Pročitali smo zadnji roman slavnog kolumbijskog nobelovca. García Márquez poslao nam je neočekivani poklon onkraj groba
'Vidimo se u kolovozu' objavljen je istodobno u cijelome svijetu, na dan kad bi pisac slavio 97. rođendan. U Hrvatskoj ga je objavio V.B.Z.
Sad kad je objavljen, ovaj roman naprosto mora biti pročitan jer, bez obzira na sve eventualne zamjerke i prijepore oko "izdaje" sinova, ipak čini onaj posljednji kamenčić na grobu jednoga književnoga velikana. Kamenčić koji nam je poslan kao čudo s one strane vječnosti.
“Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buendia se zacijelo sjetio onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da upozna led.” Prva rečenica knjige koja je promijenila svijet.
Mada je iza sebe već imao novelu “Pukovniku nema tko da piše” (1958.) i roman “Zla kob” (1962.), koje također imam kraj sebe dok ovo pišem, sa “Sto godina samoće” (1967.), epskom sagom o sedam generacija obitelji Buendia u fiktivnom gradu Macondu, Gabriel García Márquez lansirao se na globalni panteon literarnih bogova koji hodaju Zemljom, a ostatku svijeta otvorio prozor u književni univerzum tako pun života da ga, kako je to opisao jedan kritičar, “nitko ne može u cijelosti apsorbirati”.
Potres onkraj groba
Taj “zemljotres koji je potresao južnoamerički kontinent” (Mario Vargas Llosa), “najveće otkriće na španjolskom jeziku od Cervantesova Don Quijotea” (Pablo Neruda) i “prva knjiga od Knjige postanka koja bi trebala biti standardna lektira za kompletan ljudski rod”, osigurala je kolumbijskome piscu čelno mjesto u vječnosti latinoameričke – i svjetske – književne povijesti.
Gabriel García Márquez umro je prije deset godina, kao nobelovac i autor najmanje 24 knjige, čije je tkanje, kako je jednom rekao, sastavljao od “sirovine koju nalazim u prostoru između realnosti i nostalgije”. Pred smrt, borio se s demencijom. Kad kažem da se borio, mislim – barem kako tvrde njegovi sinovi Rodrigo i Gonzalo García Barca – doslovno. Pisac je, naime, nastavio pisati.
Plod te borbe je knjiga “Vidimo se u kolovozu”, zapravo noveleta od jedva devedesetak stranica, objavljena desetljeće nakon autorove smrti. I ta je knjiga – za očekivati je, doista posljednja iz pera ovog velikog pisca – izazvala globalni potres. Naime, objavljena je protiv njegove izričite volje.
Oprostit ćemo im
“Ova knjiga ne funkcionira. Treba je uništiti”, rekao je sinovima Gabo, kako su ga od milja zvali. Bila je to njegova posljednja rečenica, i oni su je čuli. No, knjigu nisu uništili već “ostavili po strani”, kažu u predgovoru hrvatskom izdanju koje je prošli tjedan, istodobno s ostatkom svijeta, objavio V.B.Z. Prijevod potpisuje Gordana Tintor.
Sinovi dalje priznaju da ovaj tekst “nije tako izglancan” kao što su Gabina najveća djela, oni čak dopuštaju i postojanje “nekoliko kvrga i manjih kontradikcija”, ali smatraju da u njemu nema ničega što bi onemogućilo da “uživamo u onome što je zapravo najbitnije”: u Gabinoj maštovitosti, poetici jezika, zavodljivom pripovijedanju.
Ovim “činom izdaje”, nastavljaju, oni zapravo stavljaju na prvo mjesto užitak čitatelja. “Ako čitatelji budu slavili ovo djelo, možda će nam Gabo oprostiti”. I, gotovo da im i možemo oprostiti, jer istina je da će ne samo svaki obožavatelj Garcíe Márqueza, već i svatko tko naprosto voli čitati, poželjeti uroniti u ovaj neočekivani poklon s onostranog.
