Legendarni portugalski glumac Manoel de Oliveira preminuo u 107. godini

Oliveira je rijetko običavao uzimati u obzir gledateljske navike publike

Manoel de Olivera, portugalski genij, režiser na čijim su filmovima odrasle generacije, preminuo je sinoć u svojoj 107. godini. De Olivera će, osim po svojim osebujnim filmovima, ostati zapamćen i kao najstariji aktivni režiser svih vremena.

“Ljudi mi se više dive zbog godina nego zbog filmova koje sam radio. Bili oni dobri ili loši, za njih snosim odgovornost. S godinama koje imam nemam ništa”, jednom je rezignirano zaključio Manoel de Olivera.

Redatelj koji potječe iz jedne radničke obitelji već se u djetinstvu oduševio filmom, a svoj prvijenac snimio je nevjerojatne 1931. godine. Bio je to kratki nijemi dokumentarac naslovljen “Težak posao na rijeci Douro”. Radi se o svojevrsnoj ljubavnoj objavi njegovom rodnom gradu Portu koja tematizira društvene prilike u tadašnjem Portugalu.

Samo godinu dana kasnije je vojnim pučem na vlast došao portugalski diktator Antonio de Oliveira Salazar. Bilo je to mračno vrijeme za mladog Manoela koji je svoje filmove nastavio snimati tek 1974., nakon što je uvedena demokracija u Portugalu. Od ’42. do ’56. njegovo je filmsko stvaralaštvo stalo na 14 godina. U to je vrijeme Oliveira, redatelj a ne diktator, radio kao cirkusant, profesionalni vozač utrka i upravitelj vinograda koji je naslijedila njegova žena.

Filmovi posvećeni seksu

Još za vrijeme cenzure, 1971., nastaje njegovo prvo kapitalno djelo, “Povijest i sadašnjost”. Pridodadaju li se tome filmovi “Benilde, djevica i majka” (1975.), “Sudbina ljubavi” (1979.) i “Francisca” (1981.), može se govoriti o ciklusu koji je posvetio ljubavi, kako onoj seksualnoj tako i onoj duhovnoj. Nemojte da Vas to zavara, on u svojim filmovima ne razrađuje ideju ljubavi kao ispunjenja. Zapravo se kroz svoje filmove bavi okrutnostima i preverzijama ljubavi. Ljubav se može ostvariti samo u smrti – tako bi otprilike glasio temat tog ciklusa.


Tom kontekstu pripada u Oliveirov najpoznatiji film “Na obali rijeke”, nastao 1993, koji predstavlja suvremeno tumačenje Flaubetova romana “Gospođa Bovary”. Oliveirova junakinja, Ema, baš poput svoje književne verzije u ljubavi ne traži seksualne užitke već romantiku, poeziju i čaroliju. Sve to na stranu, ona je vjerojatno voljela samo sebe. Njezin suicid (žena se utopila u rijeci) za redatelja predstavlja ponovno rođenje.

Oliveirina filmska poetika

Žestoki emocionalni izljevi u Oliveirinoj su režiji bili inscenirani izrazito strogo, često uz statičnu kameru. Jezik mu je bio izrazito bitan. Mnogi njegovi filmovi inspirirani su kazalištem i romanima iz portugalske književnosti. Pojedini su mu filmovi izrazito dugački, kao što je to primjerice slučaj sa “Sudbinom ljubavi”. Taj film, naime, traje nevjerojatno dugačkih 260 minuta. Oliveira je rijetko običavao uzimati u obzir gledateljske navike publike, kao što se može vidjeti.

U posljednjih 30 godina njegova je karijera krenula nevjerojatno uzlaznom putanjom. On i dalje nije pristajao na kompromise, ali je broj njegovih obožavatelja počeo neočekivano rasti. Manoel je postao stalni gost mnogih festivala, kinoteke su počele organizirati tematske večeri njemu u čast, a neki su njegovi filmovi zalutali čak i u TV prijemnike. S njim su surađivale velike zvijezde poput Catherine Denevue ili Johna Malkovicha.

Bogati opus malo poznatih filmova

De Oliveira je za sobom ostavio otprilike četerdesetak filmova. “Njegov je opus toliko bogat da se ne može opisati u nekoliko rečenica”, rekao je njegov dugogodišnji producent Paulo Branco. “Nažalost su njegovi filmovi Portugalcima malo poznati”, zaključio je tužno.

Redatelj je za svoj rad primio mnoga priznanja. Ona, između ostaloga, uključuju Zlatnog medvjeda za životno djelo i počasnu nagradu Europske filmske akademije. Prilikom jedne dodjele kad mu je portugalski parlamet priznanje za životno djelo vremešni je redatelj dokazao da je imao humora. “U ovim kriznim vremenima obilježenima štednjom ja ću Vas poštedjeti velikih riječi”, rekao je tada 102 godišnjak. “Zahvaljujem parlamentu na velikuj časti koja mi je ukazana. Živjelo kino!”