Mladi beogradski pisac na studiju u Zagrebu ima moćnu dramu o srpskom društvu: 'Vučićeva vlast razara obitelji i ljude'

Tadija se još kao dječak, romanesknim prvijencem, iskazao kao čudesan talent i rudarski uporan, izgovarajući željeznu mantru kojom će kročiti kroz život i umjetnost: „Moj najveći cilj je da budem dobar čovjek”.

TELEGRAM: Miljenko Jergović je, predstavljajući onomad u Beogradu vaš prvi roman “Mutant u vozu” kojeg ste napisali kao 16-godišnji tinejdžer, rekao da je oduševljen lakoćom i jasnoćom kojom se krećete kroz žanrove. Vaša nova drama “bukvalno. otprilike” također je hipersenzibilna prema raznorodnoj žanrovskoj ponudi. Ipak, čemu biste dali prednost, koji je njen primarni signal?

ČALUKOVIĆ: “bukvalno. otprilike’’ je feministička drama. Pomalo atipična. To je i moje istraživanje kompliciranog odnosa između majke i kćerke. Ovaj tekst je i priznanje svim ženama kojima se divim i koje su za mene bolji dio društva. Ovo je, ukratko, tekst o ženskoj borbenosti.

Na nekoliko nivoa, riječ je i o drami jakog političkog impulsa. Usudit ću se reći da društvo počiva na odnosu majke i kćerke. U ovom slučaju, njih dvije pronalaze sklad u neskladu. Tako mi i srpsko društvo danas izgleda, ispostavlja se da je sve traženje zrna dobrog u zlu. Uživam se poigravati sa žanrovima, da od svakog iskoristim ono što mi u tom trenutku odgovara.

Ljepota je da u onome što pišem ljudi pronalaze i upisuju svoje vizije. Kada je riječ o Jergoviću, on je za mene najznačajniji formativni pisac, zadovoljstvo mi je što smo prijatelji već godinama i što prati moj put i rast – pa čak i doslovno. (smijeh)

TELEGRAM: Shakespeareov Richard III., zavodi Lady Anne uz lijes njenog mrtvog muža. Majka i Kćerka u vašoj drami pretresaju svoj odnos na majčinom grobu. Biće da život naprosto pršti u prisustvu smrti?

ČALUKOVIĆ: Interesantno je da ste pročitali dramu kao da je riječ o majčinom grobu… Isto tako, dramu je u prvi mah pročitao i moj kolega s klase Matej Opolcer, koji je kasnije režirao izvedbu ovog teksta na festivalu DeSADU, na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. A ja, kada sam je pisao, imao sam na umu da se radnja odvija na kćerkinom grobu.

TELEGRAM: Ta neprestana dvojbenost i jeste intrigantna.

ČALUKOVIĆ: Mislim da to pokazuje da sam napisao tekst koji u sebi nosi široku lepezu različitih perspektiva. Kineski književnik Mo Yan ima knjigu “Umoran od života i smrti”. I moje junakinje kao da su umorne i od života, ali i od smrti. Zapadaju u psihozu i svoje intimno ludilo, koje je samo njihovo i ničije više. Profesorica Nataša Govedić u predgovoru bilježi misao: “Nekako slutimo da se ta psihoza ili stanje ‘maničnog ludila’ možda zove običan život. Majke i kćeri.”

TELEGRAM: One jesu i u poziciji Klitemnestre i Elektre?

ČALUKOVIĆ: Upravo Nataša Govedić, kao i Mate Matišić i Goran Ferčec, moji profesori na ADU su nakon što su pogledali premijernu izvedbu na DeSADU, bili stava da je “bukvalno. otprilike” neka verzija suvremene Medeje. Vi spominjete Klitemnestru i Elektru. Nije na autoru da radi takve paralele. Ali, da! U recepciji ovog dramskog teksta, naročito mi se dopada veza s antičkom dramom, koju pronalaze brojni čitaoci i gledaoci.

TELEGRAM: Jako me fascinirao i posvemašnji beckettovski ugođaj koji ste izgradili za njih dvije samotnice. Mi ne znamo prirodu apokalipse koja ih je zadesila?

ČALUKOVIĆ: Tako je. Međutim, znamo da su njih dvije iz Beograda. I možemo pretpostaviti da je riječ o Beogradu kojim vlada Aleksandar Vučić. O Beogradu u kojem se s nacionalnih frekvencija sije mržnja, agresija i primitivizam. I da je majka koja je dobila otkaz, i zbog kog je digla ruku na kćerku, bila izložena teškim pritiscima. Recimo, kada joj kćerka kaže „Govorila sam ti da ideš na posao“ – vrlo je moguće da je taj posao na koji bi majka trebalo da ode možda zapravo Vučićev kontramiting.

Zbog svog dostojanstva, majka to odbije i zatim dobije otkaz, a moram naglasiti da je riječ o samohranoj majci. I onda majka doživi nervni slom i počini taj strašan femicid. Zaključno, i kćerka i majka su žrtve torture jedne nakaradne politike. Napisao sam dramski tekst o njima, ali i o svim ženama koje proživljavaju svaki vid nasilja. No, da bi tekst zadovoljio moje kriterije, nikako ne smije biti banalan, prvoloptaški i parolaški.

