Koristeći vlastite recenzije kao kostur, autor je u knjizi ispisao, ne samo polustoljetnu povijest splitske muzičke scene iz perspektive kritičara, nego je ujedno ponudio i kulturno-historiografsku studiju kakvih kronično nedostaje ovdašnjoj humanistici, tako dalekoj od američkog publicističko-znanstvenog pristupa. Gall je jedini koji je sustavno pokušao, a dobrim dijelom i uspio odgovoriti na pitanje o tome kako je moguće da jedan bazično radnički i industrijski grad, kakav je Split definitivno bio sedamdesetih i osamdesetih, nije iznjedrio snažnu alternativnu i pankersku scenu, za razliku od, primjerice, Rijeke, ali i na gomilu drugih pitanja
Kad je ovih dana u sklopu Porina koji se održavao u Splitu promovirana knjiga Zlatka Galla ‘Splitska dica: Od zidića do vječnosti’, iz medijskih se najava činilo kako je riječ o ukoričavanju njegovog višedesetljetnog glazbeno-kritičarskog rada koji se odnosio na splitsku scenu. Međutim, unatoč tome što Gall u knjizi doista koristi niz vlastitih citata iz vremena nastanka nekih ključnih albuma promatranih autora, pjevača i bandova, to nije tako.
Koristeći vlastite recenzije kao kostur, autor je u knjizi ispisao, ne samo polustoljetnu povijest splitske muzičke scene iz perspektive kritičara, nego je ujedno ponudio i kulturno-historiografsku studiju kakvih kronično nedostaje ovdašnjoj humanistici, tako dalekoj od američkog publicističko-znanstvenog pristupa.
Između ostalog, Gall je jedini koji je sustavno pokušao, a dobrim dijelom i uspio odgovoriti na pitanje o tome kako je moguće da jedan bazično radnički i industrijski grad, kakav je Split definitivno bio sedamdesetih i osamdesetih, nije iznjedrio snažnu alternativnu i pankersku scenu, za razliku od primjerice Rijeke.
Nova Gallova knjiga Rockmark.hr
Jedini relevantan prozor u svijet
Iako tu temu nije dalje razrađivao, iz nje se može razumijeti i aktualno političko, mahom desno, raspoloženje radničkih kvartova i šutnja s kojom je popraćeno razaranje splitske industrije. Usporedba s Rijekom ovdje nije spomenuta slučajno, budući da je čitava splitska scena stavljena istovremeno u kontekst vremena u kojem su pojedini njezini pripadnici djelovali, ali isto tako i u komparativni moment s ostalim urbanim jugoslavenskim pa potom i hrvatskim središtima.
Ukazujući na nužnu limitiranost provincijalnog Splita i čitav niz objektivnih prepreka bez čijeg preskakanja se nije moglo postati relevantnim mimo granica grada, Gall je kao ključni moment naveo nedostatak domaćih izdavačkih kuća i snažne medijske infrastrukture, koja bi od talentiranih izvođača proizvela svima zanimljivu priču. S te strane je kao Splitu najbližeg, postavio Sarajevo, koje je opet kao republičko središte imalo svu potrebnu infrastrukturu za stvaranje preduvjeta uspjeha.
Ili, kako je autor primijetio, Split je imao i autore i producente i studija, ali ne i izdavačku kuću, zbog čega se kao jedini relevantan prozor u svijet uspostavio Splitski festival. Tako je festival, koji je u prirodnom stanju stvari trebao proizvoditi pobunu alternativaca protiv sebe, postao njihov najbliži i jedini mogući partner, zbog čega su doslovno svi sudionici scene izgradili ili učvrstili ime na Prokurativama. Stoga je u pozadini čitave priče, bez obzira na to, bio u knjizi više ili manje prisutan, festival ključan sve do posljednjih godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Propast jednog svijeta u devedesetima
Autor je, štoviše, precizno detektirao moment u kojem je to prestao biti, simbolički ga vezujući uz Gibonnijevu karijernu prekretnicu i procjenu da mu je bolje odustati od nastupa na festivalima te napraviti transfer iz Croatia Recordsa u Dallas, koji je tada, s obzirom na profil izvođača, figurirao kao amblem lijevo-liberalne Hrvatske. Gall je, generalno, iako to nije tako eksplicitno naveo, jasno ukazao na devedesete godine kao vrijeme potpune propasti jednog svijeta i uspostavu nove paradigme, koja je mnoge od ovih karijera zaustavila u naponu snage.
