Tomislav Zajec uoči praizvedbe 'Nestajanja': Ponekad je nemoguće boriti se ikako drugačije nego bijesno

ZAJEC: Do ovog trenutka nisam razmišljao o tome, tako da sasvim sigurno nije riječ o svjesnoj sociološkoj odluci. Možda zvuči neobično, ali u pisanje drame krenuo sam proučavajući geologiju ili, konkretno, eroziju, koja je zatim postala i metaforom za čitav komad, od spaljene zemlje do korijenja ili sadnje drveta na kraju… Ti elementi teksta koji na neki način daju obilježje i likovima i radnji bili su u sferi svjesne odluke. A zatim sam počeo razmišljati o ljudima koji se bave geologijom kao predmetom znanstvenog proučavanja, pa je akademska zajednica postala logičnim primarnim staništem iz kojeg likovi dolaze.

Odnosno, dvojica protagonista, jedan znanstvenik na zalasku svoje karijere i drugi na njezinom početku, s velikom tajnom koju obojica dijele. A onda i s velikom strašću za materijom kojom se bave. U tom me smislu zanimalo na koje se sve načine može iskoristiti jedan akademski sadržaj te kako istovremeno može funkcionirati i kao tekst i kao podtekst samog komada. Tako da činjenicu da je riječ o višim slojevima društva, osobito kod jedne od obitelji u drami, nisam tretirao na način na koji sam tu činjenicu uglavnom kroz sadržaj tretirao u svojim romanima.

TELEGRAM: Je li ovo vaš najtjeskobniji komad? Nema ovdje ni iluzorne nade, poput leta Dorothy Gale prema dugi…

ZAJEC: Jao, ne znam. Osobno ga ne doživljavam tjeskobnim, već prije svega komadom o borbi. O suočavanju, o odluci da se izborimo za sebe u trenutku kad nam iz bilo kojeg razloga prijeti neki oblik nestajanja. A mislim da je to nešto s čim se svi na različitim razinama vlastitog bivanja kontinuirano susrećemo. Neprekidno pomalo nestajemo odustajući od sebe, od onoga što jesmo, onoga što odlučujemo potisnuti ili zatajiti, ili onoga u što vjerujemo.

Tako da je borba jednog mladog čovjeka da se izbori za vlastito postojanje i da ne dozvoli da ga ono što je doživio kao dječak u potpunosti poništi do nestajanja, borba koja zapravo u sebi nosi optimizam. Možda je u tom smislu u ovoj drami iluzornu nadu zamijenila borba za samoga sebe. Ona uglavnom nije lijepa i ugodna, ali vjerujem da na kraju ipak donosi oslobođenje. I svjesni nepristanak na to da budemo izbrisani, da nas nema.

TELEGRAM: Uvijek ste gustu spisateljsku zabrinutost i zaštitu poklanjali najranjivijima, osobito djeci. Ali, ovdje imam osjećaj da je gnjev pokuljao iz vas, iz nemoći da zaštitite zlostavljanog dječaka. Vi ste blag čovjek ali ovdje baš udarate bejzbol palicom, je li tako?

ZAJEC: U pravu ste. Čini mi se da je ovaj tekst za mene na neki način objedinjujuć u smislu motiva ili tema kojima sam se dosad bavio, a osobito vezano uz djecu. Djeca kao likovi na neki čudan način ne spadaju u dramske tekstove, predstavljaju svojevrstan izuzetak, pa već i po svojoj funkciji unutar dramske literature traže posebnu pažnju, a onda vrlo često i zaštitu.

Protagonist mog teksta zapravo živi u odzvuku onoga što je bio kao dijete, a kako je riječ o mladom čovjeku koji je rođen oštećena sluha, ti zvukovi su dodatno zamućeni do granice šuma ili potpune tišine. Njegova borba da dokine tu tišinu i napokon samom sebi dozvoli da ga se čuje, da čuje samoga sebe, prije svega je obilježena unutarnjom tjeskobom koja u nekom trenutku prokulja kao bijes. I da, ponekad je nemoguće boriti se ikako drugačije nego bijesno.

TELEGRAM: Šutnja društva o zločinima iznimno je pogubna po njegovo zdravlje. Kroz lik Vjere otišli ste i dalje – do razorne šutnje koja caruje unutar obitelji. Nije lako biti zviždač u vlastitome domu?

