Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kultni beogradski Atelje 212 večeras postavlja dramu darovite Vedrane Klepice, razgovarali smo s njom

Večeras je premijera drame Bijeli bubrezi, Špišić je sjeo s autoricom, jednom od naših najdarovitijih dramatičarki

ZADNJA IZMJENA: stu 29, 2019
Foto: Aleksandar Selak

Iza robusnih, beskompromisnih, tvrdokuhanih drama Vedrane Klepice krije se fragilna duša. Nemirna u borbi s nepravdama u kojima smo ogrezlo oguglali. Jedna od najdarovitijih hrvatskih dramatičarki, u teatru kojeg stvara (često i kao redateljica i dramaturginja) razrogačena je spram svih apsurda i okrutnosti, oboružana vitalnom smjesom postmontipajtonovskog humora i brižne lirike opstanka.

Njezina drama “Bijeli bubrezi”, ulazi u red onih koje čine antologijski “bijeli album” hrvatske dramaturgije. Upravo su za njom posegnuli u čuvenom beogradskom Ateljeu 212, gdje će u režiji Isidore Goncić, biti premijerno izvedena večeras. Razgovarao sam s Klepicom povodom tog značajnog izvoznog čina.

TEELGRAM: “Bubrege” čeka premijera u kultnom Ateljeu 212. S obzirom na reputaciju ovog teatra, bez kojega je nemoguće zamisliti rađanje moderniteta našeg prostora, imate li posebnu tremu?

KLEPICA: Nemam tremu. Trenutno.Vjerojatno će me uhvatiti kad dođem u Beograd, sat vremena prije premijere. Ali imam super tim, predvođen redateljicom Isidorom Goncić, dramaturgom Dimitrijem Kokanovom, koreografom Igorom Korugom. Ovo je prvi put da imam premijeru cjelovečernjeg teksta u Srbiji, i naravno da mi mnogo znači, posebno u kontekstu toga da se radi o Ateljeu 212. Radi se zaista o kultnom mjestu, koje je oduvijek bilo otvoreno suvremenim autorima. I srpskim i stranim. Atelje 212 ne samo da prati aktualnu scenu dramskih pisaca, nego je i kreira, jer redovito naručuje tekstove od pisaca. Nadalje, u kazališnom prostoru ex-yu nema dovoljno razmjene autora, što je besmisleno. Mi smo jako malo tržište, a povezuje nas jezik i kontekst. Nema razloga da nemamo priliku vidjeti više suvremenih tekstova iz Srbije, BiH, Slovenije…

Scena iz predstave Boško Đorđević

TELEGRAM: Jeste li radili dodatne zahvate u tekst? Koliko će se razlikovati od verzije praizvedene 2017. u zagrebačkom ITD-u?

KLEPICA: Nisam radila nikakve zahvate. Došla sam u Beograd na prvu probu. Bio mi je baš rođendan taj dan, tako sam završila u dva sata popodne s ekipom predstave i bocom Jamesona koju su mi donijeli…

TELEGRAM: Opa, sjajan početak!

KLEPICA: Da. Uglavnom jako dobra prva proba, po mom mišljenju.

TELEGRAM: Na praizvedbi ste osobno režirali “Bubrege”. Imate li tako drukčiju viziju, bez distance?

KLEPICA: Pa ne baš. Taj tekst sam pisala s namjerom da ga sama radim, i onda mi se odmah u samom načinu pisanja nešto mijenja, jer odmah imam viziju kako će izgledati na sceni. Zapravo je zamišljen kao moj autorski projekt. Ali eto, zaživio je i ovako i u drugim teatrima.

TELEGRAM: Drama je istodobno gruba i elementarna a beskrajno bajkovita, ironična i poetična. Taj čudesni koktel je nagonski izletio iz vas ili je riječ o promišljenom konceptu?

KLEPICA: Tekst je jako iskren i osoban, a opet je postavljen u širi društveni kontekst. Mislim da je to ono što ljude privuče kod njega. Bajkovit je, a opet jako konkretan. Puno sam već pričala o njemu, pa se neću previše ponavljati, ali htjela sam nekako postaviti egzistencijalne probleme žena, ali i muškaraca, iz svoje okoline u neki širi distopijski kontekst. Dolazim iz okolnosti u kojima su teški ekonomski uvjeti, patrijarhat i rat, ostavili dubok trag na ljudim32a. Puno gorčine, zamjeranja i grubosti. I to se prenosi s generacije na generaciju. Što sam starija primjećujem to i sama kod sebe i pokušavam to pustiti, tu neku grubost, krutost. Teško je, kada toliko dugo živiš na određeni način, zamisliti da postoji drugačiji način ophođenja među ljudima. Ali moramo si to stalno osvještavati. Moj život je toliko radikalno drugačiji i bolji jer su mi dopuštene slobode i osigurane mogućnosti koje ljudima u mojoj obitelji nikad nisu bile niti opcija. Jako sam svjesna te privilegije.