Oliver je tako preselio u Zagreb, nastupajući skoro svake večeri po diskotekama, Gibonni je, doduše samo jednom nastupio u diskoteci u Zagori, jedva izvukavši živu glavu odande, a Dino Dvornik je najgore prošao, izgubivši ogromno tržište, posebno ono beogradsko, koje ga je istinski prihvatilo. Gibo i Oliver su oživjeli vlastite karijere s Cesaricom, što je kao krucijalni moment čitave postjugoslavenske produkcije uočio još Đorđe Matić u svojim ‘Tajnim vezama’.
Nemogućnost postizanja uspjeha
Splitska dica, osim toga što iscrpno prate karijere onih koji su uspjeli, Olivera, Gibonnija, Belana i Đavola, Huljića i Magazina, Daleke Obale, Dina Dvornika, Gorana Karana, TBF-a i Luky-ja te donosi precizan uvid u odnos nezaobilaznog Zdenka Runjića i Olivera, donosi i pregled svih aktera splitske scene te opću sliku stvari, pogodnu za razumijevanje toga kako kontekst i osobne poetike mogu bitno odrediti nečiji profesionalni put.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nemogućnost postizanja uspjeha od kojeg bi se dalo profesionalno živjeti, aktere scene, koji su dobrim dijelom u duši bili rokeri, budućnost je odvela u tri smjera. Jedan je prelazak u čistu estradu, za što je najbolji slučaj Jasmina Stavrosa, drugi prelazak u producentske i autorske vode, poput Željka Brodarića Jappe i Nenada Ninčevića, a treći inzistiranje na osobnoj poetici po bilo koju cijenu, kao što su izabrali Toma Bebić te Marinko Biškić.
Tri osnovne teze knjige
Mnoge albume Gall je izvukao iz anonimnosti i pročitao ih u novom svjetlu, pa je veliki plus za izdavača taj što je u knjizi objavio kod za besplatno downloudanje 100 izabranih pjesama, jer ju je gotovo nemoguće čitati bez želje da se stvari momentalno preslušaju, u čemu Deezer pruža najveću pomoć. Među njima treba izdvojiti prvi album grupe More, zatim drugi album Metka i novovalni album Limićevih Stijena.
Autor je prema izvođačima istovremeno i nemilosrdan, ali i zaštitnički nastrojen, o čemu najbolje govore redovi posvećeni lokalnom blues fenomenu ‘Otprilike ovako’, no u zaključku bismo mogli izdvojiti tri ključne teze ove knjige koja bi trebala biti pročitana jednako od strane aktera i običnih slušatelja, kao i od strane suvremene humanistike. Prva je da je Daleka Obala uvjerljivo najsplitskiji band uopće, što s obzirom na kontekst iz kojeg su potekli i nastanak u raspadnutoj staroj kupališnoj zgradi na Bačvicama i nije iznenađujuće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druga je da je TBF nadoknadio sve što je osamdesetih nedostajalo na polju pankerske alternative, izručivši ubojitu dijagnozu i kritiku društva kroz Antićeve tekstove, a treća da vrijeme nije stalo i da danas jednako nastaju novi kvalitetni autori, vidljivi npr. u projektu Valentino Bošković. Sve u svemu, ova sintetska knjiga predstavlja pionirski rad i mjesto bez čijeg bi se konzultiranja mnogi podaci i detalji teško više mogli naći.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Kronično nam nedostaju kulturno-povijesne studije; ali mislim da smo jednu dobili u novoj knjizi Zlatka Galla
Markovina o Gallovoj novoj knjizi 'Splitska dica: Od zidića do vječnosti'