ZAJEC: Mislim da je to zapravo najteže. Jer ta vrsta šutnje funkcionira gotovo poput brane, u onom trenutku u kojem se pojavi i najmanja pukotina, vrlo vjerojatno su stvari izgubljene. Možda ne tog trenutka, možda ni za godinu dana, ali šutnja kao mjesto izbavljenja najčešće se pretvara u mjesto velike patnje, zatim zamjeranja, a na kraju agresije. Prema sebi, prema drugome, svejedno. Mislim da ne postoji razornija stvar od tišine, a ovaj tekst bavi se posljedicama te tišine na nekoliko paralelnih razboja. Jer na kraju, priznati neke stvari o drugome istovremeno uvijek znači i suočiti se s istinom o ili u samome sebi.

TELEGRAM: U komadu kaže Baka jednu enigmatsku rečenicu: “Bilo bi puno bolje da mi ljudi ne pamtimo ništa”… Čini li se i vama ponekad da bi tako bilo bolje?

ZAJEC: Ne znam, mislim da život upravo jest u pamćenju, a ova Bakina rečenica njezin je pokušaj da na svoj način utješi onoga kome je upravo jako dobro sjećanje uzrokom svih problema. Ono što je svakako fascinantno s pamćenjem potpuno su drugačiji naknadni pogledi na isti događaj iz prošlosti, na način na koji se ta dupla ekspozicija otvara i za dvojicu protagonista ove drame. Onaj koji je počinio zločin zapravo se vrlo jasno sjeća svega i to otvoreno priznaje onome nad kim je zločin počinjen. U tom bi smislu zaista ponekad bilo bolje ne pamtiti ništa, tad bismo možda još uvijek vjerovali u stvari koje su nam kroz život, na ovaj ili onaj način oduzete.

TELEGRAM: Zašto nas memorije, pogotovo one loše, ne uspijevaju ničemu naučiti? Uporno smo prokleto loši ponavljači.

ZAJEC: Točno tako, teško mi je ovom vašem pitanju, koje je zapravo činjenica, išta pridodati. Čini mi se da kroz život neprekidno ispisujemo ili živimo iste rečenice i pritom se uporno čudimo tome kako su čitavo vrijeme iste. Izaći iz sebe da bi se sebi vratilo najteža je stvar koju možemo učiniti, zbog toga je lik Marka možda meni osobno i najdraži dramski lik kojeg sam napisao. On ima hrabrosti učiniti upravo to. Osobno mu se divim zbog toga jer meni slične hrabrosti vrlo često nedostaje.

TELEGRAM: Konstrukcija “Nestajanja” iznimno je policentrična, prepuna tijesnih vremenskih preplitanja, međusobnih preuzimanja identiteta… S redateljicom Dorom Ruždjak Podolski imate izvrstan koautorski feeling, puno ste zajedno radili. Kojim smjerom sad idete?

ZAJEC: Dora i ja radili smo zaista jako puno zajedno, više ni sam nisam siguran na koliko točno predstava. Međutim, mislim da je ovdje – a tako je bilo i s dramom “Dorothy Gale” – pristup našoj suradnji ponešto drugačiji, jer ovdje je riječ o tekstu koji je moj, a ne o nekoj vrsti adaptacije ili dramatizacije, gdje smo u procesu od samih početaka uglavnom puno tješnje povezani. U slučaju “Nestajanja” sve što sam znao o temi kojom sam se bavio rekao sam kroz tekst, tako da je proces proba zapravo razvoj Dorine izvedbene slike mog teksta i zajedničke kreacije s glumcima i autorskim timom predstave, iz čega sam se vrlo rado povukao.

Naime, Dora je redateljica kojoj bez pretjerivanja beskrajno vjerujem. Njezine procjene uvijek dolaze iz prostora koji je meni potpuno nepoznat, i istovremeno su duboko intuitivne i potpuno racionalne, što je fascinantno za promatrati u procesu rada, a točno sam taj dojam imao i na rijetkim probama za ovu predstavu na kojima sam bio. Mislim da je generalno govoreći Dorin osjećaj za ton predstave, kao i za odnos značenjskog i poetskog unutar prostora izvedbe jednostavno nepogrešiv.

TELEGRAM: Dora žestoku pažnju poklanja glumcima i otvara im povjerljive prostore. Ovdje su prostori jako skliski, a time i provokativniji za glumačku moć?

ZAJEC: Upravo tako, Dora kroz proces rada na predstavi jako puno očekuje od svih svojih suradnika, pa tako i od glumaca kojima istovremeno daje i jako puno prostora za istraživanje i kreaciju lika. Unutar procesa proba, za ovu ili bilo koju drugu predstavu, Dora ima nevjerojatno koncentriranu prisutnost podrške koja omogućuje veliku slobodu, jer od onog trenutka u kojem joj se glumci prepuste, više nikad nisu sami. Naravno da je za takvu vrstu odnosa prije svega potrebno povjerenje, ali predstava ni ne može nastati drugačije nego hrabro, iskreno i beskompromisno, a moj je osjećaj da su sve Dorine predstave takve. A vezano uz glumačku moć, na kraju, u “Nestajanju” je zaista riječ o vrhunskoj podjeli i glumcima koji podjednako puno, slobodno i hrabro pružaju natrag, što je za autora uvijek neopisiv užitak.

