Nevjerojatan život Ivana Jarnovića, genijalnog violinista koji je svirao s Mozartom, grizao suparnike i skandalizirao pola Europe

O životu ovog čovjeka, jednog od najznačajnijih violinista osamnaestog stoljeća, malo se toga može reći sa sigurnošću –muzikolozi oduvijek raspravljaju oko njegova točnog imena, mjesta i datuma rođenja, nacionalnosti i kulturne pripadnosti, i do danas nisu došli do konsenzusa.

Biografija o Jarnoviću tiskana u endehazijskom Zagrebu

Hrvatski velikan Božidar Širola prije točno stotinu godinu u svom Pregledu povijesti hrvatske muzike Jarnovića, u stranom tisku predstavljanog i kao “el Croata”, oprezno pridodaje korpusu hrvatske glazbe. No kako stvari stoje, priča o kontroverznom “guslaču” i skladatelju još je zamršenija od onoga kako su je predočili Širola, i nešto kasnije i opširnije, jedan od njegovih prvih biografa, zaslužni, ali također uvelike zaboravljeni povjesničar umjetnosti, Artur Schneider.

Njegova knjižica o Jarnoviću, tiskana 1944. godine u endehazijskom Zagrebu, u Hrvatskom glasbenom zavodu, započela je novu fazu višedesetljetnog istraživanja života čovjeka koji je svojevremeno svirao s Wolfgangom Amadeusom Mozartom, istraživanja koja su još prije nekoliko desetljeća ponudila snažne odgovore na pojedina važna pitanja, i zbog kojih bi glazbenik u budućnosti mogao i posve nestati iz naših kulturnih obzora.

Bilo bi šteta, jer riječ je o jednoj iznimnoj europskoj sudbini, sudbini kakva se u suvremenoj Europi ne može ponoviti.

Nepoznanice kreću već s datumom i mjestom rođenja

I Schneider svoju priču o guslaču-virtuozu započinje naglašavajući misterije koje su ga oduvijek pratile, i kojima je, nema sumnje, i sam Jarnović dijelom kumovao. Oslanjajući se na starije biografije, Schneider navodi da se Jarnović rodio 1745. godine, no ističe nepoznanice oko mjesta rođenja.

Sam glazbenik je 1780. godine u registru članova velike lože slobodnih zidara u Berlinu kao mjesto rođenja naznačio Palermo na Siciliji, drugi izvor donosi da se rodio u Parizu, a treći, iz pera jednog njegova bečkog prijatelja, navodi da se Jarnović rodio na brodu u “vodama oko Raguse” (što je povijesni naziv Dubrovnika). Posljednji se izvor Schneideru učinio najizglednijim, iako je bio svjestan da to ime nije zabilježeno u maticama krštenih u dubrovačkoj regiji.

Mladost i glazbena izobrazba Jarnovića također su posve nepoznati. U muzikologiji se ustalila bilješka da mu učiteljem bijaše priznati talijanski violinist Antonio Lolli, kojemu je njegov navodni učenik bio sličan “u čudi, nastupanju i načinu života”. Prvi put kad se nešto sa sigurnošću može reći o Jarnoviću, zatječemo ga u Parizu 1773. godine, kad su njegovi nastupi naširoko hvaljeni u tisku. U tom trenutku boravio je Jarnović u francuskoj prijestolnici već treću godinu, pretpostavlja Schneider, u kući jednog baruna.

U Parizu se Jarnović istaknuo sviranjem i skandalima

Sljedećih je godina Jarnović izgradio svoju opaku reputaciju, ponajprije na glazbenom planu, a onda svojim nestašlucima u finim pariškim društvenim krugovima. Ovako o jednom od njegovih incidenata piše onovremeni tisak:

“U posljednjem koncertu što ga je priredio barun Bagge, zavadila se dva glasovita guslača, Jarnovich i Pieltain, prekoravajući jedan drugoga da sviraju krivo. Pieltain je ćušnuo Jarnovicha, a Jarnovich je nasrnuo na svog napadača i izgrebao mu noktima lice. Htjeli su ih rastaviti. Jarnovick, imajući slobodne samo svoje zube, posluži se njima i ugrize Pieltainu vršak nosa.”

Unatoč negodovanju čovjeka koji ih je plaćao, inzistirali su na dvoboju; Jarnović je teško ranio svog kolegu, no onda se majstori “svečano izmiriše”. Osokoljen ovim trijumfom, Jarnović je navodno poslije toga ošamario kolegu Saint-Georgesa, “najstrašnijeg mačevaoca svoga vremena“, koji je na to samo rekao: “Cijenim odviše njegov talent, a da bih se s njime pobio.”