Mrtva utrka velikana
“Vidimo se u kolovozu” zapravo je nedovršeni roman, knjiga koju je García Márquez počeo pisati u ožujku 1999. i koja je trebala činiti cjelinu s još tri novele od po 150 stranica koje je navodno već imao napisane, a odlučio im je bio pridodati još jednu, u knjizi koja će se baviti “ljubavnim pričama starijih ljudi”.
Iste godine, pisac je na jednom forumu u Madridu javno pročitao prvi dio, daleko najbolji od ukupno šest epizoda u kojima se sredovječna žena svakoga kolovoza vraća “na otok” kako bi položila cvijeće na grob svoje majke i usput doživjela seksualno ispunjenje s nasumičnim muškarcima.
Priču je kasnije objavio El País, te potom i New Yorker, a par godina kasnije objavljeno je još jedno poglavlje. U međuvremenu se pisac prebacio na “Sjećanje na moje tužne kurve” (2004.), posljednji roman koji je objavio za života, nakon čega je uslijedilo deset godina, riječima njegovih sinova, “utrke između perfekcionizma umjetnika i smanjivanja njegovih mentalnih sposobnosti”.
Kreće obećavajuće
Prva epizoda – ona pisana prije početka ove utrke – ujedno je i najzrelija, najzaokruženija, najočišćenija od spomenutih kontradikcija, s taman odmjerenim udjelima realnosti i nostalgije. U njoj upoznajemo Anu Magdalenu Bach, sredovječnu majku dvoje već velike djece, s karijerom, uspješnim suprugom, kućom i kontekstom u neimenovanoj zemlji na atlantskoj obali.
Svakog kolovoza, ona na jedan dan putuje na također neimenovani karipski otok gdje je, po vlastitoj želji, pokopana njena majka. Uvijek dolazi sama i uvijek prolazi potpuno istu rutinu. Ukrca se na isti trajekt, uzima isti taksi lima nagrižena salitrom, vozi se do uvijek istog hotela, pokupi buket gladiola kod uvijek iste cvjećarice i posjeti majčin grob. Sutradan, vraća se kući.
Osim što se ovaj put dogodi iskakanje iz te rutine. Nakon večere, osjećajući se usamljeno i zaigrano nakon čaše džina, odlučuje zavesti slučajnog muškarca. I to je to. Sutradan, ponovo je sama, vraća se kući, peče je novčanica od 20 dolara koju je nepoznati ostavio među stranicama knjige koju je čitala, misleći da je kurva.
Preokupacije ostarjelog pisca
Ili je to možda bio njegov način izražavanja zahvalnosti što je tako lijepa žena odabrala baš njega, ne osobito privlačnog i ne pretjerano potentnog sredovječnog muškarca.
Jasno se daju naslutiti piščeve preokupacije: sredovječni ljudi, načelno zadovoljni dugogodišnjim bračnim zajednicama, ali neispunjeni, sve više svjesni “odrađivanja” života, koji je dobar, pa se prema tome ne smije odbaciti, ali i blizine smrti, koja izaziva sva ona pitanja o smislu proživljenoga.
Koje mogućnosti za istinski doživljaj života nudi odlazak na nepoznato mjesto, među nepoznate ljude? Bismo li iskoristili prilike koje nam se pružaju, pod uvjetom da tih prilika bude? Koliko smo sami doista u stanju stvoriti te prilike? Na koncu, što znači ispunjenje, i nije li čitav naš život samo jedan niz prilagodbi i samouvjeravanja?
Da je bilo vremena…
Izbačaj iz rutine, sigurnog prostora, poznatoga, uvijek je dobar okidač za vihor introspekcije, ali i ključ otvaranja paralelnog svemira u kojemu se kovitla magija fantastičnog – to je onaj svijet u kojemu se García Márquez uvijek tako dobro osjećao.
Čitajući dalje, međutim, jasno je zašto je Gabo smatrao da ova knjiga “ne funkcionira”. Na kasnijim putovanjima, Ana Magdalena opsjednuta je idejom da pronađe muškarca za jednu noć, ali se ti muškarci, iako su donekle ipak rezultat nekakvog odabira u situaciji u kojoj baš i nema puno izbora, bez iznimke pokazuju promašajima.
