Drama HNK se superiorno vratila na scenu. ‘Nestajanje’ je izvrsna nova predstava koju treba gledati
Komad Tomislava Zajeca virtuozno je ispisana studija najdubioznijeg ljudskog principa, čovjekova morala
Svaki umjetnički proizvod dijelom je manipulacija, kaže negdje na samom početku ove drame Zajec, dajući jasno do znanja svakome tko sluša: ovo je priča o mehanizmima manipulacije. O amoralnosti, o bespomoćnosti, i lovu na krivce ili krivca, o spaljenoj zemlji na kojoj živimo i spaljenoj zemlji duše u nama.
Da se posljednjih godina hrvatski teatar intenzivnije okrenuo domaćem dramskom pismu nije nikakva novost: kazališni se repertoari mahom sastoje od suvremenih, manje ili više autorskih interpretacija klasika i praizvedbi hrvatskih suvremenih drama. Pritom se svaki novi tekst nekog domaćeg dramatičara ili dramatičarke pozdravlja i najavljuje kao novi kulturološki doseg bez kojega bi naš teatar, i naše opće obrazovanje, ostali nepovratno zakinuti.
Kao podsjetnik na ovu elementarnu zakonitost koje bismo se – želimo li biti kulturan narod – svakako morali pridržavati (sic!), i kao dokaz da institucionalna kultura pridaje silnu važnost domaćem dramskom pismu, ministarstvo kulture revno dodjeljuje i godišnje nagrade za dramski tekst, slavnog Držića, kojim se svake godine mogu podičiti najmanje tri teksta od kojih barem jedan prije ili kasnije doživi dramatizaciju. I, u najvećem broju slučajeva razočara, što polako počinje dovoditi u pitanje sami smisao te nagrade.
Istina je, naime, da dobar dramski tekst nije lako napisati. Do te mjere nije lako, da je istinski dobar dramski tekst zapravo prava rijetkost. Do te mjere nije lako da se teško možemo sjetiti produkcije domaćeg dramskog autora ili autorice koja nas je tekstom oborila s nogu.
Zakon malih brojeva
U dramskom teatru, tekst je tkivo, radna materija predstave. Bez dobrog teksta, nema ni dobre predstave. Gluma je, naravno, medij – glumac je taj koji tekst od mrtvog slova na papiru pretvara u nešto opipljivo, živo, no ako je tekst loš, to ni najbolja gluma ne može prikriti.
Ali u maloj kulturi, gdje vlada zakon malih brojeva, ne treba ni očekivati velike brojke izvrsnosti. Pa tako ni po pitanju dramskoga pisma. Inzistiranje da je sve što se proizvede briljantno, svježe, posebno i novo samo zato što nastaje sad i ovdje vodi u razvodnjavanje ionako labavo objektivnih, da ne kažem prilično subjektivnih, kriterija male zemlje koja silno želi biti velikom. A nije dovoljno proglasiti se velikim da bismo to doista i bili, iako je, kako to već ide, obično sasvim dovoljno da bi svi u to povjerovali.
Imati dva, tri ili četiri vrhunska suvremena domaća dramska pisca u generaciji, dakle, sasvim je pristojna brojka. Otprilike toliko Hrvatska i ima briljantnih dramatičara koji savršeno vladaju zapletom, karakterizacijom, jezikom i iznad svega, dijalogom. Jedna je Tena Štivičić, zasigurno najveća majstorica hrvatske dramske književnosti. Tu će netko naglasiti da ne smijemo zaboraviti Ivora Martinića. Ali svakako – a sad dolazim do onoga zašto sve ovo pišem – tu je i Tomislav Zajec.
Studija morala
Dramatičar, romanopisac, pjesnik i scenarist, Zajec je kazališnoj publici dobro poznato ime, ponajviše kao stalni dramaturg Zagrebačkog kazališta mladih (sasvim sam uvjerena, uvelike zaslužan za neka od najboljih recentnih ostvarenja toga teatra), koji je pritom i autor niza dramskih tekstova za koje je dobio čak šest već spomenutih Nagrada Marin Držić.
