TELEGRAM: Koja je prva uspomena što je vežete uz ime Miroslava Krleže?

NEMEC: Prve uspomene, očekivano, potječu još iz gimnazijskih dana. Imao sam iz hrvatskoga jezika odličnu profesoricu i njoj dugujem zanimanje za književnost koje će se kasnije pretvoriti u profesiju. Prenijela je na mene i ljubav prema dvojici velikana: Krleži i Andriću. No nisu me tada toliko oduševili Krležini tekstovi koji su bili dio obvezne lektire – “Hrvatski bog Mars”, “Povratak Filipa Latinovicza”, poezija – koliko roman “Na rubu pameti” koji, iz meni nepoznatih razloga, nikada nije bio na lektirskom popisu. Oduševljenje Krležom započelo je upravo tim romanom. Nakon dugogodišnjeg predavačkog i čitateljskog iskustva uvjeren sam da bi za gimnazijalce taj roman bio najbolji uvod (i mamac!) u Krležin opus.

TELEGRAM: Što nam novo donosi ova edicija u izdanju Školske knjige?

NEMEC: Svaki naslov popraćen je kritičkom aparaturom: iscrpnim Krležinim životopisom, “Krleža iz godine u godinu”, i opsežnim pogovorom, znanstvenom studijom u kojoj se sumiraju dosadašnje spoznaje književne historiografije o dotičnom djelu i nude moguće smjernice za novo, “postideološko” čitanje. Isti model Školska knjiga već je primijenila u sabranim djelima Ive Andrića i Ranka Marinkovića, i on se pokazao vrlo uspješnim. Mnogi čitatelji vole kada uz osnovni tekst dobiju i sve važnije informacije o njemu.

TELEGRAM: Zašto je tako malo ljudi pročitalo “Zastave”?

NEMEC: Mladim ljudima naviknutima na brzinu, letimičnost dojmova s raznih zaslona, na kratke tekstove i agramatikalne sms poruke, sigurno nedostaje koncentracije za voluminoznu “romančinu” od 1.800 stranica. Uz čitanje 50-60 stranica dnevno, što nije malo, za svladavanje toga romana potrebno je više od mjesec dana! Svojedobno su “Zastave“” bile dio obavezne lektire na studiju kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali su se studenti pobunili i morali smo, nakon intervencije uprave, roman skinuti s liste. Tako, eto, “Zastave” više ne moraju pročitati ni diplomirani kroatisti. Moj najkraći komentar na to bio bi ovakav: Oni koji nisu pročitali “Zastave” ne znaju što su izgubili, a oni koji su ih pročitali znaju na kakvu su dobitku.

TELEGRAM: Za Krležu ste ustvrdili da je on opterećujući mit unutar hrvatske književnosti i kulturnog prostora. Je li tomu i dalje tako?

NEMEC: Da. Ne samo hrvatska književnost nego i čitava naša kultura bila je pod velikim pritiskom čovjeka koji je dugo fungirao kao “savjest društva” i kao svojevrsni “prorok” klase, nacije ili ideologije. Ono što je Tito bio u politici, Krleža je bio u hrvatskoj kulturi. Dugo vremena bio je nedodirljiv, zaštićen od bilo kakve kritike. Bio je – sada je to očito – puno više od pisca: utjecao je na čitave generacije, usmjeravao društvene, kulturne, pa čak i političke tokove.

Njegova sjena bila je tako golema da je, posve normalno, nakon njegove smrti moralo doći do jednog razdoblja u kojem će se hrvatska književnost pokušati osloboditi Krleže, obezvrijediti njegovo djelo ili ga čak nastojati gurnuti u zaborav. Ne zaboravimo ni činjenicu da je bio žestoki kritičar hrvatske malograđanštine, provincijalizma i dekorativnog, nazdravičarskog domoljublja. Mnogi mu to ne mogu oprostiti. Mit se stvara relativno brzo, dok demitologiziranje, često vrlo neukusno, traje dugo. I danas u antikrležijanskom taboru ima puno onih koji smatraju da je Krleža precijenjen pisac i da se održavao na vrhu samo zahvaljujući ideologiji kojoj je pripadao.

TELEGRAM: Bi li to značilo da još nije došlo vrijeme kada se o Krleži, da vas citiram, može govoriti kritički, lišeno ideoloških predrasuda i stereotipa? Jesmo li se pomakli koji korak unaprijed u usporedbi s ranim dvijetisućitima?

NEMEC: Krleža je bio strastveni homo politicus, možda i najstrastveniji među hrvatskim piscima. Čak i kada u njemu izaziva zgroženost, gorčinu ili revolt, čak i kada je mrzi, Krleža je politikom fasciniran. Neki kritičari i književni povjesničari smatraju da je njegovo djelo teško, ili čak nemoguće, odvojiti od društveno-političkoga djelovanja, a provlači se i teza da se politika toliko duboko “infiltrirala” u Krležin književni opus da ju je u interpretaciji nemoguće zanemariti.

