Literarni obračun s majkom: glumačka zvijezda napisala je memoare o desetljećima brutalnog zlostavljanja, nije sakrila baš ništa

Mnogi pisci i spisateljice pišu o disfunkcionalnim odnosima, nikad prevladanim traumama, pa čak i čitavim životima određenima upravo odnosom s majkom koja iz različitih razloga ne uspijeva biti majkom koja razumije, daje, podržava, koja je nesebična i zaštitnička. Jedna je takva knjiga upravo u nas objavljena “Drago mi je da je Mama mrtva” Jennette McCurdy, memoari glumačke zvijezde popularne Nickelodeonove serije “iCarly”, u kojima opisuje svoje disfunkcionalno djetinjstvo provedeno u nastojanjima da ispuni majčina očekivanja.

Demistifikacija majčinstva

Ne uživaju sve žene u majčinstvu. U romanu “Nightbitch”, protagonistkinja američke spisateljice Rachel Yoder na pitanje kako se osjeća biti majkom koja ne radi u prvi mah poželi vrištati: “Postala sam osoba kakvom nikad nisam zamišljala da bih mogla biti, zaglavljena u zatvoru koji sam sama sebi sagradila pod pritiskom društvenih normi, rodno uvjetovanih očekivanja i iritantne biološke predvidljivosti”. No, umjesto svega toga, ipak pitomo odgovara: “Uživam biti mama”.

Naime, dio je zadatka bivanja majkom taj da svakako morate voljeti biti majkom. Naprosto, kažete li: “Ne uživam. Ne volim to što sam postala”, nužno riskirate biti proglašeni majkom koja ne voli svoje dijete. A u društvu u kojemu su djeca bogovi olimpa modernog roditeljstva, nema veće stigme.

Ali ne poistovjetiti se ulogom majke ne znači ne voljeti svoju djecu. I obrnuto, uživanje u majčinstvu nije istoznačno s ljubavlju prema djeci. Mnoge majke – kao društveno uvjetovano ponašanje – ne dovode u pitanje svoju ulogu majki, niti im je se itko usudi osporavati. Zato to, sve češće, čine njihova djeca.

Djeca traže zadovoljštinu

Dokazuju to brojne knjige suvremenih književnica i književnika koje odreda propituju instituciju majke iz perspektive djeteta koje su nekoć bili i odrasle osobe u koju su se pretvorili, uglavnom nastojeći srušiti uvriježene stereotipe, redefinirati Majku ponajprije kao osobu od krvi i mesa (dakle grešnu, a time i krivu), po mogućnosti u tom procesu zgaziti mit i, možda, u konačnici, otvoriti put novom razumijevanju ne samo ideje majčinstva nego i bivanja djetetom.

Čitali smo nedavno roman “Shuggie Bain” (2020.) škotsko-američkog pisca Douglasa Stuarta, izvanrednu socijalno-psihološku dramu pisanu iz perspektive djeteta majke alkoholičarke. Prije nekoliko je godina osvojio nagradu Booker, u nas ga je objavila Fraktura.

No, jedan od izravnijih literarnih obračuna s majkom, i po mom mišljenju svakako jedan od najfascinantnijih koje sam čitala u posljednje vrijeme, jest roman “Je li majka umrla?” (2020.) Norvežanke Vigdis Hjorth, fascinantan zbog načina na koji njezina protagonistkinja raščlanjuje disfunkcionalan odnos s majkom i, rentgenskim vidom secirajući čitav svoj život, izvlači pojedine epizode koje su je emotivno odredile te “zahtijeva zadovoljštinu” – potvrdu vlastitoga iskustva.

Unutarobiteljski obrasci

U svim tim epizodama glavnu ulogu ima majka – majka koja griješi jer je hladna po prirodi, ili jer je i njoj nedostajalo ljubavi i topline u djetinjstvu pa je preuzela pogrešan obrazac, majka koja ne razumije, koja ranjava i koja sije patnju možda zato što i sama pati, no koja, ponajprije – i to joj je najveći krimen – nije u stanju sama sebe sagledati, pokajati se, poželjeti barem nešto promijeniti, reći “oprosti”.