Koristeći vlastite recenzije kao kostur, autor je u knjizi ispisao, ne samo polustoljetnu povijest splitske muzičke scene iz perspektive kritičara, nego je ujedno ponudio i kulturno-historiografsku studiju kakvih kronično nedostaje ovdašnjoj humanistici, tako dalekoj od američkog publicističko-znanstvenog pristupa. Gall je jedini koji je sustavno pokušao, a dobrim dijelom i uspio odgovoriti na pitanje o tome kako je moguće da jedan bazično radnički i industrijski grad, kakav je Split definitivno bio sedamdesetih i osamdesetih, nije iznjedrio snažnu alternativnu i pankersku scenu, za razliku od, primjerice, Rijeke, ali i na gomilu drugih pitanja
Kad je ovih dana u sklopu Porina koji se održavao u Splitu promovirana knjiga Zlatka Galla ‘Splitska dica: Od zidića do vječnosti’, iz medijskih se najava činilo kako je riječ o ukoričavanju njegovog višedesetljetnog glazbeno-kritičarskog rada koji se odnosio na splitsku scenu. Međutim, unatoč tome što Gall u knjizi doista koristi niz vlastitih citata iz vremena nastanka nekih ključnih albuma promatranih autora, pjevača i bandova, to nije tako.
Koristeći vlastite recenzije kao kostur, autor je u knjizi ispisao, ne samo polustoljetnu povijest splitske muzičke scene iz perspektive kritičara, nego je ujedno ponudio i kulturno-historiografsku studiju kakvih kronično nedostaje ovdašnjoj humanistici, tako dalekoj od američkog publicističko-znanstvenog pristupa.
Između ostalog, Gall je jedini koji je sustavno pokušao, a dobrim dijelom i uspio odgovoriti na pitanje o tome kako je moguće da jedan bazično radnički i industrijski grad, kakav je Split definitivno bio sedamdesetih i osamdesetih, nije iznjedrio snažnu alternativnu i pankersku scenu, za razliku od primjerice Rijeke.
Jedini relevantan prozor u svijet
Iako tu temu nije dalje razrađivao, iz nje se može razumijeti i aktualno političko, mahom desno, raspoloženje radničkih kvartova i šutnja s kojom je popraćeno razaranje splitske industrije. Usporedba s Rijekom ovdje nije spomenuta slučajno, budući da je čitava splitska scena stavljena istovremeno u kontekst vremena u kojem su pojedini njezini pripadnici djelovali, ali isto tako i u komparativni moment s ostalim urbanim jugoslavenskim pa potom i hrvatskim središtima.
Ukazujući na nužnu limitiranost provincijalnog Splita i čitav niz objektivnih prepreka bez čijeg preskakanja se nije moglo postati relevantnim mimo granica grada, Gall je kao ključni moment naveo nedostatak domaćih izdavačkih kuća i snažne medijske infrastrukture, koja bi od talentiranih izvođača proizvela svima zanimljivu priču. S te strane je kao Splitu najbližeg, postavio Sarajevo, koje je opet kao republičko središte imalo svu potrebnu infrastrukturu za stvaranje preduvjeta uspjeha.
Ili, kako je autor primijetio, Split je imao i autore i producente i studija, ali ne i izdavačku kuću, zbog čega se kao jedini relevantan prozor u svijet uspostavio Splitski festival. Tako je festival, koji je u prirodnom stanju stvari trebao proizvoditi pobunu alternativaca protiv sebe, postao njihov najbliži i jedini mogući partner, zbog čega su doslovno svi sudionici scene izgradili ili učvrstili ime na Prokurativama. Stoga je u pozadini čitave priče, bez obzira na to, bio u knjizi više ili manje prisutan, festival ključan sve do posljednjih godina.
