Na Cvjetnom trgu lica koja ruše društvene stigme. Mare Milin: 'Treba se zagledati i prepoznati svoju istinu u tuđoj'
Izložba 'Tu smo' donosi fotografije Mare Milin, Stanka Hercega i Sanjina Kaštelana i može se pogledati do 28. siječnja
Ako se ovih dana nađete na zagrebačkom Cvjetnom trgu, zastanite, uzmite si vremena i zagledajte se u fotoportrete Nevene Zubčić, Lovre Govorčina i Nikole Šubića, čija lica od jučer dominiraju jednim od najljepših zagrebačkih trgova. Fotografije su to naših sugrađana – ljudi koji žive živote “običnih” ljudi, ali uz invaliditet kao bitnu razliku, razliku na koju se ovim izložbenim projektom nastoji skrenuti pozornost, te time prevladati jaz svijesti koji još uvijek postoji u našem društvu.
Na to ova izložba podsjeća već samim svojim nazivom, “Tu smo”, sugerirajući nevidljivost osoba s invaliditetom u kontekstu društvene svakodnevice, latentno (i s razlogom) optužujući, upozoravajući i tjerajući na promišljanje: čini li svatko od nas dovoljno da se apsolutno svaka osoba u hrvatskom društvu osjeća uključeno, integrirano, prihvaćeno?
Zadaća umjetnosti, kako kaže jedna od autorica izloženih portreta, fotografkinja Mare Milin, borba je za istinu, a istina je upravo to – nešto dobro, lijepo, ispravno.
Nedostaci su relativni
Milin je ovome projektu pristupila prije svega posvećeno. “Invaliditet je, globalno gledajući, osjetljiva tema. Uronila sam i probala doći do dna, do srži. I bojala sam se svoje reakcije na snimanju i bila u tremi. Čovjek sam, osjećam i, da – bila sam nervozna i strepila sam kako ću to izvesti”. Svojem “modelu” – Lovri Govorčinu – pristupila je potpuno isključujući razmišljanja o “nedostacima” koje bi on mogao imati.
“Kada čovjeku priđeš kao čovjeku, žmireći, osluškujući i pipajući, tražeći njegovu bit i uskraćujući si poneko osjetilo ne bi li bolje proradilo drugo osjetilo – granice nestaju. Ispred tebe je čovjek – realno, emotivno i živo biće, i na kraju se sve svede na dušu, jer srodnih tijela ima i previše”, pojašnjava Milin.
Ona je jedna od troje istaknutih hrvatskih fotografa – uz Stanka Hercega i Sanjina Kaštelana – koji su se pridružili inicijativi nastaloj u suradnji Saveza udruga za mlade i studente s invaliditetom SUMSI i 17. Festivala tolerancije.
Krađa duše
“Fotografski posao iziskuje samo kratkotrajno sljubljivanje duša – a to se ili dogodili ili se ne dogodi”, nastavlja Milin. “U ono malo vremena kada se one dotaknu, nastaje dobar fotografski osvrt na čovjeka kao cjelinu tijela i duše”. Po njezinim riječima, ovakav je projekt za fotografe posebno izazovan, utoliko što se oni “boje pogrešaka, boje se osude, boje se toga da ne osude – sami sebe i svoj model”.
“A izloženiji smo nego ikada. Ova izložba, štoviše, ide van, na trg, među ljude. Dobrim dijelom izazov ovisi i o načinu na koji si vizualno u glavi oblikujemo zadano”, napominje prva dama hrvatske fotografije. Na sve to treba zaboraviti i “voditi se onim što je osobu dovelo do trenutka da bude odabrana za ovakav projekt”, kaže.
“Ništa nisam znala, kao i obično, dok nisam ušla u studio i upoznala Lovru. Kad sam vidjela njegov spokojan i topao izraz lica, iako, znam, nije mu bilo odveć ugodno – nikome nije kad mu ‘kradu dušu’ – izazovnost je krenula mutirati u odgovornost”.
“Odlučila sam sabrano napraviti sve kako sam zamislila, da bi se na kraju mučila 15 dana s ciljem da pronađem baš te tri fotografije, a htjela sam ih staviti deset. Ni to nije neki problem, sad kad se već osvrćem”, zadovoljna je Milin. Na kraju joj se možda najizazovnijim pokazala potraga za suradnicima – besplatnim studijskim prostorom, stilistom ili stilisticom – što je, kaže, riješila “zahvaljujući dobrim ljudima”: u susret su joj izašli Ana Nikačević i Kristina Vrdoljak, te Studio Katran, Dorijan i Klara.
Rušenje stigmi
Umjetnost, slaže se Milin, može i mora rušiti društvene stigme, a ona se pritom čitavog života pita što je to u svijetu – koji je toliko nestalan – objektivno, što je relevantno? “Možda je objektivno (relevantno) baš ono što je iskreno, a ujedno i dobro u svojoj iskrenosti; nešto za što se čovjek može primiti – ako to odabere”.
Umjetnost, dodaje, nije objektivan medij, “ali ako umjetnik stvarno živi i daje svoju istinu kroz umjetnost bez straha ili, još zahtjevnije – bojeći se, tada ona postaje nešto relevantno”.
“Treba se dobro zagledati i prepoznati svoju istinu u tuđoj. Zato se i nađemo ili ne nađemo u umjetničkom djelu”.
Nema objektivnosti
Fotografija, bez obzira na to što se njome često dokumentira, nije objektivna. “Pitanje je kako će fotograf reagirati na ono što se događa u krugu od 360 stupnjeva oko njega. Ili u krugu života? Vidi li svatko isto? Hoće li snimiti cjelinu punu detalja ili pak izdvojene simbole? Hoće li priču ispričati kroz jedan jedini ili kroz puno kadrova?”.
Naglašava kako ne postoji jednoznačan odgovor na to pitanje, “jer svatko reagira po vlastitom nahođenju, po svojoj istini i potrebi”. “U svakom slučaju, umjetnost kakvu sam sada i sebi i vama probala objasniti je – važna. Umjetnost koja svjedoči istini umjetnika i kao takva može biti značajna za društvo”.
Svjetionici i u danu i mraku
Mnogi su umjetnici umirali mijenjajući svijet, u procesu, a njoj su, govori, baš takvi najveći uzor.
Projekte poput “Tu sam” želi i dalje raditi jer voli biti “svjetionik koji stoji u danu i mraku i pomaže brodovima da se snađu”. “Umjetnost, kao i svjetionici, nije nužno lijepa i ne mora se sviđati na površan način, a to je, u većini slučajeva, kroz motiv. Svaki motiv je lijep i dobar ako mu se priđe – vraćam se na početak – kroz ljudskost i uvažavanje njegove priče”, zaključuje Milin.
Izložba fotoportreta osoba s invaliditetom može se pogledati do 28. siječnja, a dio je programa 17. Festivala tolerancije čiji se filmski program i rasprave održavaju u Muzeju suvremene umjetnosti od 23. do 27. siječnja te u DokuKinu KIC od 24. do 28. siječnja 2024.