Ne, ova majka kruto ostaje pri svome: ona svojoj kćeri nikad neće priznati pravo na pobunu. Odgovornost za njihov odnos u potpunosti je, dakle, na kćeri. Ona nema grešaka. Ustvari, ona je ta koja je povrijeđena. To prebacivanje krivnje, onaj neobjašnjivi osjećaj krivnje prema roditeljima ili roditelju, to je mnogima jako dobro poznato. I upravo to kako se glavni lik suprotstavlja tom obrascu prebacivanja krivnje, čini roman “Je li majka umrla?” genijalnim.

Knjiga je prošle godine uvrštena u širi izbor za nagradu Booker International, a u nas ju je objavila Naklada Ljevak, kao i prethodni roman ove autorice, također pravu književnu bombu, “Nasljedstvo” (2016.), u kojemu Hjorth razotkriva jedan drugi unutarobiteljski obrazac: naime, konstrukt dodijeljenih pozicija. Nepisano je pravilo svake obiteljske dinamike “dodjela uloga”, neshvatljivi mehanizam koji svakoga od nas prisiljava da čitav život “odrađujemo” ulogu koja nam je određena slijedom nedokučivih preslagivanja odnosa unutar krvne zajednice kojoj rođenjem pripadamo.

Može li majka umrijeti?

A kao što znamo iz povijesti čovječanstva, usuditi se pobuniti, odbiti prihvatiti nametnuta očekivanja koja zajednica vezuje uz pripadajuće uloge, usuditi se ne samo ne ispuniti ta očekivanja nego i imati neka vlastita očekivanja – koja nam dodijeljenom pozicijom unutar okoštale hijerarhije ne pripadaju – nužno vodi u isključivanje.

Ove dvije knjige čine upravo to: njihove protagonistkinje odbijaju nastaviti igrati dodijeljene im uloge, uzimaju si za pravo imati očekivanja i pritom upiru prstom u majku, zahtijevajući pravdu za sebe. No, da se referiram na naslovno pitanje iz knjige Vigdis Hjorth, naime, može li majka uopće umrijeti? Kako iz sebe izbrisati majku zlostavljačicu?

I što, ako išta, dijete duguje takvoj majci? Kako se, naime, riješiti sve one silne prebačene krivnje i njezinih dugačkih, duboko zarivenih kandži?

Umjesto pepela, nada

Najrecentniji pokušaj odgovora upravo na to pitanje pokušava dati Jennette McCurdy u svojoj knjizi namjerno šokantnog naslova “Drago mi je da je Mama mrtva” (2022.).

Knjiga koja je na svim platformama rasprodana unutar 24 sata od objave, te je odmah postala broj jedan na bestseler listi publicistike New York Timesa i dosad je prodana u gotovo dva milijuna primjeraka, upravo je stigla i u hrvatske knjižare, u izdanju Frakture (prijevod Hana Samaržija), i to s originalnom naslovnicom u kojoj Jennette drži u ruci ružičastu urnu iz koje se prelijevaju šareni konfeti.

Sablažnjivo? Naravno. Ali uz jasnu poruku: njezina priča, priča je o tragediji iz koje kipi optimizam. A upravo je to Jennette i željela postići: pokopati svoju bol i pobijediti je – tamo gdje drugi vide pepeo, vidjeti šarene bljeskove nade.

Autobiografija boli

Nije lako pisati o stvarnim ljudima i optužiti ih za nešto tako strašno kao što je emocionalno zlostavljanje u djetinjstvu. Vigdis Hjorth se zbog svojih romana našla suočena s tužbama obitelji, a njena se sestra čak osjetila dužnom napisati “roman-odgovor”. U tom smislu svakako je dobro da je Jennette svoju autobiografiju – jer ova knjiga to jest – u kojoj ne štedi nikoga (odbila je veliku svotu koju joj je nudio Nickelodeon kako ne bi implicirala tu mrežu) napisala nakon majčine smrti, no to nikako nije zato što je čekala pravi trenutak.