Osobno smatram – imajući pritom na umu brojne primjere iz svjetske književnosti – da će s vremenom te izvanliterarne komponente ipak slabiti. Tko danas još zna za Danteovu opredijeljenost u sukobima između gibelina i gvelfa, ili za politička vrludanja Victora Hugoa, Malrauxa, pa čak i Borgesa? S dolaskom mladih generacija, neopterećenih ideološkim predrasudama, otvaraju se nove mogućnosti u čitanju i vrednovanju Krležinih djela.

TELEGRAM: Zašto Hrvati vole ponižavati svoje velikane, pa tako i Krležu? Gdje su neuralgične točke našeg društva kada je riječ o kulturi?

NEMEC: Mi volimo osrednjost ili, da parafraziram Nietzschea, drago nam je sve što je “ljudsko, suviše ljudsko”. Ako netko strši, valja ga skresati. Zato danas i ne znamo što bismo s Krležom, jer on daleko nadmašuje naše kulturne okvire. Općenito se prema nacionalnom kulturnom kapitalu odnosimo nemarno, često i prezirno.

TELEGRAM: U jednom ste tekstu vezanom uz Krležu citirali Brunu Schulza i njegov “Traktat o manekenima”. Je li taj “sveopći bofl” simptom dekadencije jedne civilizacije? Kako gledate na te mijene paradigmi – napose onih čitalačkih?

NEMEC: Da, ima puno argumenata za kulturni pesimizam. Živimo u račundžijskom vremenu i svjedočimo usponu STEM-a kao neke nove religije. Kultura i umjetnost gurnuti su na rubove i imaju danas općenito nisko mjesto na društvenoj ljestvici vrijednosti. Svjedoci smo naleta trivijalizacije, medijske manipulacije i agresivnog prodora popularne kulture. Društvo spektakla obilježeno je i srozavanjem obrazovnoga sustava, koje pogađa osobito humanistiku; pojednostavljivanjem lektire, redukcijom relevantnih tekstova, a time i slabljenjem estetske rasudne moći. Sa svih strana preplavljuje nas kič.

U takvoj situaciji čini se da je pokretanje projekta izabranih djela Miroslava Krleže u 28 svezaka osuđen na neuspjeh i tržišni debakl. Ali ja bih to formulirao ovako: ako jedna turbo-folk pjevačica može u Zagrebu napuniti pet Arena i privući stotinjak tisuća gledatelja, valjda će se u Hrvatskoj naći nekoliko stotina ljudi koji će posegnuti za Krležinim djelima. To će biti oni koji će se htjeti izdvojiti iz jednoobrazne popularne kulture, spektakla, kiča i kulture “istoga kroja”.

TELEGRAM: U posljednje se vrijeme znaju čuti spočitavanja Krleži zbog njegovih ženskih likova. Kakvi su to likovi, ustvari? Jesu li jednodimenzionalni kao što kriti(čar)ke tvrde?

NEMEC: Ni Krleža nije nažalost bio imun od stereotipizacije u kreaciji ženskih likova. Ima u nekim njegovim djelima i neskrivene mizoginije. Stvorio je lijep broj ženskih likova koji se uklapaju u klišeizirani model femme fatale: opasne, moralno problematične zavodnice koje muškarce odvode u propast. Ogledni su primjeri Marijana iz “Vučjaka”, barunica Castelli u “Gospodi Glembajevima” ili Bobočka u “Povratku Filipa Latinovicza”.

No ima i svijetlih primjera, poput glavne junakinje drame “U agoniji”. U karakterizaciji Laure Lenbach, kao i općenito u analizi muško-ženskih odnosa, Krleža se u velikoj mjeri oslobodio mizoginih elemenata i kulturnih stereotipa, nastalih donekle i pod utjecajem lektire (Strindberg, Nietzsche, Weininger), te stvorio tip snažne, samosvjesne, beskompromisne, ali i tragične ženske osobe. Ona je ekonomski neovisna, štoviše uzdržava muža pijanca, a u svojim pokušajima da sačuva osobni integritet i realizira osobnu sreću spremna je prihvatiti sve posljedice svojih odluka.

TELEGRAM: Bavili ste se i kompleksnim odnosom na relaciji Krleža-Andrić. Dojam je da je Krleža simbol za “elitizam”, pa čak i intelektualni snobizam, dok je Andrić dospio u najšire slojeve društva? Andrića na bespućima društvenih mreža citiraju svi, pa nobelovac uživa popularnost kod najšarolikije “raje”, dok Krležu čitalačka publika nerijetko osuđuje, ili ga se boji?

