Pored svih tih svađa i sukoba, laži i manipulacija, emocionalnih i fizičkih prevara, Raskrižja su u svojoj srži suptilna, nenametljiva meditacija o naravi dobrote i nedaćama s prijekornim glasom savjesti, prvorazredni književni okršaj s problemom stvarne motivacije koja leži iza onoga što smatramo svojim dobrim djelima
Dvadeset godina nakon objavljivanja Korekcija, Jonathan Franzen ponovio je taj razmjerno rijedak zločin – napisao je veliki američki roman. Tiskane deset dana prije nego će al-Qaeda preusmjeriti naše stoljeće u još jedan pogubni rukavac, Korekcije sam čitao nešto više od desetljeća iza tog nesretnog rujna, i možda nekoliko mjeseci nakon oduševljenja njegovim tada tek prevedenim romanom Sloboda.
Nisam siguran da bih, osim elementarnih činjenica i imena nekih likova, s takvom vremenskom distancom uopće uspio nešto smisleno reći o svojim ranim susretima s Franzenom, ali dok sam prolazio kroz njegov novi roman Raskrižja, kod nas objavljen u izdanju V.B.Z.-a i prijevodu Igora Buljana, postupno se formirao sličan čitateljski osjećaj; osjećaj da u ruci držim još jedno vrijedno razmatranje možda i središnjeg pitanja književnosti, a ono glasi – što je zapravo čovjek?
‘Korekcije’ donose hvalospjeve i usporedbe s Tolstojem
Amerikančeva životna priča nije ona o usponu s dna: razmjerno privilegiran, sin inženjera i pragmatične domaćice (koja nije držala do književnosti), Franzen je prije uvrštavanja u vrhovno zviježđe američke proze odrastao u stabilnoj srednjoj klasi predgrađa St. Louisa.
U mladosti je pokazivao snažan interes za prirodne znanosti, pa i u trenutku kad objavljuje svoj prvi roman, The Twenty-Seventh City (1988), radi kao istraživački asistent na jednom od prirodoslovnih odsjeka Harvarda. Obrađivao je seizmičke podatke. To će se onda preliti i na njegov sljedeći roman (Strong Motion, 1992), gdje se bavi bostonskom obitelji koja se suočava s nezgodnim reperkusijama jednog manjeg potresa, čemu će pridodati i niz tema koje će se provlačiti njegovim kasnijim romanima.
Književno je polje, međutim, ostalo poprilično neuzdrmano piščevim ranim prozama. Solidne recenzije nisu imale većeg odjeka u širem čitateljstvu. Fenomen Franzen neke će zaintrigirati tek nakon poznatog (ne nužno i posebno dobro artikuliranog) eseja Perchance to Dream (časopis Harper’s, 1996) gdje će razmotriti stanje američkog romana u vremenu sve značajnijih (tehnoloških) distrakcija, ali pravi pomak stigao je tek s Korekcijama, majstorijom koja se realističkim stilom uvelike razlikovala od njegovih prethodnih, postmodernistički intoniranih proza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dio oduševljenih kritičara govorio je o novom Tolstoju, a izdavačke su kuće takve usporedbe vrlo rado plasirale na korice Franzenovih knjiga.
Poznata historija kontroverzi i nove polemike
Nakon dvije zbirke i kod nas prevedenih nefikcionalnih proza (Kako biti sam, Neumjerena zona), 2010. godine objavljuje Slobodu, svoj drugi beletristički bestseller. Izvrsna recepcija romana nešto sigurno duguje i njegovu izglađivanju ranijeg debakla s Oprah Winfrey, najčešće spominjanoj epizodi u poznatoj historiji kontroverzi oko Franzena (koje su ponekad bile tek budalaštine, zavist i ljubomora manje uspješnih pisaca i spisateljica).
