Osim toga, ponekad se pisalo stojećki, ležećki, u čekaonicama kod pedijatrice, na ugibalištima auto-ceste (jer u vožnji znaju pasti na pamet najluđe stvari), u McDonaldsu, u krevetu, po trešnjevačkim kafićima kad su susjedi rokali hiltijem. Ponekad mi se čak ni to nije dalo, pa bih ostao u stanu dok se sve treslo.

Rub stolice za pisanje

Jer ništa mi ne smeta kad priča zaživi, kad likovi zažive svojim životom. Tada nisam ja taj koji upravlja, nego samo onaj kroz kojeg se priča piše. Ali sve one mučne faze prije toga, kad se borim s praznim papirom, tu čeznem za laboratorijskim uvjetima. Izostanak svega izvanjskog, svekolikih podražaja, ugodnih i neugodnih. Izostanak distrakcija, izolacija od dodira s vanjskim svijetom na sve moguće načine.

Zatvorena vrata, odjeća koju praktično ne osjećam na sebi. Ljeti, potkošulja (samo ne wifebeaterica nego, valjda keyboardbeaterica) i pamučne kratke hlače. Zimi – pidžama. Zatim, ako je ikako moguće, izostanak vidljiva mjerenja vremena. U slušalicama ili bijeli šum ili neka filmska glazba.

“Ciganina” sam pisao tako da sam četiri godine baš svaki dan slušao jednu te istu glazbu, iz manje poznatog filma s Forestom Whitakerom, Woodyjem Harrelsonom i Christianom Baleom u glavnim ulogama, zvao se “Out of the Furnace”. Kažem, nije bio hit, ali glazba fenomenalna. Ima nešto prijeteće u njoj, neka napetost i nelagoda, mogućnost nasilja. Kad bih začuo prve zvukove, smjestila bi me točno tamo gdje sam trebao biti da bih pisao, na sam rub stolice.

Ključno je pitanje: kad pisati?

S mjesta gdje sam pisao većinu “Slučaja vlastite pogibelji” vide se prozori stana u kojem živi moja draga kolegica, vrsna prevoditeljica i književnica Anda Bukvić Pažin.

U prilično kaotičnoj sam fazi života, pa više ne ide pisanje navečer. Zato što sam navečer potpuno prazan od fakultetskih i obiteljskih obveza, i zato što znam da ako pišem do jedan sat ujutro, mozak mi neće dati spavati do barem pola tri, a vrlo vjerojatno ću se morati dizati da zapišem još nešto što mi padne na pamet. Volio sam pisati navečer i zato što je tada društveno prihvatljivo natočiti si čašu vina, uz koju mi svaka rečenica, ipak, zvuči malo bolje.

Kad sam predao prava na kazališnu adaptaciju romana varaždinskom HNK-u, imao sam još sigurno godinu i pol posla na njemu. Međutim, obavijestili su me da je premijera sljedeće godine, točno 15. listopada, i da odstupanja nema. Dakle, nemam godinu i pol, nego manje od godine dana. Prvi i, nadam se, zadnji put doveo sam se u tu situaciju.

Svjetlo u prozoru

Ubrzo sam uvidio da neće biti dobro, klinci su u raznim kombinacijama, kao mala slatka biološka oružja, donosili viruse i streptokoke iz vrtića, a tjedni su se počeli izmjenjivati suludom brzinom, dok roman nije napredovao baš nimalo. Tad sam presjekao i odlučio na romanu raditi vrlo rano ujutro, ponekad već od pola pet, kad čak i oni gripozni spavaju.

Ako se uspijem dići u to doba, tišina i mrak koji me dočekaju zovu da ih popunim nečim. I kad bih bio u dvojbi – topli krevet ili hladna radna soba – pogled na Andin prozor dao bi do znanja da ona već kopa svom silom. Koliko mi je to bilo važno! Odjednom shvatiš da nisi sam, da si dio cijelog jednog svijeta koji u to doba peče kruh, razvozi, dežura nad bolesnicima, pa i stvara tekstove.

Nije bilo prihvatljivo natočiti si čašu vina u ranu zoru, ali sada sam imao tu spoznaju koja me držala blizu posla. Istina, ostatak dana možda nisam bio najsimpatičnija osoba, znao sam pridrijemati na nekim neprihvatljivim mjestima, ali došao sam do kraja. Zato što je mjesto na kojem sam radio gledalo na prozor iza kojeg je gorjelo svjetlo.