NEMEC: Mnogi misle da je Andrić “komunikativniji” od Krleže i da je njegova “poetika sažimanja” prihvatljivija nešto širem recepcijskom krugu. Ali to je posve pogrešno, zasnovano na “prvom dojmu”. Ne bih rekao da je Andrić pisac za “raju”, a Krleža za elitu. No kako stoje stvari, uskoro će i jedan i drugi biti samo za elitu. Da nema školske “prisile” – a i nju je danas lako riješiti čitanjem prepričanih sadržaja i fabula s interneta – pitanje je bi li, i koliko bi, mladi uopće čitali njihova djela.

Inače, devedeset i devet posto Andrićevih “citata” na društvenim mrežama su “lažnjaci”. Neki vješto zloporabljuju ime našega nobelovca i za najopskurnije “mudre izreke”, često i eksplicitnog seksualnog sadržaja.

TELEGRAM: Pored Krleže, Školska knjiga postojano objavljuje i Zagorku, a na tom projektu također sudjelujete. Zagorku ste u eseju nazvali “ženom za sva vremena”, a Krleža je svojevremeno izjavio kako njeno pismo “nije bez talenta”. Žena je to – kako i sami kažete – koja je odgojila generacije domaćeg čitateljstva. Gdje je Zagorkino mjesto u hrvatskoj književnosti danas?

NEMEC: Zagorka bi mogla još neko vrijeme imati svoju publiku. Njezin popularnokulturni feminizam i danas je privlačan, pa čak i u određenoj mjeri i aktualan. No mislim da će njezin model pripovijedanja postupno izgubiti bitku u borbi sa sličnim modelom, ali u “slikama”: potiskivat će ga sapunice i telenovele.

TELEGRAM: Koliko toga još neotkrivenog skrivaju Krležini arhivi? Koje su pretpostavke?

NEMEC: Ako je istina da su kutije s Krležinom ostavštinom otpečaćene i otvarane i prije nego što je proteklo propisanih dvadeset godina, onda je vjerojatno nepoznata ruka uklonila (ako ih je uopće bilo) politički intrigantne sadržaje. Nedavno je mladi istraživač Pavle Bonča u Krležinoj ostavštini pronašao dramolet “Goya”, desetak stranica teksta, za koji nismo znali da je napisan. Spomenuo bih i tzv. mapu o Zelengaju iz koje saznajemo pojedinosti o Đuri Vranešiću, čovjeku koji je Krležu spasio za vrijeme NDH. Dakle, neka manja iznenađenja još su moguća.

TELEGRAM: Zašto je Vladan Desnica – kojim ste se također bavili – minoriziran? Napisao je, po mom skromnom čitateljskom sudu, jedan od najljepših romana hrvatske književnosti, “Proljeća Ivana Galeba”.

NEMEC: Nema nikakve posebne nepravde prema Vladanu Desnici. On dijeli sudbinu svih velikih pisaca, klasika: sve se manje čitaju. Zapravo, sva književna djela koja iziskuju određeni recepcijski napor, veći ulog, znanje i kompetenciju izazivaju otpor. Desničin naglašeni intelektualizam, ali i značenjska slojevitost njegovih djela nisu, nažalost, osobit mamac mladoj čitateljskoj publici.

TELEGRAM: Ivana Mažuranića okarakterizirali ste kao stup hrvatskog književnog kanona. Zašto?

NEMEC: Mažuranić je stup kanona jer je objedinio dva temeljna kamena na kojima su Gaj i ilirci stvarali našu novu nacionalnu književnost – narodnu poeziju i rafiniranu književnost renesanse i baroka u Dubrovniku i na jadranskoj obali. U poznatom eseju “Što je klasik?” T. S. Eliot piše da klasik nastaje kao kruna, vrhunac jedne tradicije. Pjesnik-klasik unutar formalnih ograničenja izriče mogući maksimum opsega osjećaja koji predstavlja karakter naroda koji govori taj jezik.

O klasiku nema govora bez zrelosti jezika: klasik je genij jezika. Imamo li na umu tu definiciju, Mažuranića zaista možemo smatrati prvim klasikom kojeg je dala mlada, tek probuđena nacija, i stupom našeg književnog kanona. Mažuranić preko stoljeća pruža ruku Maruliću i Gunduliću, a na njega se direktno naslanjaju Šenoa, Kranjčević, Matoš i Krleža.

TELEGRAM: S kojim biste literarnim likom iz hrvatske književnosti rado popili kavu i što biste ga pitali?

NEMEC: Dopustite mi da se na kraju malo našalim: rado bih popio kavu s Andrićevom tajanstvenom Jelenom, ali to je nemoguće, jer je Jelena “žena koje nema”.