Epizoda u kojoj se za jednoga od njih pokazuje da je traženi masovni ubojica vjerojatno je trebala ići u nekom smjeru kasnije, samo da je bilo vremena za to kasnije. Pisac je morao imati ideju za ove likove, ali ju nije stigao realizirati. Zašto inače uvesti u priču gotovo nakaradnog i posve neuvjerljivog kicoša kojemu se naša glavna junakinja prepušta bezvoljno, kao da joj je svejedno? Zašto se sve ovo događa?
Ljubav je poništena
Sinovi se u predgovoru pozivaju na Márquezovu ljubav prema ljudskim iskustvima i nesrećama, “osobito u ljubavi”. Ljubav je, kažu oni, nedvojbeno glavna tema čitavog njegovog djela. Samo što u nezadovoljavajućim erotskim avanturama Ane Magdalene nema ni traga ljubavi.
Jedina ljubav u ovom romanu nalazi se u jednoj jedinoj, snažnoj, ali posve skrajnutoj sceni nagomilanog cvijeća na grobu njezine majke, u kojoj Ana Magdalena napokon saznaje i pravi razlog zašto je ta inače obična “učiteljica koja nikada u životu nije željela biti ništa više od toga”, odabrala biti pokopana baš ovdje.
Sceni u kojoj, kao strastvena obožavateljica Márquezove poetike naslućujem stotine stranica strasti, patnje i tinjajućeg ludila u nekom rukavcu ove priče koji nikada nije dospio biti ispričan. Ovako, tu ljubav koja ima snagu vječnosti, Ana Magdalena odlučuje poništiti.
Izdaja ili plemenito djelo?
Ispada, zapravo, da je priča oko objave ove knjige sama po sebi zanimljivija od same knjige. Neki su kritičari Márquezove sinove spremno optužili za izdaju zbog zarade – slično se dogodilo i kad je obitelj prodala piščevu arhivu Sveučilištu Texas, kao i filmska prava za “Sto godina samoće” Netflixu.
No, drugi pak ističu, na taj način Márquezovo djelo dopire do puno veće publike. Izdanje objavljeno simultano diljem svijeta na dan kada bi pisac slavio 97. rođendan ima i pogovor, u kojemu urednik Christóbal Pera objašnjava kako je tekst koji čitamo proizašao iz “Verzije 5” rukopisa, kojemu je Gabo dao “Veliki konačni OK”. Slijede i faksimili stranica te verzije, kako bi se čitatelji sami uvjerili.
Navodno je Gabriel García Márquez bio opsesivni perfekcionist koji je kontrolirao svaku promjenu točke i zareza u uredničkom procesu. Svojim je sinovima, kažu oni u predgovoru, “potpuno jasno i s elokvencijom velikoga pisca” jednom prilikom rekao: “Pamćenje je istodobno moja sirovina i moje oruđe. Bez njega, nema ničega”.
Obavezni posljednji kamenčić
“Vidimo se u kolovozu”, sad kad je objavljen, roman je koji naprosto mora biti pročitan jer, bez obzira na sve eventualne zamjerke i prijepore oko “izdaje”, ipak čini onaj posljednji kamenčić na grobu jednoga književnoga velikana.
Kamenčić koji nam je poslan kao čudo s one strane groba. A jesu li njegovi sinovi trebali poštivati očevu posljednju želju i sačuvati ovaj rukopis kao intimno svjedočanstvo posljednjih napora jednog fantastičnog uma pod naletom bolesti, pitanje je za neki drugi tekst.
Uostalom, što bi se dogodilo da je Max Brod spalio sve Kafkine rukopise, kao što je ovaj izričito od njega pred smrt zatražio? Ta izdaja promijenila je povijest svjetske književnosti i život mladića koji je, nakon što je pročitao “Preobražaj”, izjavio: “Nisam ni znao da je dopušteno tako pisati.” I počeo pisati. Zvao se Gabriel García Márquez.