Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Naša cijenjena redateljica Nenni Delmestre za Telegram priča o katalonskoj komediji koju postavlja u splitskom HNK-u

Premijera Laponije bit će 12. prosinca, Davor Špišić doznaje detalje

ZADNJA IZMJENA: pro 10, 2019
Foto: PIXSELL

Ona je jedna od naših najosebujnijih i najznačajnijih redateljica. Strastvenost, kontemplativnost i začudna metafizičnost njezinih predstava kombinirana je s fanatičnim povjerenjem u zanat i profesionalizam. Najkraće rečeno: nježnost i borbenost odlike su Nenni Delmestre u stvaranju teatra i života. I golema, spartanska disciplina. Svoju etiku i estetiku uspješno je pronosila na pozornicama Hrvatske, Slovenije, Venezuele, Meksika, Italije, Makedonije…

Rođena Splićanka upravo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu završava “Laponiju” (premijera na Sceni 55 je 12. prosinca), sjajnu melokomediju katalonskih autora Cristine Clemente i Marca Angeleta. U žestokom tempu, Nenni je ipak stvorila timeout da porazgovaramo za Telegram.

TELEGRAM: “Laponija” je praizvedbu imala u veljači ove godine u Barceloni. Kako je došlo do ovako brze splitske reakcije?

DELMESTRE: Već dulje vrijeme surađujem sa španjolskim, osobito s katalonskim piscima. U posljednjih nekoliko godina postavila sam tekstove Marte Buchace, Esteve Solera, Joan M. Miroa, Jordija Galcerana… To su redom pisci koji imaju vrlo značajne međunarodne uspjehe. Povezana sam s mnogim suvremenim španjolskim piscima tako da njihove najnovije tekstove dobivam gotovo čim izađu iz pećnice.

TELEGRAM: Radnja komada odvija se u badnjoj večeri. Splitska premijera pada desetak dana prije. Ima li taj tajmnig dodatni naboj u radu na predstavi?

DELMESTRE: Naravno da ima, zato smo premijeru i tempirali u ovo božićno vrijeme. Mislim da je to još jedan dodatni motiv s kojim će se publika identificirati, jer ova rastrganost između onoga što bi Božić trebao nositi u svojoj ideji duhovnosti i svega onoga što na nas forsira konzumeristički pritisak, jedna je od važnih tema predstave.

TELEGRAM: Iako “Laponija” nosi žanrovsku odrednicu komedije, priznajem da sam čitajući tekst često osjećao kamen u grlu. Taj paradoks koristite u predstavi?

DELMESTRE: “Laponija” je drama prožeta komičnim situacijama i komedija s opasnim oštricama uperenim prije svega prema nama samima, društvima u kojima živimo i predrasudama po kojima nekoga smatramo manje vrijednim a nekoga, pak, idealiziramo. Da, ima tu rečenica koje zabiju oštrice u naše privatno i društveno tkivo, ali su istinite, i kad ih netko drugi kaže kao kulturološku činjenicu, a ne kao osudu i kritiku, onda je to istovremeno i duhovito i teško za progutati.

Scena iz Laponije HNK Split

TELEGRAM: Prevodeći “Laponiju” jeste li se odmah odlučili za jezičnu i zavičajnu adaptaciju?

DELMESTRE: Napravila sam pet ruku prijevoda, i iako bi tekst mogao funkcionirati i u drugim sredinama, on ipak jako odiše tim našim mediteranskim duhom. Vrlo brzo mi je postalo jasno da teme koje se otvaraju u Barceloni potpuno su identične s našim splitskim, zapravo dalmatinskim temama.

TELEGRAM: Sraz razbarušenog mediteranskog Juga i racionalnog protestantskog Sjevera ima daleko veće implikacije od pitanja mentaliteta?

DELMESTRE: Tekst na jedan duhovit način pokazuje te razlike. Što je naša mediteranska šlampavost, neodgovornost, pretjeranost koja se često pretvara u laž, to znamo. S druge strane, iako postoje objektivne i mjerljive kvalitete visokog standarda nordijskog načina života: dulji život, najbolje školstvo, manje štrajkova, predstava pokazuje i drugu stranu te idealizirane slike.