TELEGRAM: Kad ste zapravo propisali u životu? Vjerujem da ste bili izuzetno senzibilno dijete.

ZAJEC: Evo, kad me već pitate, bio sam užasno komplicirano, nesigurno i uplašeno dijete, tako da je u mom slučaju senzibilnost eufemizam. A slova sam usvojio puno kasnije od svojih vršnjaka, pa se iz ove biografske činjenice mogu jedino izvući s nadom da ona ukazuje na to da nikad nije kasno. Ali s druge strane, meni se uvijek činilo – a to mislim i sad – da je senzibilnost uvijek u kontinuiranoj promjeni i razvoju, odnosno da nije riječ samo o temeljnoj pretpostavci za pisanje, nego i o materiji s kojom je moguće raditi, koju se može i mora generirati, puniti i prilagođavati vlastitom intelektualnom, emocionalnom i svakom drugom razvoju.

TELEGRAM: Što je bilo presudno da izaberete baš taj zanat?

ZAJEC: Često se to pitam. Želja mi je bila baviti se filozofijom. Pa čak i onda kad sam već počeo pisati i objavljivati, prvo poeziju a zatim romane, pa onda i drame, nisam sebe doživljavao kao pisca, nego kao nekoga tko piše. I još mi se uvijek zapravo sviđa ta distinkcija, jer mislim da je točna u tome što nas koji pišemo zapravo čini objektom ili sredstvom nečega što je izvan nas, što je veće od nas, snažnije od nas.

Pisanje je uvijek dijalog nas samih sa svijetom i to mislim bez ikakve mistifikacije. Pisanje kao posao zaista može biti – i na neki način jest – zanat, međutim njegova su pravila istovremeno i u nama i izvan nas, i zbog toga je taj dijalog toliko uzbudljiv, nepredvidiv, i živ. Inače, bojim se da živimo u nekoj vrsti instant vremena, u kojoj kod mladih umjetnika sve više opažam strah od neprekidnog kašnjenja, što je za umjetnički poziv skoro pa pogubno. Nema stvaranja bez mogućnosti povremenog zaustavljanja i prebivanja u vlastitoj istini.

TELEGRAM: U praktičnom radu sa studentima na zagrebačkoj Akademiji, koje metode koristite da im pomognete u ovladavanju zanatom? Volite li otkrivati nove spisateljske talente?

ZAJEC: Na početnim razinama to je uvijek upravo ovo o čemu govorite, prepoznavanje onih pravila koja pisanje ili dramaturgiju u širem smislu upravo i čine poslom ili zanimanjem. A na višim razinama studija, zajedno sa studentima, bez padobrana iskočim iz aviona i jednostavno se nadam da se pri slijetanju nećemo razbiti.

Podučavanje u prostoru umjetnosti izuzetno je kompleksno i zahtijeva veliku pažnju, posvećenost i međusobno povjerenje. I to bez čvrste garancije za konačnim uspjehom, jer su elementi razvoja unutar naše profesije izrazito kompleksni i zapravo uopće ne ovise o semestralnom vremenu na koje smo svedeni. Tako da je rad sa studentima istovremeno, kao i samo kazalište na kraju, učenje bivanju u vrlo specifičnom obliku vremena o kojem sam i malo prije govorio.

TELEGRAM: Kao vanjski dramaturg ZKM-a u suradnji s ravnateljicom Snježanom Abramović Milković kreirate već godinama jaku bazu društvene odgovornosti. Koji su osnovni postulati od kojih u toj misiji ne odustajete?

ZAJEC: Ono što sam nakon poziva Snježane Abramović osobno shvatio kao najvažniju misiju u ZKM-u djelomice je i odgovor na vaše prethodno pitanje. Naime, svoj temeljni zadatak, uz veliku i svekoliku podršku i poticaj ravnateljice, bez čega bi to bilo nemoguće, vidim u brizi za suvremenu dramaturgiju i za najnovije dramske tekstove pisaca koji dolaze ili su tek krenuli kucati na vrata kazališta. Programi poput “Budućnost je ovdje” ili “Držić u ZKM-u” oni su na koje sam osobno najviše ponosan jer uglavnom predstavljaju novu generaciju autora, ali istovremeno i mladim dramaturzima i redateljima daju priliku da unutar kazališta kao institucije, u ovom kontekstu ZKM-a, slobodno, hrabro i otvoreno razvijaju svoje prve izvedbene poetike.