Iako i u Slobodi prije svega prati jednu američku obitelj, Franzen je tematski proširio svoj zahvat, što će u još većoj mjeri biti slučaj sa sljedećim, dosta slabije primljenim romanom, Čistoćom (2015). “Veliki američki romanopisac”, kako ga je 2010. na svojoj naslovnici označio Time, sve je više vodio bitke na drugim poljima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je prošlo desetljeće Franzen u ozbiljnoj mjeri posvetio ekološkom aktivizmu i proučavanju ptica, svojoj velikoj i dobro dokumentiranoj strasti, zbog čega je ponekad ulazio u vjerojatno nepotrebne sukobe s ljudima koji su po tom pitanju imali najbolje namjere. I dalje objavljivani na stranicama ponajboljih časopisa, Amerikančevi su eseji povremeno imali nejasnu motivaciju i razmjerno slabu argumentaciju, dok je mnogima smetala njihova tvrda pesimistička crta, posebno naglašena u eseju What If We Stopped Pretending?, gdje je bitku s klimatskim promjenama označio već izgubljenom.
Prvi dio planirane trilogije o više generacija Hildebrandtovih
Sve je to, međutim, Franzen prigušio u Raskrižjima, prvom dijelu planirane trilogije, “ključu svih mitologija”, kako bi mogli prevesti podnaslov izvornika. Oduvijek pisac opsežnih narativa, Franzen je Raskrižja protegnuo na 564 stranice (u hrvatskom izdanju), što bi moglo značiti da će sva tri dijela vjerojatno probiti 1500 stranica teksta. Iako je zamišljeno da svaki od njih može stajati zasebno, romani bi trebali kroz više generacija pratiti istu obitelj, Hildebrandtove, koje ovdje zatječemo krajem 1971. godine, dva dana uoči Božića, kada se i odvija prostorno najveći dio radnje.
Russ i Marion Hildebrandt žive u izmišljenom New Prospectu u okolici Chicaga; bračni su bar s četvero djece, tinejdžerima Clemom, Becky i Perryjem, te devetogodišnjim Judsonom (čiju priču usputno pratimo iz perspektive ostalih likova). Franzen otvara s Russom, sredovječnim muškarcem čija je profesionalna karijera već deset godina zaustavljena na mjestu pomoćnog pastora, a otprije tri godine sramotno obilježena izbacivanjem iz Raskrižja, društva okupljenog u sklopu njegove Prve reformirane crkve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon prisilnog odlaska svog osnivača društvo se drastično mijenja: Rick Ambrose, mladi karizmatik koji je preuzeo vodstvo od Russa, (zbog čega ga ovaj dubinski prezire), na poticaj involvirane mladeži izbacio je molitve i većinu ostalih vjerskih obilježja društva, što ga je učinilo znatno privlačnijim lokalnim tinejdžerima koji mu sada pristupaju u sve većem broju.
Franzen je sâm bio pripadnikom sličnog vjerskog društva
Nekim čitateljima ovaj bi element mogao biti zanimljiv i zbog (kod Franzena inače rijetkog) posezanja za autobiografskim iskustvom. Naime, kako svjedoči u Neumjerenoj zoni, svojim memoarima, autor je kao tinejdžer upravo 1970-ih bio pripadnik jednog sličnog crkvenog društva pod vodstvom mladog pastora duge kose koji je preferirao gitaru nad Biblijom, što u vremenu tadašnjeg američkog liberalnog kršćanstva i nije bila takva anomalija.
Osim što odgovara imenu društva (inspiriranog predajom o kultnom bluzeru Robertu Johnsonu koji, u zamjenu za glazbeni genij, baš na jednom raskrižju predaje dušu vragu), naslov romana nesumnjivo ukazuje na situaciju svakog od Hildebrandtovih, redom suočenih sa specifičnim životnim nedoumicama i prekretnicama. Osim profesionalne stagnacije, Russ je odavno frustriran zbog nestrastvenog braka s Marion, što je deficit koji bi rado upotpunio tijelom zgodne udovice Frances. Ona je glavni izvor njegovih učestalih grešnih misli zbog kojih svakodnevn vodi razgovore sa Svemoćnim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ništa manje ustrajna i snažna u svojoj vjeri nije ni Marion, usamljena domaćica s tajnom prošlošću, koja je u svojoj mladosti u Russu i reformiranom kršćanstvu potražila alternativu katoličkoj opsjednutosti grijehom, koje se, unatoč vraćanju na “pravi put”, i dalje nikako ne može osloboditi. Isprva ocrtana kao nezanimljiva žena s poremećajem u prehrani, nakon šezdesetak stranica u kojima pratimo njezinu seansu kod psihologinje (jedno od boljih poglavlja koje sam pročitao zadnjih godina), Marion će naglo izroniti kao najkompleksniji i najzanimljiviji lik romana.
