelli.

TELEGRAM: U neku ruku, u baroku je sve dovršeno, zar ne? I u društvenom i političkom smislu, sve dalje su samo varijacije.

DOLENČIĆ: Meni devetnaesto stoljeće malo ide na živce jer je to stoljeće u kojem je razvojem industrijske revolucije kultura počela bivati nešto što ljudi rade kad imaju slobodnog vremena. Pa još ako su bogati, kupe si i naprave velike opere, skupe spektakle. Mi otada baštinimo ideju da ovo što vi i ja radimo u principu ljudima ne treba nego, kad imaju vremena, hajde neka se i malo zabave. Pa kaže: daj mi u kazalištu nešto smiješno i da ne traje dugo. I gotovo (smijeh).

TELEGRAM: Deset godina ste u ono olovno ksenofobno vrijeme, od 1993., vodili Gavellu. Činjenica je da ste tada otvorili Gavellu stranim redateljima i samosvojnom društvenokritičkom repertoaru. Nije bilo lako?

DOLENČIĆ: To uopće nije bilo lako. Tek su me kasnije ljudi počeli ispitivati “Pa kako si ti to uspio…?”. Jako sam ponosan na to vrijeme. Usred rata uspjeli smo obnoviti kazalište, zatim smo doveli super ljude u ansambl a režirali su Krzysztof Warlikowski, Paolo Magelli, Damir Zlatar Frey, Eduard Miler, David Farr… Svake godine praizveli smo neki naslov suvremenih hrvatskih dramatičara, Lade Kaštelan, Ivana Vidića… Nije bilo novca, kao što ga nema ni danas. Jedne godine smo dobili 36 nagrada! S druge strane, odrađivao sam to i nikad nitko nije Gavellu dirao. U svom romantičnom zanosu, mislio sam da će Hrvatska biti neka pristojna, građanska civilizirana država, a ne da će se prodati raznoraznim lopovima sa svih strana. Nama je potrebna silna pomirba, dosta je bilo. Pazite, to je sad 32 godine od ovog rata, pa to je neka 1977. nakon Drugog svjetskog rata. Hej, pa tada je već punk krenuo!! Ne može više, dosta je!

TELEGRAM: Roditelji, oboje liječnici, odgovarali su vas od redateljskog zanata, kao, neka izaberete sigurniji kruh… Pamtite li kad su se “slomili”, kad su prihvatili da je to što radite vaše poslanje?

DOLENČIĆ: Moga tatu njegov otac nije pustio da bude glumac. On je u Koprivnici igrao glavne uloge u Gogolju, u Gorkom, pa je išao na medicinu. Evo ja sam probio tu karmu (smijeh). Naravno, moji roditelji su s ljubavlju i pažnjom htjeli meni sve najbolje. Dolazili su i na predstave. Htjeli su da sin iz dobre doktorske obitelji nastavi tradiciju. Mislim da bih bio dobar doktor. Da sam išao na medicinu volio bih biti pedijatar, da liječim djecu. A da sam ostao u muzičkoj školi, možda bih bio pijanist. Ovako sam sve spojio, pa glazbom liječim ljude.

TELEGRAM: Da li vam je u redateljskom poslu važno muzičko obrazovanje, i u dramskim predstavama? Matematika glazbe pomaže u ritmičkom oblikovanju izvedbe?

DOLENČIĆ: Da, jako je važno. Evo, sad ću raditi Krležino “Kraljevo” u Gavelli. Pa to je zapravo libreto.

TELEGRAM: Što je to u “Kraljevu” da još nije dešifrirano? Što mislite da nismo iskopali iz te bogate rudače?

DOLENČIĆ: Ima toga… Tko ga je ono zadnji radio kod nas? Je li Magelli?

TELEGRAM: Magelli u ZKM-u, da.

DOLENČIĆ: “Kraljevo” je predložak urlanja i kupusa i gužve današnjeg vremena. Svojevrsni današnji tik-tok, youtube, buka i galama današnjih ljudi. Ono, ajmo popit, šta je, di je, vrag ti mater, pa se zapuca… I onda dođe ta priča ovih ljudi koji su prešli na drugu stranu, Janeza i Štijefa. Tako da ja ne vidim tu bilo kakvu posvetu Krleži. To je ionako ispisano u jednom dahu, i zanima me što bi taj dah danas značio. Mi smo danas neprestano u nekom Kraljevu. Mi neprestano nazdravljamo i svaki trenutak je povijesni, svaki dan – ne samo u politici, nego i u sportu, pa su nam sve nesreće povijesne, a od povijesti nema ni “p” (smijeh). Sve se ionako već dogodilo, ako ne prije, a ono u starom Rimu sigurno jest.

TELEGRAM: Radili ste megaspektakle – od Kine do Omana. U takvim projektima naročito, ponese li vas redateljska moć?

DOLENČIĆ: Gledajte, negativna manifestacija te moći bila bi da sam ja bahat prema suradnicima i kolegama, što nisam. Pokušavam ne biti. Čak ih molim ako osjete nešto slično da me odmah upozore. Ili da na osnovu toga idem okolo i tražim druga priznanja i časti, da idem u Sabore, Nadzorne odbore, da stalno ispadam iz televizora (…), što ja ne radim. Ali osjećaj da imam moć prenijeti umjetnost većem broju ljudi, lijep je osjećaj. U ovim godinama sve se manje dižem s redateljske stolice, čak i za najkompliciranije situacije na pozornici, sve manje mi treba verbalno za objasniti. To je lijep osjećaj tog prenošenja, jest moć ali je i dijeljenje. Predajem glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i to mi je dosta bitan dio života, taj kontakt s mladim ljudima. Mislim, što ja njima imam reći, ja sam rođen 1962. a oni evo sad, malo prije… Ali, ono što mogu je učiti ih da ne postanu izvođači glumačkih radova, da se ne daju manipulirati, da razmišljaju o svijetu i životu, da poštuju tradiciju u smislu da vide kako i kod Grka, Shakespearea, Molierea, Büchnera, ima toliko toga kvalitetnog i važnog i nama danas. A što je gluma, e pa ne znam. To je zapravo neka komunikacija na jednoj potpuno ravnopravnoj međugeneracijskoj razini. Ja imam više iskustva, eto to je, ali ne sad da im prodajem štosove u smislu ‘kaj su jeli naši stari’, nego da mogu misliti više poteza unaprijed nego što mogu oni. Kad kažete ‘moć’, mnogi su režiseri pokleknuli ili se politički angažirali… Ja se nisam niti obogatio niti me ima u tim nekim “tijelima” (smijeh).