Naknadna istraživanja donose informacije o njegovu ocu

Čini se da je u to vrijeme, početkom 1777. godine, Jarnović već polako trošio strpljenje francuske aristokracije: na jednom nastupu kraljica Marija Antoaneta jedino je Jarnoviću uskratila svoj pljesak, navodno zbog jednog od incidenata, piše Schneider. Sreću je potražio izvan zemlje i pronašao ju je 1779. godine na dvoru princa Friedricha Wilhelma, koji će kasnije postati pruskim kraljem.

Kakav je glas Jarnović stekao u Parizu svjedoči i činjenica da je još nekih sedamdeset godina kasnije u svojevremeno prilično čitanim beletrističkim prozama ovjekovječen kao književni junak.

Na njemačkom području bilo ga je posvuda, stupio je i u redove domaće masonerije, a onda se uputio u Varšavu gdje svira i pred posljednjim poljskim kraljem, Stanislavom II. Poniatowskim, čiju će zemlju do kraja stoljeća raskomadati moćni susjedi. Kako se ubrzo na dvoru njemačkog princa zakačio sa proslavljenim francuskim violončelistom J. P. Duportom, Jarnović se 1783. godine uputio kod jednog od tih moćnih susjeda: u Sankt Peterburgu uspio je ishoditi namještenje kod Katarine Velike, uz godišnju naknadu u iznosu od tri tisuće rubalja.

Uz ovu informaciju, jedan francuski muzikolog u tekstu iz 1950. godine navodi da je s njim u tom trenutku bila i njegova supruga, koja je kao glumica također dobila namještenje u Carskom kazalištu. Isti autor u vođi jedne pariške družbe baletana i plesača na žici – koji se u nekom trenutku zamjerio lokalnim trgovcima jer je, prodavajući papige, bio “nelojalna konkurencija” – pronalazi potencijalnog Jarnovićeva oca. O njihovom odnosu, čini se, nema pouzdanih tragova.

U Beču je muzicirao s Wolfgangom Amadeusom Mozartom

Sanktpeterburška avantura potrajala je nepune tri godine, a onda violinista zatječemo u Beču u kući jednog od dvorskih savjetnika, gdje su navraćali divovi klasike, Joseph Haydn i Wolfgang Amadeus Mozart, s kojim je ponekad i dijelio pozornicu. Kako stvari stoje, sa salzburškim genijem ostao je u korektnim odnosima.

Osim jednog pisma iz Londona, poslanog 1791. godine, obiteljski odnosi rekonstruirani su iz druge ruke. U pismu upućenom kćerima Mimi i Sofiji u Parizu – što je ujedno i jedini sačuvani primjerak njegove korespondencije – Jarnović je prilično neodređeno pričao o mogućnosti hapšenja koje mu prijeti, nedaćama žene Mérote, možda njegove supruge i(li) njihove majke, kojoj je, kao i kćerima slao novac, iako se, sudeći po ovom pismu, nevješto napisanom na francuskom jeziku, londonske mecene nisu ni blizu mogle mjeriti s ljubiteljima umjetnosti iz mjesta gdje je ranije svirao.

U Londonu se tada ponovno sreo i s Haydnom, koji je na Otok stigao godinu dana ranije. Iako je ovdje već bio u prilično zrelim godinama, Jarnović je nastavio priređivati javne spektakle i skandale. Jedan benigniji događaj iz londonskih godina govori mnogo o njegovoj taštini i aroganciji.

“Neka se vidi tko je Cezar, a tko Pompej”

Kad se 1792. godine, bježeći od pariških revolucionarnih previranja, u Londonu sklonio poznati talijanski violinist Giovanni Battista Viotti, Jarnović je išao izravnati račune s mlađim umjetnikom koji ga je navodno nadmašio u glazbenom dvoboju desetak godina ranije.

Prišao je tako jednom prilikom Viottiju i rekao mu sljedeće: “Već dugo vremena to želim; sredimo razmiricu, donesimo naše violine i neka se konačno vidi tko će od nas dvojice biti Cezar a tko Pompej.“ Kad ga je Viotti opet nadmašio, Jarnović se snašao: “Vjere mi, dragi moj Viotti, valja priznati da nema do nas dvojice koji znamo svirati violinu!“

Sve do 1797. godine prgavi violinist zabavljao je englesku publiku svojim ispadima, no s vremenom je postajalo jasno da više ne može posve držati korak s mlađim kolegama, a prema jednom od njih, predaja kaže, bio je toliko drzak da su mu u Londonu naposljetku okrenuli leđa. Sam Jarnović sljedećih se godina posvetio bilijaru; u Hamburgu je vrijeme trošio u krčmama poučavajući mornare svom novom umijeću, što mu je navodno postalo i glavni izvor prihoda.