U njegovom slučaju – kao što se u petak, 19. siječnja, imala prilike uvjeriti zagrebačka premijerna publika na praizvedbi njegovog nagrađenog teksta “Nestajanje” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu – sasvim zasluženo. Gotovo dvoipolsatna psihološka drama koja se bavi mučnom temom pedofilije i, kroz nju, širih društvenih odnosa moći, “Nestajanje” je virtuozno ispisana studija najdubioznijeg ljudskog principa, čovjekova morala.
U režiji Dore Ruždjak Podolski domišljato uobličena u kompleksan hibrid koji istodobno funkcionira na nekoliko razina – vremenskih, fabularnih, emocionalnih i žanrovskih, “Nestajanje” je i uznemirujući klasni triler, i potresna obiteljska tragedija i topla priča o ljubavi i patnji.
Slojevita dramska igra
Zajecov upozoravajući sociološki komentar raspisan je kroz dijalošku karakterizaciju likova – rezultat je slojevita dramska igra koja funkcionira na suprotnostima: prošlost i sadašnjost, istina i laž, svjetlo i tama, ljubav i mržnja, želja i odbijanje, kazna i oprost, sve uokvireno britkim intelektualnim humorom. Ta naizgled šizofrena dihotomija stvara, međutim, moćan efekt: na pozornici se odmata šokantna priča o silovanju djeteta, a publika se srčano smije.
Vrijeme se raslojava na prošlost i sadašnjost, pa onda i budućnost, koja se događa 18 godina nakon osnovne priče ove drame. Ti se vremenski tokovi nelinearno prepliću na više razina i zajedno s nekoliko odvojenih fabularnih rukavaca tvore sugestivno tkivo ove predstave, koja zapravo nije jedna predstava, već nekoliko manjih komornih komada koji se polako ulijevaju u zajednički bazen uzročno-posljedične, autorsko-kritičke anamneze moralnog posrnuća jednog društva.
Scenografski (Stefano Katunar) je to riješeno vrlo jednostavno: golema HNK-ova glavna pozornica svedena je na bezličnu sivu kocku koja se konkavno sužava u dubinu, sugerirajući kompresiju. Težina krivnje, težina povijesti, težina istine, a možda i put u ništa, u nestajanje, ali isto tako i put prema razotkrivanju kriv(a)ca?
13-godišnji glumac
Jedini scenografski rekviziti su stolice na kojima i oko kojih se razvijaju usporedni zapleti. Prizori koji pripadaju različitim pripovjednim linijama na sceni se preklapaju i izmjenjuju, čime je unijeta dinamičnost u inače statične sličice koje se sve odvijaju u okršajima jedan na jedan, mada ovoj produkciji ne bi zasmetalo ni da je nešto kraća.
Zanimljiva je redateljska odluka da prvo uprizorenje neke Zajecove drame na velikoj pozornici središnjeg nacionalnog teatra (prethodno je u produkciji HNK-a Zagreb 2013. postavljen njegov tekst “Trebalo bi prošetati psa” na off-sceni u dvorištu Zagrebačkog plesnog centra), otvori dijete-glumac, trinaestogodišnji Ruben Carović.
Osim što ostavlja dosta vremena za razmišljanje o hrabrosti takve odluke – i klincu koji se na pozornici očito osjeća kao riba u vodi, i kojega svakako valja zapamtiti – dugačka kontemplativna scena u kojoj Carović nonšalantno, s rukama u džepovima, išeće na proscenij, otpjeva melodiju pjesmice “Visibaba mala” od početka do kraja, mirno pritom zasipajući i sebe i pozornicu zemljom (lica otvorena prema publici, koju netremice, smireno promatra), nakon čega jednako tako mirno odšeće s nje i nestane s vidika (sve do završne scene, gdje njegovo iskrsavanje iz ponora prošlosti zatvara krug krivnje i kazne), prizor kojim Ruždjak Podolski otvara “Nestajanje” prepun je simbolike.
Moćan glumački dvojac
Zemlja je bitna jer u ovoj su drami dvojica glavnih protagonista geolozi koji se bave proučavanjem erozije tla. Erozija nikako nije slučajna: na jednoj razini upozorava na problem uništavanja planeta, na drugoj na nagrizanje iznutra. I jedno i drugo stvara rane koje ne zacjeljuju već – podlo, polako – potkopavaju. Sve do nestajanja. Što je, dakako, još jedna domišljata autorska smicalica – jer “nestajanje” je i podmukla “dječja” igra kojom seksualni predator mami i porobljuje svoje žrtve.