Problematični životi američkih tinejdžera iz predgrađa
Ipak, prije nego nas Franzen uputi u njezinu priču o padu i spasu, upoznajemo njezinu djecu, najprije Perryja, izrazito inteligentnog i nerijetko ciničnog petnaestogodišnjaka s nezgodnom ovisnošću o narkoticima, koji će se kao i njegova starija sestra, školska ljepotica Becky, na očevo strašno razočarenje pridružiti Rickovim Raskrižjima (mada nijedno od njih ne dijeli bogobojaznost i religiozno nadahnuće roditelja).
I dok se Perry uvjerava da tako želi postati bolja osoba, Becky, dotad primarno zainteresirana za očuvanje svog visokog mjesta na ljestvici popularnosti, motivaciju za učestale posjete crkvi isprva pronalazi u Tanneru, još jednom mladom pobožnom gitaristu (čije ambicije ipak nadilaze njihovo predgrađe). To što je Tanner u bendu sa svojom dugogodišnjom djevojkom, Becky ne vidi kao neku naročitu prepreku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Konačno, tu je i Clem, brucoš čiji će se interes za fakultet srozati nakon prvog ozbiljnog ljubavnog iskustva, i koje će ga postupno natjerati na suočavanje s moralnim propustima iz recentne prošlosti, nakon čega će otići u smjeru koji se kosi s temeljnim obiteljskim vrijednostima. On koji se nekad divio Russu zbog njegova pacifizma i zalaganja za građanska prava (prepoznajući u njemu lik Atticusa iz romana Ubiti pticu rugalicu), u potpunosti gubi poštovanje za oca i počinje vjerovati da jedino odlaskom u Vijetnam može iskupiti svoje greške.
Interes za uvjerljivo psihološko portretiranje likova
Treba istaknuti, rat u Vijetnamu, zrelo doba kontrakulture i uspon američkog konzervativizma, sav taj atraktivni društveno-politički kontekst vremena u kojem se radnja odvija, u Raskrižjima mahom ostaje u pozadini. Nasuprot grandioznim likovima i zapletima iz njegova prethodnog romana, ovdje smo uglavnom na terenu relativno prosječne obitelji, a temeljni su katalizator radnje njihovi neobično zamršeni problemi na više razina.
Već dobro uhodanom metodom Franzen radnju gradi naizmjeničnim nizanjem perspektiva glavnih likova (kako su i ovaj put organizirana poglavlja u knjizi), a njihov unutarnji svijet ovaj neosporni majstor naracije iz trećeg lica predočava efektnim korištenjem slobodnog neupravnog govora i pametno inkorporiranim retrospektivnim epizodama koje ponekad idu nekoliko desetljeća unazad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iz skupa piščevih pripovjednih postupaka izrast će kompleksni, punokrvni i pamtljivi likovi, što i nije toliko čest slučaj u suvremenim književnim djelima. Nakon nekoliko desetljeća bavljenja književnošću, podsjetimo, sad mu je već 63 godine, Franzen je nedavno ustvrdio da se nakon svega ponajprije smatra “romanopiscem karaktera” čiji glavni interes leži u uvjerljivom psihološkom portretiranju likova – ovdje nam ne preostaje ništa drugo nego da s odobravanjem potvrdimo njegovu procjenu.
Koliko netransparentnosti obitelj može preživjeti?
