Na današnji dan rodio se Gabriel García Márquez. Posmrtno objavljen roman klasika svjetske književnosti istodobno izlazi u svijetu i Hrvatskoj
Roman 'Vidimo se u kolovozu' napisao je deset godina prije smrti. U Hrvatskog ga objavljuje V.B.Z.
“Čovjek se ne rađa jednom i zauvijek onoga dana kada ga je mati donijela na svijet”, zapisao je Gabriel García Márquez. ” Život ga tjera ponovno i ponovno – mnogo puta – da se sam ponovno rodi”. Na svijet je ovaj književni klasik, filmski kritičar i scenarist, novinar, izdavač te politički aktivist došao na današnji dan 1927. godine u kolumbijskom selu Aracatacu.
Deset godina od smrti i na dan samog rođenja – a ove bi godine napunio devedeset i šest – u gotovo svim zemljama španjolskog govornog područja istodobno – ali i u Hrvatskoj, zahvaljujući izdavačkoj kući V.B.Z. i u prijevodu Gordane Tintor – izlazi njegova posthumna knjiga “Vidimo se u kolovozu”. Život će tako opet natjerati ovog knjiškog velikana da se “ponovno rodi”, a dolazak knjige u knjižare događaj je koji ljubitelji ovog literarnog klasika dugo iščekuju.
Roman “Vidimo se u kolovozu” García Márquez napisao je desetak godina prije smrti. Pritisnut bolešću koja mu je utjecala na um, u trenutku stvaranja dvojio je želi li ga objaviti, a izdavanju knjige prvih godina nakon očeve smrti bili su neskloni njegovi sinovi Rodrigo i Gonzalo García Barcha, koji su odlučili pustiti da protok vremena donese završni sud o djelu.
Grand finale opusa
Kada su knjigu, nakon više godina, ponovno pročitali, ostali su zadivljeni načinom pisanja i ljepotom same priče te su donijeli odluku o objavi romana. “Čitajući ga još jednom, gotovo deset godina nakon njegove smrti, shvatili smo da tekst sadrži sve bitno za njegovo stvaralaštvo”, komentirali su sinovi.
“Vidimo se u kolovozu” pripovijeda o ženi na pragu pedesete koja svakog 16. kolovoza odlazi na karipski otok kako bi položila gladiole na grob svoje majke i tom prigodom se upušta u kratke ljubavne veze. Njezin, inače sretan obiteljski život ostaje neokrnjen jer na put odlazi sama, a njezin suprug i djeca ne znaju ništa o njezinom iskakanju iz granica konvencija.
Roman je najavljen kao “istraživanje ženstvenosti, seksualnosti i želje” te kao “savršeni grand finale” opusa Garcíje Márqueza kojeg je djetinjstvo, obilježeno životom s djedom i bakom, uvelike odredilo te je trenutke doživljene tijekom odrastanja – napose djedove očaravajuće priče uz koje je zavolio pripovijedanje – nerijetko tkao u svoje retke.
‘Sto godina samoće’
Prije no što je postao književnik García Márquez bio je novinar, a njegova je novinarska karijera prošla sve samo ne nezapaženo. Zbog jednog je novinskog članka – u kojem je opisao događaje jedinog preživjelog mornara kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara – riskirao vlastiti život, jer je tamošnja vlada cijeli slučaj nastojala zataškati. Tada je napustio domovinu i putovao po Venezueli, ali i Europi, u koju će se zaljubiti i koja će mu postati drugi dom.
Po vlastitom je priznanju uživao u djelima Hemingwayja i Joycea, te posebno u onima Williama Faulknera, a prva mu je književna uspješnica bio roman “Pukovniku nema tko da piše”, objavljena 1961. godine (u nas 1978. u prijevodu Milivoja Telećana). Slijedio je, godinu dana kasnije, “Pogreb Velike mame”.
“Sto godina samoće” njegovo je zasigurno najpoznatije djelo koje nosi atribut jednog od najvažnijih romana 20. stoljeća. García Márquez je pričao kako mu se, dok je prilazio Acapulcu, dogodilo svojevrsno otkrivenje. Obuzet neobjašnjivom inspiracijom, zatvorio se u sobu i pisao svaki dan punih osamnaest mjeseci.
U tom je periodu prodao automobil i sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti obitelj i kupiti dovoljno papira za pisanje, a preostale je stvari založio da bi imao od čega poslati rukopis izdavaču. Stvarajući ovo remek-djelo, pušio je šest kutija cigareta dnevno.
Lijevi pokreti
Kultni roman “Sto godina samoće” ugledao je svjetlo dana 1967. i lansirao te etablirao Garcíju Márqueza na svjetskoj književnoj sceni, a zahvaljujući tom romanu pisac je 1982. osvojio Nobelovu nagradu za književnost.
Priča o obitelji Buendía i mitskom selu Macondo prodana je u više od deset milijuna primjeraka, osvojila mnogobrojne nagrade te iznjedrila školu tzv. magičnog realizma – stilističke tehnike u kojoj se fantastični elementi ubacuju u realistički kontekst. Zanimljivo je da se sam García Márquez čitavog života ograđivao od tog naziva.
Pripadao je “boom” generaciji latinoameričkih pisaca čiji su radovi dobili međunarodno priznanje. Bio je politički angažiran te je podržavao lijeve pokrete u Latinskoj Americi – dio novca zarađenog od “Sto godina samoće” darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi te je pomogao pri osnivanju HABEAS-a, organizacije posvećene sprječavanju zlouporabe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi.
Mnoga hrvatska izdanja
Mnogi su mu zamjerali blisko prijateljstvo s kubanskim liderom Fidelom Castrom te mu je, zbog tog odnosa, jedno vrijeme bio zabranjen ulazak u Sjedinjene Američke Države. Njegova su djela često adaptirana za film i televiziju – možda je najpoznatiji film “Ljubav u doba kolere” Mikea Newella, a među hrvatskim je čitateljstvom prisutan već desetljećima.
Pored ranije spomenutih naslova, kod nas su prevedeni i “General u labirintu”, “12 hodočasnika”, “Ljubav i drugi demoni”, “Sjećanje na moje tužne kurve”, “Skandal stoljeća”, “Nevjerojatna i tužna priča o nevinoj Erendiri i njezinoj bezdušnoj babi”, “O ljubavi i drugim nečistim silama”, “Zla kob”…
“Život je poput priče”, riječi su jednog od najprevođenijih pisaca španjolskog govornog područja koji je s ovoga svijeta otišao 17. travnja prije deset godina, “i nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Ono što je prošlo, više ne postoji. Ono što će biti, još nije došlo. Postoji samo jedna točka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće. U toj je točki cijeli tvoj život. Iskoristi je”.