Knjiga, podijeljena na dva dijela indikativno naslovljena “Prije” i “Poslije”, počinje u bolnici: majka je na samrti. Jennette i njezina trojica braće izmjenjuju se uz uzglavlje. Kad braća odu, Jennette majci šapće ključnu rečenicu: “Mamice. Trenutačno sam… tako mršava. Napokon sam spala na četrdeset kilograma.” Napokon je dosegla Maminu ideju svoje idealne težine.

Zašto to izgovara? Jer u tom trenutku želi, očajnički želi, da se majka probudi iz kome. A što će je probuditi ako neće nešto za što Mama, sigurna je, mari više od svega? Ali ne dogodi se ništa. I onda užasavajuća pomisao: Ako je ništa ne može probuditi, to znači da će majka doista umrijeti. A ako će doista umrijeti, što će onda Jennette? Svrha njezina života oduvijek je bila činiti Mamu sretnom i biti ono što ona želi da bude. Bez Mame, tko bi ona sada trebala biti?

Put zacjeljenja

Nakon ovog uvoda slijedi dvjestotinjak stranica rekapitulacije čitavog njenog života, od djetinjstva i najranijih sjećanja na ono što sada shvaća kao majčine emotivne manipulacije, pa dalje, uzlaznom putanjom glumačke karijere na koju ju je protiv njene volje prisilila majka, preko osobnih padova i teškoća s kojima se suočavala neprestano nastojeći ispuniti majčina očekivanja, sve do one centralne točke, crne rupe njezina svemira koja je usisala sve što je ikada bila i znala o sebi: smrti Majke.

Potom slijedi “Poslije”, gdje se hvata u koštac sa spiralom kaosa izazvanog gubitkom uporišta – majke koja o svemu odlučuje i prema kojoj se sve ravna. Njezin put do oporavka traje gotovo 350 ispisanih stranica – i čitavih 30 godina života s odricanjem, lošim vezama, anoreksijom, bulimijom, naposljetku i alkoholizmom.

Jedanaest godina od smrti majke i sedam nakon što je odlučila potpuno se povući iz glume shvativši da je to jedini način da potpuno i do kraja raskrsti s roditeljkom koja joj je oduzela pravo na normalno djetinjstvo i mladost (i tako se, možda, doista i uspije spasiti), Jennette je danas uspješna mlada žena koja je svoju kreativnost usmjerila na glazbu, pisanje i filmsku režiju, a pisala je i feature članke za Wall Street Journal i Huffington Post.

Kako ubiti majku

Knjiga “Drago mi je da je Mama mrtva” nije postala hit samo zato što je Jennette slavna osoba. Teško da bi itko čitao ovo štivo iz voajerističke zabave: Jennette ne skriva gotovo ništa, ili čak apsolutno ništa, a razina emocionalnog, psihološkog, pa i fizičkog zlostavljanja koje majka narcis brutalno provodi nad njom otkad zna za sebe povremeno je teška za probaviti.

Pritom se Jennette otkriva kao osoba puna duha, zabavna i maštovita, empatična i pronicljiva. Ne, “Drago mi je da je Mama mrtva” nisu tipični memoari zvijezde koja svojem portfelju želi pridodati još jedan custom proizvod. To je knjiga u kojoj jedna kći još jednom ubija svoju mrtvu majku, ovaj put za stvarno.

Za razliku od protagonistkinje romana Vigdis Hjorth, koja zna da majci neće nikada oprostiti, da je oprost nemoguć dokle god majka nije spremna priznati “krivicu”, Jennette se dugo mučila s radom na sebi, sve u nadi da će jednog dana stići do mitskog mjesta koje se zove oprost. Pokušala je sve: opravdati majčino ponašanje, shvatiti ga, suosjećati s njom. I tada, sipajući pepeo po vječnoj vatri emocionalne patnje zlostavljanog djeteta, njen joj je psihoterapeut rekao: “Što ako ne trebaš pronaći taj oprost? Što ako, pokušavajući ga pronaći, još uvijek radiš mamin posao?” I iz urne su izvirili konfeti.