Ne znači to da Raskrižjima nedostaje dramske napetosti, dinamičnih dijaloga i intrigantnih zapleta, upravo suprotno, u ovom trenutku ne pada mi na pamet nijedan recentni roman koji tako vješto kombinira melodramatske obiteljske zavrzlame s ozbiljnim emocionalnim preokupacijama i etičkim dilemama. Dok iz poglavlja u poglavlje pratimo kako uvijek iznova griješe (iako se silno trude pomiriti naizgled neukrotive afekte s iritantnim moralnim kompasom koji neki od njih nazivaju Bogom), Franzenovi će nas likovi svojom tragičnom ljudskom nesavršenošću definitivno trgnuti iz autopilota kakvim bi eventualno mogli prokrstariti nekim manje promišljenim romanom.
Pored svih tih svađa i sukoba, laži i manipulacija, emocionalnih i fizičkih prevara, Raskrižja su u svojoj srži suptilna, nenametljiva meditacija o naravi dobrote i nedaćama s prijekornim glasom savjesti, prvorazredni književni okršaj s problemom stvarne motivacije koja leži iza onoga što smatramo svojim dobrim djelima.
Što kad se u življenom iskustvu smrtnika kantijanski uvidi pokažu kao nedosežna filozofska apstrakcija? Donosimo li neke odluke zato što smo dobri ili zbog puke taštine, samo zato što želimo da nas drugi smatraju dobrim osobama? Kako se nositi s naizgled nepremostivim ponorom između žudnje i tog iritantnog ćudorednog zakona u nama? Ili nešto jednostavnije: koliko netransparentnosti jedna obitelj može preživjeti, i koju će cijenu platiti za svoje propuste?
Ova pitanja možda nisu nova ni originalna, ali literarna vještina kojom ih je Franzen upakirao u ovaj po mnogočemu izuzetan roman svakako zaslužuje brojne pohvale koje su u zadnje vrijeme ponovno stizale na njegov račun. Dodao bih, skeptične čitatelje ne bi trebala demotivirati ni sva ta priča o vjeri i Bogu – teološka su pitanja ovdje definitivno od sekundarne važnosti (iako će u jednoj epizodi Franzen sugerirati da marihuana svakako može otvoriti prostor epifaniji).
Adaptacije Franzenovih romana uskoro stižu na TV
Ako govorimo o slabostima romana, osim u manjim narativnim viškovima i slabije osmišljenim epizodama, nalazim ih prije svega u organizaciji strukture teksta. Ako zanemarimo već spomenute analepse, najveći dio prve cjeline (Advent) odvija se tijekom dva dana u prosincu 1971. godine. Ostatak romana (cjelina Uskrs) uglavnom je postavljen u proljeće iduće godine, međutim, Franzen onda sve ubrzava pa događaje do siječnja 1974. ishitreno sažima na svega nekoliko desetaka stranica – što je razdoblje u kojem će se mnogo toga dogoditi, prije svega djeci Hildebrandtovih.
Ne treba, doduše, isključiti mogućnost da će se tome donekle posvetiti u najavljenom nastavku, gdje bi vjerojatno i njihov najmlađi sin Judson mogao dobiti veliku ulogu. Ako je suditi po Franzenovim dosadašnjim spisateljskim navikama, vjerojatno ćemo morati sačekati još barem nekoliko godina. S druge strane, po nekim najavama, u međuvremenu bi konačno mogli dobiti i televizijske adaptacije Franzenovih romana.
