Netko je odlučio prodati najveći skvot u Berlinu. Što to znači za slične prostore po Europi?
Hoće li slična sudbina snaći i skvotove po Hrvatskoj?
Problemi većine visoko urbaniziranih sredina poglavito su svedivi na problem nedostatka građevinskog prostora. Sva relevantna istraživanja upućuju na povećane demografske aktivnosti u upravo takvim mjestima. No, postavlja se pitanje kako doskočiti tome? Odgovor je vrlo jednostavan. Svaki grad u pravilu obiluje nekakvim zapuštenim industrijskim kompleksima. U devedestim je godina te prostore kao zanimljive prepoznao alternativni kulturni establišment pa su oni s vremenom vitalizirani. Umjetnici su oronula zdanja pretvorili u svoje druge domove, zatim su se uselili dodatni sadržaji i na kraju je stvoreno novo produktivno tkivo urbaniteta, zdravi tumor usred jedne nekrotične cjeline. I upravo su takva mjesta ono što postaje zanimljivo u trenutku kad nekom gradu ponestane prostora.
Nedavno smo izvještavali o tome što se u ovom trenutku događa u njujorškoj četvrti Chinatown. Možda je lako odmahnuti rukom i reći da nas se to ne tiče, ipak smo mi Europa, a Europa živi kulturu. No, Berlin nam nudi najnoviji primjer procesa gentrifikacije u našem europskom susjedstvu. Ogromni željeznički industrijski pogon s kraja 19. stoljeća (kolokvijalno poznat kao RAW) upravo je prodan jednom privatnom investitoru. Sada je sudbina ljudi koji taj prostor čine živim postala upitnom jer se vizija novih vlasnika koji traže prostore za nove stambene kvadrate u jednoj od hipsterskijih berlinskih četvrti nikako ne poklapa s idejom tvornice neovisne kulture koju su zamislili starosjedioci.
Krenimo od početka; RAW je izgrađen 1867. godine i njegova je primarna funkcija bila radionica za popravak vlakova, a nakon podijele Berlina taj se lokalitet pronašao s istočne strane Zida. U vrijeme DDR-a to je poduzeće zapošljavalo preko 1500 radnika, a (pro)palo je 1994. kao žrtva loših tranzicijskih rješenja (nije Hrvatska bila jedina zemlja koja je imala takve probleme). Otada do danas taj je prostor više ili manje turbuletno živio život nalik životu bilo kojeg drugog umjetničkog skvota – danju je služio kao katalizator društvenog života raznorodnih udruga, a noću se transformirao u ogromni koncertni kompleks – zli bi jezici uz podsmijeh nadodali: drogeraški parti plejs.
Berlin, grad koji misli
„Ono što mi želimo je suradnja s najmoprimcima, investitorima i Gradom. Provest ćemo kooperativni postupak kako bismo dobili mogućnost skupiti različite želje i prijedloge. Najbolje ćemo ideje uvrstiti u naše konačne planove“, rekao je Hans-Rudolph Kurth. Ono što je on tako lijepo upakirao ime svoje ime zaviri li se samo u ekonomsku stručnu terminologiju (i da, naravno da se radi o anglizmu) – stakeholder managment. U prijevodu bi to značilo da poduzeće u svoje nacrte uključuje interese svih zainteresiranih strana (neinvestitore) kako bi na taj način minimaliziralo rizik potpunog neuspjeha projekta na kojem radi.
Smiješno je samo to što je Berlin jedan od rijetkih gradova koji investiorima niti ne ostavlja drugog izbora. Gradski su oci službenim aktima obvezali potencijalne ulagače da svoje aktivnosti usklade s javnim interesima, postojećom infrastrukturom i potrebama lokalne zajednice. Stranka Zelenih je prošle godine donijela odluku koja je do u detalje uredila prostorni plan RAW-a, a između ostaloga njime je jasno propisano da taj prostor neće dobiti dozvolu za prenamjenu u stambeni. Dakako da Kurth to zna, nejasno je samo je li u taj projekt uletio baš toliko otvorenog uma da je spreman na kompromise sve dok mu taj prostor unosi barem minimalnu zaradu ili je podmazao nekoga u poglavarstvu pa je promjena prostornih planova samo pitanje vremena. Ostaje za vidjeti, ali u međuvremenu bi možda bilo zanimljivo upoznati neke prave RAW-ovce.
Poduzetničko šarenilo jednog skvota
Odvažite li se krenuti u neki umjetnički skvot, a nikad se prije niste susreli s nijednim, vjerojatno živite s predrasudom da je jedino što tamo možete zateći vojska nadrogiranih zombija, jeftine kurve i šrot koji netko prodaje pod umjetnost. Dobro, ima i takvih mjesta, ali dobra većina njih je zapanjujuće (multi)funkcionalna, a usto i estetski prijemčljiva. RAW je svakako jedan od takvih prostora.
Uzmimo primjerice projekt koji nosi znakovito ime Novi Zavičaj. Ne, ne radi se o nikakvom desničarstvu, već o ambijentalnoj instalaciji koja ujedinjuje koncepte dobre hrane, vrhunske glazbe i progresivne umjetnosti kakva može postojati samo u Berlinu. Inicijatori su svoje dobro ime na sceni stvarali godinama kroz različite projekte u koje su bili uključeni i u konačnici shvatili da je njihova publika odrasla s njima. Iskoristili su sav potencijal koji avangardno hladna indstrijska arhitektura nudi i stvorili u njemu vrlo specifičan obiteljski prostor. Uz čašu dobrog vina, vinilku po izboru i kamenice, oni su odlučili urediti i igraonicu za djecu.
Odmah do njih svoje su domove pronašli brojni izložbeno-prodajni prostori, kafići, kino na otvorenom, jedno kazalište, pregršt sportskih aktivnosti, otvorene zelene površine pa čak i jedan mali cirkus za djecu.
Dobro, to stvarno može proći samo u Berlinu, ali avionske karte su u posljednje vrijeme sve jeftinije, a mi smo kao narod sve otvoreniji. Oronulih industrijskih prostora koji vape za revitalizacijom imamo za izvoz, a to je i jedino što nam treba za realizaciju projekta kao što je RAW. To i urbanističko planiranje u smjeru razvijanja nezavisne kulturne scene. Utopija?