Dakle, ovo je samo jedna od interpretacija. Zato se ovaj tekst može čitati i bez političkog konteksta. Pa ipak, za mene kao autora, koji teži da bude društveno odgovoran, je važno da propitujem kako Vučićeva vlast mijenja odnose u obitelji, kako razara ljude i traumatično utječe na njihove sudbine. Isto ću to činiti kada sutra dođe neka druga vlast u Beogradu.

TELEGRAM: Kopipejstanje između naših roditelja i nas je neminovnost? Vi ste to krajnje radikalizirali i zadali uzbudljiv izazov budućim glumicama.

ČALUKOVIĆ: Suglasan sam s pitanjem! Eto da napravim kontraparafrazu izjave Bogdana Tirnanića “Ne slažem se s pitanjem”. Na neki način, u “bukvalno. otprilike”’ granica koja inače postoji u odnosu roditelja i djeteta se briše. Utoliko je stvar dramatičnija. S tekstom su se do sada uhvatile u koštac glumice Rea Bušić, Josipa Klobučar i Klara Fiolić. I sjajno su ga izvodile dva puta. Radujem se svim novim izvođenjima ovog teksta.

TELEGRAM: Vjerujem da će ih itekako biti, jer stvorili ste slojevite, netipizirane karaktere žena. Takav odnos pisca prema ženskim licima još uvijek je gotovo pa kuriozitet. Zašto?

ČALUKOVIĆ: Hvala vam na tom utisku. Pitate zašto je kuriozitet… Možda je problem u tome što, nažalost, mali broj muških autora ima – muda. Dobar dio njih nikada ne izlazi iz svoje zone komfora. Zamka je ne istraživati svoje pisanje. Kurioziteti nestaju tek onda kada od pisanja napravimo prostor zapitanosti i nesigurnosti. Područje skepse, a ne rutine. Premda je rutina korisna u održavanju discipline i redovnog pisanja, vidim je kao pogubnu u svakom drugom smislu za tekst.

Prošle godine sam napisao dramski tekst “Hot Stuff” koji je smješten u osamdesete, a glavni akteri su novinarka čuvenog zagrebačkog tjednika “Danas” te beogradski dopisnik kultnog magazina “Start” koji odlaze na put u Kanadu da bi napravili posljednji intervju sa Zlatkom Grgićem, tvorcem animiranog filma “Baltazar”. Sada sam napisao tekst koji se događa u 2023. godini. Čak i oni kojima se nije dopala ni jedna ni druga drama, odali su mi priznanje da sam odvažan u eksperimentiranju sa svojim tekstovima. Gdje ćete veće pohvale!

TELEGRAM: Sjajna mi je ironijska, crnohumorna linija koju pletete, unatoč tjeskobnoj priči. Oslanjate li se tu na izvrsnu crnohumornu tradiciju koja krasi srpsku dramaturgiju?

ČALUKOVIĆ: Ironija je u umjetnosti najmoćnije oružje. Danilo Kiš je govorio da je u književnosti nužna simbioza patetike i ironije. Tako je i u ‘’bukvalno. otprilike’’. Crnohumorna tradicija srpskih dramatičara, pitanje je mentaliteta i naravno da sam i ja iznikao iz te bašte. Crni humor je često jedini štit od deprimirajuće realnosti.

Čast mi je što izvorno dolazim iz dramskog ambijenta koji ima autorice kao što su Milena Marković, Biljana Srbljanović, Minja Bogavac, Tijana Grumić, Sara Radojković, Tanja Šljivar, pa sve do Vide Davidović i Filipa Grujića.

Ali ništa manja radost nije to što stasavam u dramskom okruženju Hrvatske, koje je besprijekorno: Ivana Sajko, Jasna Žmak, Tena Štivičić, Rona Žulj, Olja Lozica, Dino Pešut, Mate Matišić, Espi Tomičić, Goran Ferčec, Tomislav Zajec. Čitajte ih!

TELEGRAM: Jedan od ponajboljih srpskih filmova proteklih desetljeća, film “Teret” Ognjena Glavonića, između ostalog također govori o krhkosti porodičnih odnosa. Zanimljivo je da ste u filmu nastupili kao glumac. Kako je došlo do tog iskustva? Inače, u filmu je zaigrala i Olga Dimitrijević, također dramatičarka.

ČALUKOVIĆ: U rujnu 2016. godine, kao član kultnog beogradskog omladinskog kazališta Dadov, pozvan sam na kasting za film. Na kastingu je bilo oko osamdeset kandidata iz nekoliko beogradskih dramskih škola. Kako nisam polagao previše nade u prolaz, skroz sam zaboravio na to. A onda u veljači 2017. godine, javili su mi da sam prošao kao prvi, uz još dvojicu dječaka. To je za mene bilo važno iskustvo.