Nakon propalih produkcija Korekcija i Čistoće – koje su ranije neuspješno probali realizirati talentirani holivudski redatelji Noah Baumbach i Todd Field, Raskrižja bi uskoro trebali ugledati na nekom od vodećih streaming servisa. Isto vrijedi i za Slobodu, među čijim se izvršnim producentima nalazi i veliki Ridley Scott. Nema sumnje, involvirane producente i redatelje čekaju ponajveći književni zalogaji naše epohe. Dok čekate ishod ovih projekata, svakako ne zaboravite čitati romane Jonathana Franzena. Malo je takvih majstora.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Nitko o američkoj srednjoj klasi ne piše poput Jonathana Franzena, a njegova 'Raskrižja' impresivan su početak nove trilogije
Nova Franzenova trilogija mogla bi obilježiti suvremenu književnost
Pored svih tih svađa i sukoba, laži i manipulacija, emocionalnih i fizičkih prevara, Raskrižja su u svojoj srži suptilna, nenametljiva meditacija o naravi dobrote i nedaćama s prijekornim glasom savjesti, prvorazredni književni okršaj s problemom stvarne motivacije koja leži iza onoga što smatramo svojim dobrim djelima
Dvadeset godina nakon objavljivanja Korekcija, Jonathan Franzen ponovio je taj razmjerno rijedak zločin – napisao je veliki američki roman. Tiskane deset dana prije nego će al-Qaeda preusmjeriti naše stoljeće u još jedan pogubni rukavac, Korekcije sam čitao nešto više od desetljeća iza tog nesretnog rujna, i možda nekoliko mjeseci nakon oduševljenja njegovim tada tek prevedenim romanom Sloboda.
Nisam siguran da bih, osim elementarnih činjenica i imena nekih likova, s takvom vremenskom distancom uopće uspio nešto smisleno reći o svojim ranim susretima s Franzenom, ali dok sam prolazio kroz njegov novi roman Raskrižja, kod nas objavljen u izdanju V.B.Z.-a i prijevodu Igora Buljana, postupno se formirao sličan čitateljski osjećaj; osjećaj da u ruci držim još jedno vrijedno razmatranje možda i središnjeg pitanja književnosti, a ono glasi – što je zapravo čovjek?
‘Korekcije’ donose hvalospjeve i usporedbe s Tolstojem
Amerikančeva životna priča nije ona o usponu s dna: razmjerno privilegiran, sin inženjera i pragmatične domaćice (koja nije držala do književnosti), Franzen je prije uvrštavanja u vrhovno zviježđe američke proze odrastao u stabilnoj srednjoj klasi predgrađa St. Louisa.
U mladosti je pokazivao snažan interes za prirodne znanosti, pa i u trenutku kad objavljuje svoj prvi roman, The Twenty-Seventh City (1988), radi kao istraživački asistent na jednom od prirodoslovnih odsjeka Harvarda. Obrađivao je seizmičke podatke. To će se onda preliti i na njegov sljedeći roman (Strong Motion, 1992), gdje se bavi bostonskom obitelji koja se suočava s nezgodnim reperkusijama jednog manjeg potresa, čemu će pridodati i niz tema koje će se provlačiti njegovim kasnijim romanima.
Književno je polje, međutim, ostalo poprilično neuzdrmano piščevim ranim prozama. Solidne recenzije nisu imale većeg odjeka u širem čitateljstvu. Fenomen Franzen neke će zaintrigirati tek nakon poznatog (ne nužno i posebno dobro artikuliranog) eseja Perchance to Dream (časopis Harper’s, 1996) gdje će razmotriti stanje američkog romana u vremenu sve značajnijih (tehnoloških) distrakcija, ali pravi pomak stigao je tek s Korekcijama, majstorijom koja se realističkim stilom uvelike razlikovala od njegovih prethodnih, postmodernistički intoniranih proza.
Dio oduševljenih kritičara govorio je o novom Tolstoju, a izdavačke su kuće takve usporedbe vrlo rado plasirale na korice Franzenovih knjiga.
Poznata historija kontroverzi i nove polemike
Nakon dvije zbirke i kod nas prevedenih nefikcionalnih proza (Kako biti sam, Neumjerena zona), 2010. godine objavljuje Slobodu, svoj drugi beletristički bestseller. Izvrsna recepcija romana nešto sigurno duguje i njegovu izglađivanju ranijeg debakla s Oprah Winfrey, najčešće spominjanoj epizodi u poznatoj historiji kontroverzi oko Franzena (koje su ponekad bile tek budalaštine, zavist i ljubomora manje uspješnih pisaca i spisateljica).
