Manu Larcenet ima novi strip. Genijalni francuski stripaš ponovo je oduševio, 'Grupna terapija' savršen je spoj humora i gorčine
Knjiga je izašla u izdanju Fibre još prošle godine, no za priču o stripu, pogotovo Larcenetovom, nikad nije kasno
"Grupna terapija" stilom je drugačiji strip od prethodnih, ali ponovo s jakom pričom koja je nesumnjivo autoreferencijalna. Prikaz je to strip-autora koji traži inspiraciju, čija potraga je neumorna u svim etapama stvaralačkog procesa. Malo je ljudi koji mogu stvoriti tako dirljivo i uvjerljivo djelo koje je lišeno pretencioznosti i nategnutog humora.
Prošlo je otada već skoro 19 godina, no za jednu od većih zagrebačkih legendi koja ima veze s glazbom većina zapravo ne zna. Dakle, lijep je dan, sredina je lipnja 2005., te se u pauzi od koncerata koje Nick Cave i njegovi Bad Seedsi u krnjem sastavu drže u Lisinskom, gazda Cave i Warren Ellis nalaze nigdje drugdje već u Maksimiru, u zoološkom vrtu.
I dok sjede na klupi počinje razgovor, ispostavit će se, koji će imati itekakve realne posljedice. Ukratko, Warrenu je već pomalo dosta te “Bad Seeds priče” i on bi da se vrate, što bi se reklo, rocku, što opet kolidira s novim materijalom koji Cave radi na gitari (što je pomalo neuobičajeno za njega jer je prvenstveno skladatelj na klaviru).
I tamo, na klupi u zagrebačkom zoološkom vrtu, pada dogovor da se napravi bend. Tako je zapravo “rođen” famozni Grinderman, a već iduće 2006. četverac će za samo četiri dana snimiti materijal za novi album koji će biti objavljen godinu poslije. Na naslovnici tog prvog Grinderman albuma nalazit će se majmun kapucin. Već pogađate, ona klupa u zagrebačkom zoou na kojoj rođen Grinderman nalazila se upravo prekoputa kaveza s – majmunima kapucinima.
Naš čovjek Larcenet
Ne znam zašto je ova anegdota ostala u domeni tajne prošlosti Zagreba, no ona je samo još jedna recka u ljubavnoj priči između Hrvatica i Hrvata – pogotovo, Zagrepčanki i Zagrepčana – i Nicka Cavea u svim njegovim ukazanjima. Cave i mi volimo se odavno, strastveno i neprestano, i čini se da će ta ljubav biti vječna.
I upravo kroz tu ljubav najlakše je objasniti koliko je francuski stripaš Manu Larcenet omiljen kod nas. Volimo ga kao što volimo Cavea. On je, u najkraćem, naš čovjek.
Dogodi se ponekad da se grad i neki umjetnik zavole toliko da je zapravo svejedno kako je do te ljubavi došlo. I zato je taj neponovljivi Larcenet u obliku knjiga tako rado viđen gost u nas. Iako njegova posljednja knjiga “Grupna terapija” kalendarski spada u prošlu godinu, put stripa do medija poslovično je sporiji od ostalih proizvoda pop kulture. Reklo bi se da za priču o knjizi, pogotovo Larcenetovoj, nikad nije kasno.
Strip koji je sve promijenio
Naravno, Larceneta je objavila Fibra neumornog Marka Šunjića, i opet je potvrđena ta neraskidiva veza između našeg čovjeka Larceneta i hrvatskih ljubitelja stripa koju je oduvijek njegovala Fibra, čija izdavačka vladavina u nas traje već gotovo 20 godina. A početak prelijepe Fibrine priče itekako ima veze s genijalnim stripovima tog ludog Francuza.
Čudne su te svemirske podudarnosti, pa nije teško zamisliti kako se i zamisao o Fibri ‘zakotrljala’ otprilike kad i ideja o Grindermanu. Naime, Fibra je službeno nastala 2006., iste godine kad i Caveov off-project, a iduće godine, u isto doba, svjetlo dana ugledao je prvi album “Grinderman I”, ali i sad već mitska “Svagdanja borba” u Fibrinom izdanju, strip album koji je, kako se kaže, promijenio sve.
Malo se toga dotad o Larcentovom radu i stripovima u nas znalo. Tako je legenda o “čudnom i fenomenalnom stripu” prenošena usmenim putem. Kako je rasla i priča o “ludom Francuzu”, tako se i utvrđivao status Fibre kao izdavača kojemu treba vjerovati, i “Svagdanja borba” rasprodat će se tim usmenim preporukama, što je zasigurno bio veliki poticaj Šunjiću da nastavi objavljivati stripove za koje vjeruje da su dobri. Što nije laka stvar, vjerujte.