Ipak, 1802. godine u Berlinu još je jednom pokazao da mu je u prstima preostalo još ponešto čarolije, a to je potom i neko vrijeme demonstrirao u Sankt Peterburgu, gdje je pronašao, kako piše Schneider, svog posljednjeg zaštitnika, baruna koji je obnašao dužnost bankara carskog dvora. I ovdje, međutim, postiđen pred mlađom konkurencijom, zadnje mjesece života radije razbija bilijarske kugle, za kojima ga je i smrt zatekla, 11. studenoga po julijanskom kalendaru.

Schneider kao svestrani kulturni i znanstveni djelatnik

Kad je Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. proglasio NDH, Artur Schneider, autor knjižice o Jarnoviću, imao je već više od četrdeset godina djelatnosti u kulturi i znanosti. Tada šezdesetdvogodišnjak, bio je točno godinu i jedan dan mlađi od ustaškog doglavnika, i u Zagrebu je obnašao dužnosti voditelja Grafičke zbirke Sveučilišne knjižnice, upravitelja Strossmayerove galerije starih majstora, tajnika Hrvatskog glazbenog zavoda i profesora povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Novom režimu nije bio zanimljiv i nastavio je raditi.

Schneiderovi preci u Zagreb su stigli u prvoj polovici 19. stoljeća; djed i otac bili su na glasu kao kvalitetni knjigovešci. Artur je, međutim, imao drugačije ambicije. Već u osamnaestoj godini života objavljuje svoj prvi tekst u Novoj nadi, časopisu ondašnjih “mladih”. Fakultet završava u Beču, kod najpoznatijeg južnoslavenskog profesora, Vatroslava Jagića.

U vrijeme Velikog rata, dok je Kvaternik bio pobočnikom “Lava sa Soče”, Svetozara Borojevića, Schneider skuplja svoje prve godine predavačkog iskustva na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pred kraj rata preuzima brigu za likovnu opremu Savremenika, tada još najvažnijeg kulturnog časopisa na prostoru Hrvatske. Tamo će objaviti prvu ozbiljniju studiju o Miroslavu Kraljeviću, ponajvećem hrvatskom slikarskom talentu, plemiću kojeg je pet godina ranije, prilično nezgodnom ironijom ugasila tuberkuloza, bolest siromašnih.

Jarnovićem se Schneider bavio dugo godina

U poslijeratnom Zagrebu Schneider se istaknuo kao jedan od istaknutijih poznavatelja likovne, ali i glazbene umjetnosti; godinama je organizirao koncerte suvremene europske klasične glazbe preko kojih je Zagreb imao možda i do danas nenadmašen uvid u aktualnu glazbenu produkciju. Svoja vrata mu 1931. godine otvara i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.

Iste te godine u Sv. Ceciliji, glazbenom časopisu koji je tada vjerojatno bio u svom najznačajnijem razdoblju, Schneider donosi kratak tekst o Ivanu Jarnoviću. O istom umjetniku, u istom časopisu, oglasit će se Schneider i 1943. godine. Iz toga će potom proizaći spomenuta biografija Ivan Mane Jarnović, s podnaslovom Hrvatski guslač-virtuoz i skladatelj 18. stoljeća.

Ubrzo je utrnula djelatnost Sv. Cecilije; nova vremena zahtijevala su drugačiju kulturu. Već 1946. godine izdahnuo je i Artur Schneider. Iako bi godina smrti možda mogla sugerirati drukčije, otišao je prirodnim putem, u šezdeset i sedmoj godini života.

Zaokret u proučavanju Jarnovića stigao 1980-ih

Tiskana u pomalo neobičnom, meko ukoričenom izdanju A4 formata, Schneiderova knjižica o Jarnoviću danas je teško dostupna (imao sam tu sreću da sam je za prilično smiješnu cifru pronašao u jednom zagrebačkom antikvarijatu).

Nakon Schneidera neko vrijeme nije bilo opsežnijih istraživanja o Jarnoviću, a onda je sadašnji akademik Stanislav Tuksar – muzikolog na čijem sam kolegiju iz povijesti glazbe prvi put i čuo Jarnovićevo ime – uredio dva zbornika u kojima su prevedeni i članci stranih stručnjaka koji su oduvijek pokazivali interes za ovog violinista, a u njima je pretiskana i Schneiderova knjižica. Bilo je to 1978. godine.

Dok su ti prilozi u hrvatsku muzikologiju donijeli neke novosti, kao što je gore spomenuta obavijest o Jarnovićevoj ženi, pravi zaokret je stigao je nešto kasnije, s polemičkim tekstovima svestranog kulturnog povjesničara Ivana Boškovića. On je 1986. godine u časopisu Marulić doveo u pitanje gotovo sve što se pretpostavljalo oko Ivana Jarnovića, odnosno, Giovannija Giernovichija, kako ga je on preferirao nazivati.