Propast jednog svijeta u devedesetima
Autor je, štoviše, precizno detektirao moment u kojem je to prestao biti, simbolički ga vezujući uz Gibonnijevu karijernu prekretnicu i procjenu da mu je bolje odustati od nastupa na festivalima te napraviti transfer iz Croatia Recordsa u Dallas, koji je tada, s obzirom na profil izvođača, figurirao kao amblem lijevo-liberalne Hrvatske. Gall je, generalno, iako to nije tako eksplicitno naveo, jasno ukazao na devedesete godine kao vrijeme potpune propasti jednog svijeta i uspostavu nove paradigme, koja je mnoge od ovih karijera zaustavila u naponu snage.
Oliver je tako preselio u Zagreb, nastupajući skoro svake večeri po diskotekama, Gibonni je, doduše samo jednom nastupio u diskoteci u Zagori, jedva izvukavši živu glavu odande, a Dino Dvornik je najgore prošao, izgubivši ogromno tržište, posebno ono beogradsko, koje ga je istinski prihvatilo. Gibo i Oliver su oživjeli vlastite karijere s Cesaricom, što je kao krucijalni moment čitave postjugoslavenske produkcije uočio još Đorđe Matić u svojim ‘Tajnim vezama’.
Nemogućnost postizanja uspjeha
Splitska dica, osim toga što iscrpno prate karijere onih koji su uspjeli, Olivera, Gibonnija, Belana i Đavola, Huljića i Magazina, Daleke Obale, Dina Dvornika, Gorana Karana, TBF-a i Luky-ja te donosi precizan uvid u odnos nezaobilaznog Zdenka Runjića i Olivera, donosi i pregled svih aktera splitske scene te opću sliku stvari, pogodnu za razumijevanje toga kako kontekst i osobne poetike mogu bitno odrediti nečiji profesionalni put.
Nemogućnost postizanja uspjeha od kojeg bi se dalo profesionalno živjeti, aktere scene, koji su dobrim dijelom u duši bili rokeri, budućnost je odvela u tri smjera. Jedan je prelazak u čistu estradu, za što je najbolji slučaj Jasmina Stavrosa, drugi prelazak u producentske i autorske vode, poput Željka Brodarića Jappe i Nenada Ninčevića, a treći inzistiranje na osobnoj poetici po bilo koju cijenu, kao što su izabrali Toma Bebić te Marinko Biškić.
Tri osnovne teze knjige
Mnoge albume Gall je izvukao iz anonimnosti i pročitao ih u novom svjetlu, pa je veliki plus za izdavača taj što je u knjizi objavio kod za besplatno downloudanje 100 izabranih pjesama, jer ju je gotovo nemoguće čitati bez želje da se stvari momentalno preslušaju, u čemu Deezer pruža najveću pomoć. Među njima treba izdvojiti prvi album grupe More, zatim drugi album Metka i novovalni album Limićevih Stijena.
Autor je prema izvođačima istovremeno i nemilosrdan, ali i zaštitnički nastrojen, o čemu najbolje govore redovi posvećeni lokalnom blues fenomenu ‘Otprilike ovako’, no u zaključku bismo mogli izdvojiti tri ključne teze ove knjige koja bi trebala biti pročitana jednako od strane aktera i običnih slušatelja, kao i od strane suvremene humanistike. Prva je da je Daleka Obala uvjerljivo najsplitskiji band uopće, što s obzirom na kontekst iz kojeg su potekli i nastanak u raspadnutoj staroj kupališnoj zgradi na Bačvicama i nije iznenađujuće.
Druga je da je TBF nadoknadio sve što je osamdesetih nedostajalo na polju pankerske alternative, izručivši ubojitu dijagnozu i kritiku društva kroz Antićeve tekstove, a treća da vrijeme nije stalo i da danas jednako nastaju novi kvalitetni autori, vidljivi npr. u projektu Valentino Bošković. Sve u svemu, ova sintetska knjiga predstavlja pionirski rad i mjesto bez čijeg bi se konzultiranja mnogi podaci i detalji teško više mogli naći.