Iako i u Slobodi prije svega prati jednu američku obitelj, Franzen je tematski proširio svoj zahvat, što će u još većoj mjeri biti slučaj sa sljedećim, dosta slabije primljenim romanom, Čistoćom (2015). “Veliki američki romanopisac”, kako ga je 2010. na svojoj naslovnici označio Time, sve je više vodio bitke na drugim poljima.
Tako je prošlo desetljeće Franzen u ozbiljnoj mjeri posvetio ekološkom aktivizmu i proučavanju ptica, svojoj velikoj i dobro dokumentiranoj strasti, zbog čega je ponekad ulazio u vjerojatno nepotrebne sukobe s ljudima koji su po tom pitanju imali najbolje namjere. I dalje objavljivani na stranicama ponajboljih časopisa, Amerikančevi su eseji povremeno imali nejasnu motivaciju i razmjerno slabu argumentaciju, dok je mnogima smetala njihova tvrda pesimistička crta, posebno naglašena u eseju What If We Stopped Pretending?, gdje je bitku s klimatskim promjenama označio već izgubljenom.
Prvi dio planirane trilogije o više generacija Hildebrandtovih
Sve je to, međutim, Franzen prigušio u Raskrižjima, prvom dijelu planirane trilogije, “ključu svih mitologija”, kako bi mogli prevesti podnaslov izvornika. Oduvijek pisac opsežnih narativa, Franzen je Raskrižja protegnuo na 564 stranice (u hrvatskom izdanju), što bi moglo značiti da će sva tri dijela vjerojatno probiti 1500 stranica teksta. Iako je zamišljeno da svaki od njih može stajati zasebno, romani bi trebali kroz više generacija pratiti istu obitelj, Hildebrandtove, koje ovdje zatječemo krajem 1971. godine, dva dana uoči Božića, kada se i odvija prostorno najveći dio radnje.
Russ i Marion Hildebrandt žive u izmišljenom New Prospectu u okolici Chicaga; bračni su bar s četvero djece, tinejdžerima Clemom, Becky i Perryjem, te devetogodišnjim Judsonom (čiju priču usputno pratimo iz perspektive ostalih likova). Franzen otvara s Russom, sredovječnim muškarcem čija je profesionalna karijera već deset godina zaustavljena na mjestu pomoćnog pastora, a otprije tri godine sramotno obilježena izbacivanjem iz Raskrižja, društva okupljenog u sklopu njegove Prve reformirane crkve.
Nakon prisilnog odlaska svog osnivača društvo se drastično mijenja: Rick Ambrose, mladi karizmatik koji je preuzeo vodstvo od Russa, (zbog čega ga ovaj dubinski prezire), na poticaj involvirane mladeži izbacio je molitve i većinu ostalih vjerskih obilježja društva, što ga je učinilo znatno privlačnijim lokalnim tinejdžerima koji mu sada pristupaju u sve većem broju.
Franzen je sâm bio pripadnikom sličnog vjerskog društva
Nekim čitateljima ovaj bi element mogao biti zanimljiv i zbog (kod Franzena inače rijetkog) posezanja za autobiografskim iskustvom. Naime, kako svjedoči u Neumjerenoj zoni, svojim memoarima, autor je kao tinejdžer upravo 1970-ih bio pripadnik jednog sličnog crkvenog društva pod vodstvom mladog pastora duge kose koji je preferirao gitaru nad Biblijom, što u vremenu tadašnjeg američkog liberalnog kršćanstva i nije bila takva anomalija.
Osim što odgovara imenu društva (inspiriranog predajom o kultnom bluzeru Robertu Johnsonu koji, u zamjenu za glazbeni genij, baš na jednom raskrižju predaje dušu vragu), naslov romana nesumnjivo ukazuje na situaciju svakog od Hildebrandtovih, redom suočenih sa specifičnim životnim nedoumicama i prekretnicama. Osim profesionalne stagnacije, Russ je odavno frustriran zbog nestrastvenog braka s Marion, što je deficit koji bi rado upotpunio tijelom zgodne udovice Frances. Ona je glavni izvor njegovih učestalih grešnih misli zbog kojih svakodnevn vodi razgovore sa Svemoćnim.