Naime, potaknut onim što je violinist rekao još 1880. u berlinskoj masonskoj loži, Bošković se obratio Nadbiskupskoj kuriji u Palermu sa zahtjevom da pretraže matične knjige krštenih, gdje su oni uistinu i pronašli Giernovichija koji je kršten u Palermu, ne 1745. godine ili 1740. godine, kako se bez dokumentarnog pokrića ranije navodilo, nego 1747. godine.

Valja istaknuti, Boškovićeva namjera nije bila tek korigirati mjesto i datum rođenja, nego je s tim podacima, koji su po njemu bili uvjerljiviji od svega što se dotad pisalo o Jarnoviću, naumio propitati samu opravdanost prisvajanja ovog umjetnika. Dodao je pritom da Jarnović vjerojatno nikad nije ni stupio nogom na hrvatsko tlo.

Francuski glazbenik vjerojatno talijanskog podrijetla?

Nadalje, navodi da je jako neobično da ovaj navodni Dubrovčanin nikad nije stupio u kontakt sa velikim dubrovačkim znanstvenikom Ruđerom Boškovićem koji je istovremeno boravio u Parizu, a u opsežnoj korespondenciji R. Boškovića nema ni spomena kakvog sugrađanina koji je oduševljavao Parižane svojim muzičkim talentom ili javnim nestašlucima.

Na primjedbe Ivana Boškovića odgovorio je, između ostalih, muzikolog i skladatelj, Lovro Županović, odbacivši njegovu tvrdnju da spomenuti Giernovichi mora odgovarati osobi Ivana Jarnovića, dodavši pritom i nekoliko slabih argumenata u kojima je istaknuo, u ovom slučaju, ne posebna relevantna opća mjesta o višestrukoj kulturnoj pripadnosti pojedinih umjetnika, bez da je objasnio kako se konkretno Jarnović uklapa u taj narativ.

Međutim, ponovno treba istaknuti da ovo “pohrvaćenje” glazbenika – za kojeg se ne zna je li ikad i posjetio zemlju čijoj je kulturi navodno pripadao – nije isključivo stvar hrvatske muzikologije, nego je prisutno i u tekstovima ranijih stranih istraživača, a onda i u tiskovinama koje su pratile njegovo djelovanje još od zadnje trećine osamnaestog stoljeća. Moguće je da nikad nećemo saznati zašto je do toga došlo.

U svakom slučaju, izazov starijoj tezi imao je ozbiljne pretenzije. Tako je u zadnjoj četvrtini prošlog stoljeća Jarnović od “najjačeg hrvatskog glazbenog stvaralaca 18. stoljeća” (Tuksar, 1978), postao “francuski glazbenik vjerojatno talijanskog podrijetla” (Bošković, 1986).

Ivan Jarnović pripada čitavoj europskoj kulturi

U međuvremenu, hrvatska je muzikologija zasad pronašla kompromisno rješenje. U Hrvatskoj enciklopediji stoji da se radi o umjetniku “vjerojatno hrvatskoga podrijetla”, iako se načelno odustalo od ideje da se rodio u “vodama oko Dubrovnika”. Autorica natuknice u Hrvatskom biografskom leksikonu, Vjera Katalinić, prihvatila je i Boškovićevu tezu o Palermu kao glazbenikovom rodnom mjestu.

S obzirom na njegov život, na brojna putovanja i nesputani duh, možda je najsretnije reći da on pripada čitavoj europskoj kulturi, koliko god se to činilo kao generička oznaka, i koliko god na pojedinim mjestima on uistinu jest ostavio značajniji trag nego na nekim drugim. Hrvatska izvorno vjerojatno nije bila jedno od tih mjesta, ali samom činjenicom da već čitavo stoljeće privlači interes domaćih učenjaka, što je rezultiralo i vrijednim i zanimljivim studijama, Jarnović je postao dijelom i hrvatske kulture.

On je svakako pokazao da se dobro snalazio diljem kontinenta; državne granice vjerojatno mu nisu previše značile. Danas, sačuvani se zapisi njegovih skladbi nalaze u bibliotekama i arhivima od Zagreba, preko Pariza do Washingtona. Uistinu, dobro je da se Hrvatska bavila Jarnovićem, i bit će još bolje ako ga ne ispustimo iz svog kulturnog obzora samo zato jer mu ne možemo utisnuti crveno-bijela polja na čelo.

Preko Jarnovića može se ispričati izuzetna priča o Europi u jednom od njezinih najturbulentnijih razdoblja, i valjalo bi pronaći novog Stefana Zweiga ili možda Miloša Formana da ovu neobičnu sudbinu iznesu pred svijet. U nekom takvom pothvatu, knjiga Artura Schneidera predstavlja dragocjenu ishodišnu točku.