TELEGRAM: Distopijska nota zapravo postiže sirovi realizam. Mi i jesmo u nekom stalnom kvaziokupacijskom društvu?

KLEPICA: Svaki put kada ne možeš reći svoj stav, bez da imaš zbog toga konzekvence, živiš u okupaciji. Da bi se okupacija prekinula, prvo netko treba biti dovoljno hrabar da ju prokaže. Svaki dan kalkuliramo. U odnosima, na poslu. Malo po malo nam se pomiče granica prihvatljivog. Evo neki dan smo svi vidjeli izjavu šefa sindikata policije Hrvatske o tome kako je migrant koji je propucan u okolici Rijeke “trošak za naše porezne obveznike” jer se liječi “na naš račun”. Kakva je to izjava, govoriti o ljudskom životu u okvirima “troškova”? Ili, na primjer, živimo u vremenu kada se Juliana Assangea tretira kao kriminalca zato što je prokazao kriminal. Njegov život više nikad neće biti normalan, a banke koje imaju filijale na Kajmanskim otocima u “offshoretaxhavenima” nemaju nikakve konsekvence. I mi smo kao društvo krivi za to. Ne možemo prebacivati odgovornost na druge. Svaki put kada prešutimo nepravdu, krivi smo.

Scena iz predstave Boško Đorđević

TELEGRAM: Ja nemam spretnijeg opisa nego onog nespretnog: vaše junakinje jesu žene s mudima. Nije im lako u svijetu brutalnih mekušaca?

KLEPICA: Pitanje konformizma je uvijek društveno pitanje. Naučeni smo ophoditi se prema drugima na određeni način, odrastamo s određenim uvjerenjima i kodovima ponašanja. A kada smo naučeni da ne preispitujemo autoritete i strukture u kojima živimo, kreiramo taj, kako ga nazivate, “svijet brutalnih mekušaca”. Meni je jasan strah, jasna mi je kalkulacija. Kao ljudi imamo potrebu pripadati određenoj okolini, biti prihvaćeni od nje. Svako odstupanje od određene društvene paradigme vodi često u izoliranost, samoću. I to je sad neko duboko intimno pitanje – kako nam je lakše živjeti? Nažalost, povijest jasno pokazuje da konformizam, iako na trenutke bezbolniji, dugoročno vodi ljude u vlastitu propast.

TELEGRAM: Nasilje nasljeđujemo kao da je riječ o porodičnim receptima za sarmu ili kolače. Hoće li se taj lanac nesreće ikada poslati u vražju mater?

KLEPICA: Hoće. Već ga se šalje. Pogledajte što se događa oko nas. Pogledajmo što se događa u Hrvatskoj. Pa u Francuskoj. U Argentini i u Meksiku. U Hong Kongu. Pobuna nikad nije rješenje samo po sebi. Ali je prvi korak prema njemu. Formula je vrlo jednostavna – ako ne vjerujemo da može biti bolje, onda ni neće biti.

TELEGRAM: Iako je Balkan prepoznatljiv u “Bubrezima”, bez po muke možemo ih zamisliti i na drugim kontinentima. Drama je 2018. postavljena i u Buenos Airesu. Kakve su bile reakcije argentinske publike?

KLEPICA: Došla sam u Buenos Aires u vrlo specifičnom trenutku, jer su bili aktualni zaista ogromni prosvjedi primarno za legalizaciju prava na prekid trudnoće. Naravno, nije bilo samo to u fokusu, tema je bila općenito nasilje nad ženama i djecom, te radnička prava. Tako da sam ušetala u jedan val povišenih emocija i odrješitosti na temu kakve zakonske promjene je ključno uvesti. Nažalost, tadašnji predsjednik Mauricio Macri nije podržao prijedlog zakona, niti je on prošao na senatu. Ali ove godine Alberto Fernandez je vrlo odlučno obećao legalizaciju odmah nakon svoje inauguracije koja će biti u prosincu, što bi učinilo Argentinu prvom velikom državom u Južnoj Americi s takvim zakonom. To je vrlo značajna odluka. I nije stvar Balkana u “Bubrezima”. Nije primarno ni žena ni muškaraca. Stvar je klase. Stvar je privilegija. A taj diskurs je svuda isti, bilo da živite u ovdje, u Makedoniji, Kini ili Čileu. Samo se simptomi ponešto razlikuju.