Ništa manje ustrajna i snažna u svojoj vjeri nije ni Marion, usamljena domaćica s tajnom prošlošću, koja je u svojoj mladosti u Russu i reformiranom kršćanstvu potražila alternativu katoličkoj opsjednutosti grijehom, koje se, unatoč vraćanju na “pravi put”, i dalje nikako ne može osloboditi. Isprva ocrtana kao nezanimljiva žena s poremećajem u prehrani, nakon šezdesetak stranica u kojima pratimo njezinu seansu kod psihologinje (jedno od boljih poglavlja koje sam pročitao zadnjih godina), Marion će naglo izroniti kao najkompleksniji i najzanimljiviji lik romana.
Problematični životi američkih tinejdžera iz predgrađa
Ipak, prije nego nas Franzen uputi u njezinu priču o padu i spasu, upoznajemo njezinu djecu, najprije Perryja, izrazito inteligentnog i nerijetko ciničnog petnaestogodišnjaka s nezgodnom ovisnošću o narkoticima, koji će se kao i njegova starija sestra, školska ljepotica Becky, na očevo strašno razočarenje pridružiti Rickovim Raskrižjima (mada nijedno od njih ne dijeli bogobojaznost i religiozno nadahnuće roditelja).
I dok se Perry uvjerava da tako želi postati bolja osoba, Becky, dotad primarno zainteresirana za očuvanje svog visokog mjesta na ljestvici popularnosti, motivaciju za učestale posjete crkvi isprva pronalazi u Tanneru, još jednom mladom pobožnom gitaristu (čije ambicije ipak nadilaze njihovo predgrađe). To što je Tanner u bendu sa svojom dugogodišnjom djevojkom, Becky ne vidi kao neku naročitu prepreku.
Konačno, tu je i Clem, brucoš čiji će se interes za fakultet srozati nakon prvog ozbiljnog ljubavnog iskustva, i koje će ga postupno natjerati na suočavanje s moralnim propustima iz recentne prošlosti, nakon čega će otići u smjeru koji se kosi s temeljnim obiteljskim vrijednostima. On koji se nekad divio Russu zbog njegova pacifizma i zalaganja za građanska prava (prepoznajući u njemu lik Atticusa iz romana Ubiti pticu rugalicu), u potpunosti gubi poštovanje za oca i počinje vjerovati da jedino odlaskom u Vijetnam može iskupiti svoje greške.
Interes za uvjerljivo psihološko portretiranje likova
Treba istaknuti, rat u Vijetnamu, zrelo doba kontrakulture i uspon američkog konzervativizma, sav taj atraktivni društveno-politički kontekst vremena u kojem se radnja odvija, u Raskrižjima mahom ostaje u pozadini. Nasuprot grandioznim likovima i zapletima iz njegova prethodnog romana, ovdje smo uglavnom na terenu relativno prosječne obitelji, a temeljni su katalizator radnje njihovi neobično zamršeni problemi na više razina.
Već dobro uhodanom metodom Franzen radnju gradi naizmjeničnim nizanjem perspektiva glavnih likova (kako su i ovaj put organizirana poglavlja u knjizi), a njihov unutarnji svijet ovaj neosporni majstor naracije iz trećeg lica predočava efektnim korištenjem slobodnog neupravnog govora i pametno inkorporiranim retrospektivnim epizodama koje ponekad idu nekoliko desetljeća unazad.
Iz skupa piščevih pripovjednih postupaka izrast će kompleksni, punokrvni i pamtljivi likovi, što i nije toliko čest slučaj u suvremenim književnim djelima. Nakon nekoliko desetljeća bavljenja književnošću, podsjetimo, sad mu je već 63 godine, Franzen je nedavno ustvrdio da se nakon svega ponajprije smatra “romanopiscem karaktera” čiji glavni interes leži u uvjerljivom psihološkom portretiranju likova – ovdje nam ne preostaje ništa drugo nego da s odobravanjem potvrdimo njegovu procjenu.
Koliko netransparentnosti obitelj može preživjeti?