TELEGRAM: Monika navija da “u ovon usranom svitu postoji malo magije”, a Nela podsjeća da se “snijeg otopi i otkrije svo sranje šta se sakrilo ispod njega”. Njihovi principi u božićnoj noći će se itekako izmiksati. Ne smijemo izgubiti magiju do kraja?

DELMESTRE: Ja sam tu potpuno na Monikinoj strani. Život bez malo magije bio bi grozan. I da parafraziram tekst, bilo bi strašno da je sve opipljivo, dodirljivo, racionalno…

TELEGRAM: Ako se vratite u djetinjstvo, sjećate li se kad ste prestali vjerovati u Djeda Mraza?

DELMESTRE: U moje vrijeme to je bilo malo drukčije. Bio je Sveti Nikola, Sveta Luce, Mali Isus i Sveta tri kralja. I koliko se sjećam bilo mi je oduvijek jasno da roditelji u njihovo ime donose poklone. Ali morali smo biti dobri, a i kad nismo, to bi nam se oprostilo. A Djed Mraz je bio neki barba u maminoj firmi koji bi nas sjeo na koljena i dao nešto zamotano u sjajni papir. Ali uzbuđenje je bilo isto, ne toliko zbog poklona nego zbog cijelog teatra oko toga.

TELEGRAM: Da, kao redateljici zapravo vam je suđeno zauvijek vjerovati u iluzije.

DELMESTRE: Apsolutno. Da nije tako ne bismo vodili ovaj razgovor. Ha, ha, ha…

TELEGRAM: Često ste u svojim ponajboljim predstavama, još od mladenačkog “Pustolova pred vratima” činili iskorake u onostrano, u duhovne apoteoze. Zašto?

DELMESTRE: Mislim da svi vodimo neki, a možda i nekoliko paralelnih života. Moj “realni” život vrlo često mora ustupiti više prostora onom drugom, kojeg je teško definirati, a u njega stane to duhovno i još puno toga.

TELEGRAM: Jesu li i junaci “Laponije” na žestokim iskušenjima poput protagonista “Kušnje”? Predstave koju ste prošle sezone radili u HNK Split i upravo ste za režiju nedavno nominirani i za Nagradu hrvatskog glumišta.

DELMESTRE: Njihova se iskušenja ipak ne mogu usporediti s iskušenjima protagonista iz “Kušnje”, ali i “Laponci” se bore za svoje svjetonazore punim intenzitetom. Od tuda i izlazi jedan dio humora predstave.

TELEGRAM: Jedna od bitnih tema “Laponije” je pitanje emigracije. Gdje je prava sreća? Otići ili ostati?

DELMESTRE: Kako za koga…

TELEGRAM: Vi ste studirali u Americi i vratili se. Jeste li se ikada pokajali?

DELMESTRE: Ja sam se vratila 1986., u vrijeme kada je puno mojih prijatelja željelo otići, a neki su i otišli. Nisam požalila jer sam se željela baviti kazalištem u prostoru svoje kulture. Tada mi se to činilo jako važnim, činilo mi se da kazalište igra veliku ulogu u društvu koje je vapilo za promjenama, za razliku od Amerike u kojoj je kazalište uglavnom imalo ulogu da zabavi. Danas, kod nas, u ovoj općoj estradizaciji i banalizaciji života, čini mi se da se i kazalište počelo natjecati u kategorijama populizma. Ne, ne kajem se zbog povratka, ali u zadnje vrijeme se pitam što se događa s onim kazalištem zbog kojeg sam se vratila.

TELEGRAM: Danas kad opet niču mržnje i prizivaju se ratovi, ne mogu a da se ne prisjetim vašeg “Tita Andronika” u zagrebačkom ITD-u 1992. Tada ste hrabro predskazali pustu zemlju žrtvovane djece. Kako biste danas postavili taj Shakespeareov komad?

DELMESTRE: To je pitanje za dugu analizu i kompleksne odgovore. Tit Andronik je sigurno danas netko drugi, možda mu je dosadila uloga žrtve, a možda je njegova osveta samo nastavak patologije mržnje u kontekstu jednog svijeta iz kojeg nema izlaza… A, možda je sve to samo opaka šala. Hm, sad ste mi dali mislit. U svakom slučaju, ne kopajte mi po mozgu dok sam u „Laponiji“, ha, ha…

Davor Špišić
Telegram autor
83 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program