TELEGRAM: Dok smo dogovarali intervju rekli ste mi da vas često tretiraju kao nadrkanu feministkinju…

KLEPICA: Ha, ha, ha… Ma, ne baš, ovisi kako u kojim krugovima.

Scena iz predstave Boško Đorđević

TELEGRAM: Zašto se, pobogu, društveni angažman i bitka za socijalnu pravdu u našoj javnosti još uvijek gledaju podozrivo, kao ridikulozna gnjavaža?

KLEPICA: Sve je to relativno. Ovisi s kojim ljudima pričam. Ako vi meni kažete danas da vam kasni plaća, a ja vam odgovorim “A, jebiga, što da vam radim, meni ne kasni”, fulali smo razgovor. Ali ako vam kažem „Stvarno? Pa to je katastrofa, za koga radite? I jel vam treba 200 kuna posudit za prvu ruku?“, onda već imamo temelj da izgradimo neki kvalitetniji odnos. Kapitalizam nas uči da empatija nije vrlina. Uči nas da propucani migranti idu nama na štetu jer se liječe iz naše državne blagajne. Uči nas da je bolje ići privatno kod doktora jer ćemo preko HZZO-a duže čekati i dobiti lošiju uslugu. Da dobar fakultet treba i dobro platiti. To je sve laž. A ono što je istina jest to da Jeff Bezos ne bi mogao vrijediti 100 milijardi dolara da na primjer radnici u njegovim pakirnicama Amazona imaju relativno dostojanstvenu plaću.

TELEGRAM: Ove jeseni ste imali i premijeru teksta u omnibusu “Identity Europe” u koprodukciji Tak Theater Lichtenstein, Deutsches Nationaltheater Weimar i Les Theatres de la Ville Luxembourg. Kakva su, među okupljenim autoricama i autorima, bila promišljanja tog eu-identiteta?

KLEPICA: Tema narudžbe je bila dovoljno široka da sam se mogla baviti zapravo onim što sam htjela. Tekst koji sam napisala zove se “Instructions for understanding multiannual plants”. Protagonist mog teksta zaziva ideju novog rata u Europi, i pokušava shvatiti tko bi bili najbolji kandidati, koga bi se moglo najlakše nagovoriti da bude topovsko meso. Na kraju se nekako odlučuje za muškarce srednje dobi, koji su bez posla, na socijalnoj pomoći zbog preseljenja proizvodnih pogona u zemlje gdje je radna snaga jeftinija. Ima tu još svašta da ne dužim, ali tekst je režirao luksemburški redatelj Rafael Kohn, a tumači ga zaista mračno, moćno i izvrsno, glumac Krunoslav Sebrek. Zadnji je u omnibusu i na kraju prije aplauza svaki put nastane jedna jeziva tišina. Točno onako kako volim, ha, ha…

TELEGRAM: Ovih dana ste stalno “on the road” – od Slovenije do Srbije. Kao dramaturginja upravo u Sloveniji finiširate i posao na produkciji “Alise u Zemlji čudesa”. Carollowa Alisa jeste junakinja po vašoj mjeri izazova, zar ne?

KLEPICA: Da, radi se o produkciji Lutkovnog gledališča iz Ljubljane i kazališta Anton Podbevšek iz Novog Mesta. Premijera je ovaj četvrtak, dan prije premijere “Bubrega” u Beogradu. Veselo. Ljubljana i Caroll su mi apaurin trenutno, nakon ove cijele sezone, odmaram se. I moram priznat da mi je ovo prvi put u životu da sam zapravo pročitala “Alisu”. Kaže Cerigradska mačka Alisi: “Ako odeš u onom smjeru, završit ćeš kod Ludog klobučara”. “Ne želim ići k ludim ljudima”, odgovara Alisa. “A jebiga, svi smo mi ludi”, kaže Mačka. “I ti si luda, inače ne bi bila ovdje”. Ima nečeg foucaultovskog u tome. Nekako me baš smiruje ta misao.

Davor Špišić
Telegram autor
49 članaka Više o autoru
Više s weba