Ne znači to da Raskrižjima nedostaje dramske napetosti, dinamičnih dijaloga i intrigantnih zapleta, upravo suprotno, u ovom trenutku ne pada mi na pamet nijedan recentni roman koji tako vješto kombinira melodramatske obiteljske zavrzlame s ozbiljnim emocionalnim preokupacijama i etičkim dilemama. Dok iz poglavlja u poglavlje pratimo kako uvijek iznova griješe (iako se silno trude pomiriti naizgled neukrotive afekte s iritantnim moralnim kompasom koji neki od njih nazivaju Bogom), Franzenovi će nas likovi svojom tragičnom ljudskom nesavršenošću definitivno trgnuti iz autopilota kakvim bi eventualno mogli prokrstariti nekim manje promišljenim romanom.
Pored svih tih svađa i sukoba, laži i manipulacija, emocionalnih i fizičkih prevara, Raskrižja su u svojoj srži suptilna, nenametljiva meditacija o naravi dobrote i nedaćama s prijekornim glasom savjesti, prvorazredni književni okršaj s problemom stvarne motivacije koja leži iza onoga što smatramo svojim dobrim djelima.
Što kad se u življenom iskustvu smrtnika kantijanski uvidi pokažu kao nedosežna filozofska apstrakcija? Donosimo li neke odluke zato što smo dobri ili zbog puke taštine, samo zato što želimo da nas drugi smatraju dobrim osobama? Kako se nositi s naizgled nepremostivim ponorom između žudnje i tog iritantnog ćudorednog zakona u nama? Ili nešto jednostavnije: koliko netransparentnosti jedna obitelj može preživjeti, i koju će cijenu platiti za svoje propuste?
Ova pitanja možda nisu nova ni originalna, ali literarna vještina kojom ih je Franzen upakirao u ovaj po mnogočemu izuzetan roman svakako zaslužuje brojne pohvale koje su u zadnje vrijeme ponovno stizale na njegov račun. Dodao bih, skeptične čitatelje ne bi trebala demotivirati ni sva ta priča o vjeri i Bogu – teološka su pitanja ovdje definitivno od sekundarne važnosti (iako će u jednoj epizodi Franzen sugerirati da marihuana svakako može otvoriti prostor epifaniji).
Adaptacije Franzenovih romana uskoro stižu na TV
Ako govorimo o slabostima romana, osim u manjim narativnim viškovima i slabije osmišljenim epizodama, nalazim ih prije svega u organizaciji strukture teksta. Ako zanemarimo već spomenute analepse, najveći dio prve cjeline (Advent) odvija se tijekom dva dana u prosincu 1971. godine. Ostatak romana (cjelina Uskrs) uglavnom je postavljen u proljeće iduće godine, međutim, Franzen onda sve ubrzava pa događaje do siječnja 1974. ishitreno sažima na svega nekoliko desetaka stranica – što je razdoblje u kojem će se mnogo toga dogoditi, prije svega djeci Hildebrandtovih.
Ne treba, doduše, isključiti mogućnost da će se tome donekle posvetiti u najavljenom nastavku, gdje bi vjerojatno i njihov najmlađi sin Judson mogao dobiti veliku ulogu. Ako je suditi po Franzenovim dosadašnjim spisateljskim navikama, vjerojatno ćemo morati sačekati još barem nekoliko godina. S druge strane, po nekim najavama, u međuvremenu bi konačno mogli dobiti i televizijske adaptacije Franzenovih romana.
Nakon propalih produkcija Korekcija i Čistoće – koje su ranije neuspješno probali realizirati talentirani holivudski redatelji Noah Baumbach i Todd Field, Raskrižja bi uskoro trebali ugledati na nekom od vodećih streaming servisa. Isto vrijedi i za Slobodu, među čijim se izvršnim producentima nalazi i veliki Ridley Scott. Nema sumnje, involvirane producente i redatelje čekaju ponajveći književni zalogaji naše epohe. Dok čekate ishod ovih projekata, svakako ne zaboravite čitati romane Jonathana Franzena. Malo je takvih majstora.