Da je majstor atmosfere i dijaloga Zajec pokazuje već prvom rečenicom ove drame: “Karlo… uhvaćen si!”. Dakle, krivac je proglašen već na samom početku. Jasno je prozvan. Ne znamo zašto je kriv, ne znamo ni tko je on, ali te su nas tri riječi zarobile. Krešimir Mikić – izvanredan u ulozi znanstvenika Karla, tad još u punoj snazi osobna uspjeha i društvena priznanja a kasnije kao oronule olupine nekadašnjeg sebe – zaleđen je u trenu. Zaleđena je i publika.
No već sljedećeg časa, dojam se rasprši, razgovor se nastavlja, na pozornicu užurbano izlazi Nina Violić u ulozi Karlove supruge Vjere – jednoj od onih u kojima pokazuje svoj puni kapacitet rasne karakterne glumice – i počinje igru duhovitih intelektualnih doskočica kojima ovaj dvojac dominira tijekom čitave predstave. Oni su pametni, obrazovani, kultivirani ljudi, ali i ljudi koji imaju tajne, a Zajec takav majstor jezika da ih uspijeva učiniti punokrvnim, živim likovima oslanjajući se isključivo na dijaloške replike.
Izvrstan i drugi par
Nekim glumcima – takav je Krešimir Mikić – redatelji gotovo da i nisu potrebni. Nema ih puno. Drugima je, pak, da bi zasjali, potrebno da netko prepozna ono nešto u njima, i pronađe načina da to nešto izvuče na površinu. Dora Ruždjak Podolski to je uspjela s Marinom Klišmanićem i Ivom Jerković Oreški, dvoje kvalitetnih glumaca koji do ove predstave nisu napravili neke značajnije iskorake na sceni HNK-a.
Klišmanić je u ulozi gluhonijemog doktoranda geologije imao ogroman zadatak savladati jezik nekoga tko je naučio govoriti tek nakon što je kao već starije dijete dobio umjetnu pužnicu. Uz to, on se hrva s golemom krivnjom prema vlastitom djetetu – u paralelnoj radnji ova predstava tematizira preopterećenost suvremenih roditelja koja ponekad ima fatalne posljedice – a ta krivnja multiplicirana je činjenicom da je on sam još uvijek u sebi dijete koje nosi krivnju zbog traume koju je doživio kad je i sam bio dječak.
Njegovoj izgubljenoj prestravljenosti odlično kontrira snažna, odrješita fizička prisutnost policajke (Jerković Oreški) kojoj je suprug zamalo nehotice ubio dijete. Oko ova dva para teku osnovni zapleti “Nestajanja”, upotpunjeni s nekoliko sporednih uloga koje nemaju udjel u središnjoj tragediji teksta ali mu osiguravaju živahnu fluidnost.
Superiorna predstava
Iva Mihalić u ulozi Karlove i Vjerine kćeri Tee, kao amoralni klišej samodopadne buržoazije, intelektualne obijesti i želje za probitkom lako postaje agent u rukama nacionalističke politike. Lana Barić pomalo je začudan lik, medijator promjene, svojevrsni deus ex machina koji izaziva iščašenje iz realnosti, nudeći mogućnost drugačijeg pogleda, iako ne nužno i boljega života. Ksenija Marinković treća je sporedna diva ove predstave, koja u sve unosi element apsurda, samodopadne plitkosti, isporučene kroz izvanredno šarmantne, zabavne replike.
Svaki umjetnički proizvod dijelom je manipulacija, kaže negdje na samom početku ove drame Zajec, dajući jasno do znanja svakome tko sluša: ovo je priča o mehanizmima manipulacije. O amoralnosti, o bespomoćnosti, i lovu na krivce ili krivca, o spaljenoj zemlji na kojoj živimo i spaljenoj zemlji duše u nama. Nema istine, ni njene interpretacije, sve je onako kako je, reći će Zajec pri kraju komada. Ali ima li odrješenja?
Mučna, teška dilema, i doista izvrsna predstava kojom se Drama zagrebačkog HNK-a nakon niza nesretnih odabira u dramskom repertoaru vratila punom snagom na svoju pozornicu, zanatski, stilski i izvedbeno superiornom predstavom koju svakako vrijedi pogledati.