Bio sam na setu kada je i Olga Dimitrijević snimala svoju scenu. “Teret’’ je najhrabriji film u suvremenoj srpskoj kinematografiji. Raditi s Ognjenom Glavonićem bilo je uzbudljivo i poučno. Rad s njim utvrdio mi je uvjerenje da umjetnost u sebi mora sadržavati reakciju na svijet u kome živimo, da je sramota povlačiti se pred fašistima, da je neophodno suočiti se s mračnom prošlošću za koju je odgovorna Miloševićeva politika smrti. Drago mi je što sam s Ognjenom Glavonićem i danas prijatelj.

Moji roditelji su devedesete proveli na prosvjedima protiv Miloševića i sjećam se da sam u pauzi, na setu koji je bio u ikonografiji upravo tog zlokobnog posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, poslao poruku roditeljima: ,,Ponosan sam što ste se borili protiv ovog pakla.” Znajući sve to, ni ne čudi što sam Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisao sa scenarijem koji se događa u trenutku 5. listopada 2000. godine. Pripadam generaciji “Đinđićeve djece’’, odnosno djece rođene za vrijeme njegove vladavine i držim to bitnim podatkom.

TELEGRAM: Student ste dramaturgije na zagrebačkoj ADU. Da li ste pokušavali u Beogradu, ili je Zagreb bio vaš prvi izbor?

ČALUKOVIĆ: Kada se donosi jedna takva odluka, kakva je preseljenje u drugu državu – nikada ne postoji samo jedan razlog. Da, nakon završetka srednje škole, ADU i Zagreb su bili prvi i jedini izbor. Oduvijek sam pomno pratio hrvatsku kulturnu scenu, bio u kontaktu sa brojnim filmadžijama i piscima iz Zagreba, radio s njima intervjue i osjećao i Zagreb i Hrvatsku kao dio kulturnog prostora kome organski pripadam. Tako da je s te strane dolazak bio potpuno logičan, iako nemam nikoga u obitelji tko je iz Hrvatske.

S druge strane, opće stanje netrpeljivosti u društvu, kolektivna frustracija – koja može da se siječe na kriške u zraku – i koju praktično proživljavaju svi intelektualci i dobronamjerni ljudi koji se odupiru turobnom modelu vlasti, te u konačnici neki osjećaj zamora takvim Beogradom, koji će usprkos destrukciji kojoj je izložen, trajno biti moj grad – doveli su do toga da dođem u Zagreb. I nakon dvije godine zagrebačkog života, sretan sam što sam napravio taj potez i zahvalan roditeljima koji su me jednoglasno podržali.

TELEGRAM: Da li vas je određeno spisateljsko iskustvo koje ste već imali, u početku inhibiralo na studiju?

ČALUKOVIĆ: Ne. Inhibiralo me je, možda na startu, što sam u novom gradu, novoj sredini, drugoj državi, a nisam imao nikog svog – ni obitelj, ni prijatelje moje generacije. Prvu godinu sam proveo u studentskom domu u deset kvadrata s cimerom iz Crne Gore kog od ranije nisam poznavao, a imao sam tek napunjenih 19 godina.

Situacija na osobnom planu se uvijek nepogrešivo reflektira na ono što pišemo. I bio sam često dekoncentriran za pisanje, uslijed takve životne promjene. Sve to me je, u međuvremenu, ojačalo. U Zagrebu sam se potpuno osamostalio. Pitanje životnog iskustva je bitno u stvaralačkom procesu, pogotovo u pisanju. Sasvim sam siguran da “bukvalno. otprilike” nikada ne bih napisao da nisam došao u Zagreb.

TELEGRAM: Kako je živjeti na stalnoj relaciji Zagreb-Beograd?

ČALUKOVIĆ: Ljekovito! Iz ugla nekoga tko je odrastao u Beogradu – promatrati tu metropolu, ali s određene, da ne kažem sigurne, distance, čini da razbijem letargičnost koja me uhvati čim sam tamo svakodnevno. U Beograd dolazim i na aktualne prosvjede protiv nasilja, kojima dajem apsolutnu podršku, te sam prošle godine, došao samo na dan, da bih izašao na izbore. To su dani kada pomislim: Beograd je svijet! Zagreb je za mene europski grad, s jakom kulturnom scenom, prijatnim ritmom življenja i divnim ljudima.

TELEGRAM: “Moj najveći cilj je da budem dobar čovjek, jer umjetnost je biti dobar čovjek”, izjavili ste još kao dječak u jednom razgovoru za medije. Pa, kako vam ide? Taj cilj je prokleto težak…

ČALUKOVIĆ: Jest težak, ali iz ljudskosti kreće sve. Život je, po mom viđenju, iznad umjetnosti, filma, književnosti, teatra. I umjetnost vidim kao priliku da budem ispravniji čovjek. Moj roman, koji ste spomenuli u prvom pitanju, otpočeo je citatom Willa Duranta: “Život je bolji od književnosti, prijateljstvo slađe od filozofije, a djeca nas diraju u srce toplijom muzikom od bilo kakve simfonije, ali i pored toga, ti živi užici ne smanjuju užitak skromnih i drugorazrednih zadovoljstava koje nalazimo u knjigama.’’ Zar Durant nije u pravu?