Svaki put novo otkriće
U izvorniku “Le combat ordinaire”, strip je koji je Larcenet objavio 2003. i njime osvojio nagradu za najbolji album na prestižnom festivalu u Angoulêmeu. Priča o mladom fotografu koji upada u životnu i kreativnu krizu bila je drugačiji strip od onoga na kakvog smo navikli.
Bila je to potresna i dirljiva drama o odrastanju, životnim odlukama i ljudskim odnosima, ali i slici suvremene Francuske u kombinaciji s izvanrednim crtežom i kolorom, a spadao je, naučit ćemo, u ono što nazivamo “novim, modernim stripom” i pripadao revolucionarom novom valu koji su, uz Larceneta, predvodili Lewis Trondheim i Joann Sfar.
Njihovi su stripovi bili i komplicirani i ‘duboki’, ali istovremeno bliski i pitki za konzumaciju. Nas je, eto, potrefila ta čuvena “Svagdanja borba” i zaljubili smo se u Larcenetov stripaški jezik bez ostatka. Kao što smo i povjerovali Fibri i njezinim izdanjima, a ta ljubav i povjerenje ničime nije narušena u ova dva desetljeća druženja. Zaljubljivali smo se sa svakim novim stripom. Ma koliko bio, opet, drukčiji od svakog prethodnog.
Strip kao obavezna lektira
A nema drukčijeg stripa od Larcenetovog “Blasta”, začudnog i genijalnog remek-djela čiju smo prvu knjigu dočekali 2011. Sljedeća tri nastavka kompletirana su 2014., a “Blast” je 2021. kompletiran kao integral u čudovišnu knjižurinu. Bio je to još jedan Fibrin poklon i zalog ljubavi prema francuskom crtaču koji kao da u svakom novom djelu pronalazi novi stil i pokazuje koliko svemir stripa može biti velik.
A nakon “Svagdanje borbe” i “Blasta”, kao i izdanja objavljenih 2013., poput “Astronautima iz budućnosti” – kolaboracije s Trondheimom, kao i pitkog “Povratka zemlji” po scenariju Jean-Yvesa Ferrija, Larcenetov genij u punom se sjaju ukazao u knjizi “Brodeckov izvještaj” iz 2016., stripu koji je nastao kao adaptacija romana Philippea Claudela. “Brodeckov izvještaj” jedan je od onih stripova koji bi trebali hitno ući u svaku lektiru, i živi dokaz o tome koliko je strip samosvojna umjetnost.
Knjiga je to koja vas potresa do srži, jer je tema kojom se bavi uvijek aktualna i, nažalost, sve aktualnija. Radnja koja se događa u vremenu nakon rata, u surovom zabačenom kraju, gdje pratimo dolazak stranca Anderera – dakle, onog ‘Drugog’, što je događaj koji otkriva sva svjetla ali i mrakove ljudske prirode. Strip album nacrtan je u Larcenetovim jakim, crno-bijelim kadrovima oštrih crta, i ostat će vam dugo u sjećanju. Naprosto, “Broderickov izvještaj” obavezna je literatura za svakog ljubitelja knjiga općenito.
Ljubav na duge staze
Povod ovom tekstu je posljednji u nizu Larcenetovih djela u izdanju Fibre, “Grupna terapija”, koja je opet stilom drugačiji strip od prethodnih, ali ponovo s jakom pričom koja je nesumnjivo autoreferencijalna. Prikaz je to strip-autora koji traži inspiraciju, čija potraga je neumorna u svim etapama stvaralačkog procesa.
Iznimna je to posveta svim kreativnim procesima, ne samo stripu, a umjetnik koji putuje u srce kreativnosti putovat će u povijest, razgovarati s umrlim slikarima, prozivati Boileaua i Nietzschea u savršenom spoju humora i gorčine. Malo je ljudi koji mogu stvoriti tako dirljivo i uvjerljivo djelo koje je lišeno pretencioznosti i nategnutog humora.
Jedan od njih je Manu Larcenet, strip-autor čiju umjetnost volimo i kojega želimo čitati baš kao i slušati glazbenika Nicka Cavea, koji je s najbližim suradnikom Warrenom Ellisom jednog ljetnog dana sjeo na klupu u zagrebački zoološki vrt. Jer njihovu ljubav prema umjetnosti prati naša ljubav prema njima kao umjetnicima. Divan je to put kroz desetljeća, put koji se čini poznatim ali koji uvijek iznova iznenadi i podsjeti koliko se isplati ljubav na duge staze.
