Nova knjiga Boba Dylana poticajna je vožnja zaboravljenim predjelima, kojoj ne smeta ni što vozač ponekad brblja gluposti

Prije nego kao filozofska rasprava o naravi glazbe, ova knjiga češće funkcionira kao provokacija, i kao takva uklapa se u dugu povijest Dylanovih provokacija – što ne znači da povremeno nije i fascinantno štivo. Pa ipak, daleko od ikakve filozofije, i jednako daleko od modernosti, ovih će 66 eseja prije svega još jednom ocrtati kontroverznu, neuhvatljivu, a ponekad i neshvatljivu personu nesuđenog američkog proroka. Pitanje koje će pritom relativno često iskočiti glasi: koji mu je vrag bio u glavi dok je ovo pisao?

Dylan između pobožnih ‘dylanologa’ i ‘ultra-woke’ križara

Nemojte me krivo shvatiti, smatram da je Dylan čudesan glazbenik i načelno se slažem s Leonardom Cohenom koji je povodom Dylanovog Nobela rekao da je to kao da na Mt. Everest okačite medalju za najveću planinu, kao što se slažem sa samim Dylanom koji je par godina nakon toga u pjesmi False Prophet neskromno dodao: I’m first among equals / Second to none / The last of the best / You can bury the rest. Zbilja ne vidim nijednu osobu u posljednjih 60 godina – ženu ili muškarca – koja bi toliko dugo, a toliko uvjerljivo stvarala u bilo kojoj grani umjetnosti.

U oceanu misterija koji ga oduvijek okružuje, čak i periodima kad je bio na marginama medijskog interesa, dvije su stvari oko Boba Dylana, čini se, bile konstantne. Prva leži u tom da mnogi dijele moj sud o njegovim glazbenim dosezima, a druga u činjenici da kroz čitavo to razdoblje postoje i glasovi koji, nasuprot toga, radikalno negiraju njegov pjesnički i glazbeni talent, svodeći mu opus na nekoliko solidnih pjesama koje su funkcionirale u kontekstu specifičnog vremena i prostora.

Danas živimo u trenutku kad je Dylan u nekom bizarnom položaju gdje su obje strane glasnije no ikada: zaneseni dylanolozi nekritički veličaju sve što čovjek dotakne (iako je jedna od temeljnih stavki njegove diskografije upravo hiperprodukcija ispunjena brojnim promašajima), a ultra-woke križari nonšalantno i selektivno seciraju njegov opus tražeći slagalice koje se ne uklapaju u dominantni kulturni kod; gotovo neizbježno, njegova je krivnja, između ostaloga, u tom što je stari bijeli muškarac.

U tom kontekstu, ne čudi da je dobar dio kritika promašen u smislu da se gube upravo u tim ekstremima, pa ne uspijevaju sagledati što ova knjiga – mimo onoga što bi oni, ovisno o polu kojem pripadaju, htjeli da bude – naposljetku zapravo jest.

Zastupljene su samo tri pjesme iz 21. stoljeća

S osamdeset jednom na leđima, sam Dylan ne pokazuje namjeru usporavanja. Od 1988. godine, u sklopu onoga što se često naziva ‘Beskrajnom turnejom’, odsvirao je preko 3000 koncerata, i nakon stanke uzrokovane pandemijom nastavlja promovirati svoj posljednji album, iznimni Rough and Rowdy Ways, zahvaljujući kojem je prije dvije godine postao jedini glazbenik s top 40 albumom u šest različitih desetljeća. I tu vidimo da je uvijek iznova pronalazio stvaralački glas koji je osigurao da tijekom godina ostane relevantan. Međutim, svaki realan Dylanov poštovatelj svjestan je da je tu bilo i dosta kriznih razdoblja i čudnih pothvata s njegove strane.

Ovdje je situacija drugačija: Filozofija moderne pjesme često je relevantna ne zato što je posebno pronicljiva, nego možda upravo zato što je toliko čudna. Djelomično se to odnosi na njegov izbor: nijedan od 66 eseja nije posvećen najvećem uzoru Woodyju Guthrieju, bendovima kao što su Beatlesi, Stonesi ili Nirvana, izvođačima kao što su James Brown, Aretha Franklin ili Stevie Wonder, senzibilitetom nešto bližim kantautorima poput Joan Baez, Joni Mitchell i Leonarda Cohena, a nema tu ni recentnijih fenomena, Eminema, Lauryn Hill ili recimo Fionne Apple, koju je pozvao da odsvira klavijature na njegovom hitu Murder Most Foul s posljednjeg albuma, singlu broj 1 na Billboardovoj ljestvici.

Zastupljene su samo tri pjesme iz ovog stoljeća, a ni one prosječno upućenom čitatelju, kao što je slučaj s onim koji piše ovaj tekst, vjerojatno neće značiti previše, no zato je uključeno oko trideset pjesama iz pedesetih godina prošlog stoljeća – što su Dylanove formativne godine – od Elvisa Presleya i Franka Sinatre pa do zaboravljenih asova čija imena ne bi imalo smisla ni nabrajati.

Njegov je izbor, dakle, prilično osoban i specifičan, današnjem uhu možda često stran, ali nikako i nezanimljiv, i bilo bi dobro kad bi paralelno uz čitanje i slušali odabrane pjesme (na Spotifyju već postoji izrađena lista). Dok čitate eseje, promatrate originalnim fotografijama opremljene stranice i slušate izlistane pjesme, konzumiranje ove knjige pretvara se u neku vrstu intermedijalnog iskustva i može predstavljati prilično poticajan podražaj.

Knjiga je zanimljiva kao alternativna povijest glazbe

Pjesmama Dylan pristupa intuitivno, bez zadanog analitičkog okvira ili metode. Često, doduše, kreće od nešto slobodnijeg prepričavanja pjesme uz popratnu interpretaciju koja, ovisno o eseju, prilazi iz različitih uglova, od bazične formalne analize preko objašnjavanja elemenata koji pojedinu pjesmu čine uspjelom pa do eseja u kojima gotovo ništa ne kaže o izabranoj pjesmi, nego je tek uzima kao povod za razmatranje neke od tema kojom se pjesma u manjoj ili većoj mjeri bavi.

U tom smislu knjiga može biti zanimljiva kao alternativna povijest glazbe, gdje će Dylan često izvući manje poznate anegdote, zgodne minijature i skicirati svojevrsne psihoportrete kakvi su bili osobito česti do sredine prošlog stoljeća. Tako će za Bobbyja Darina – kojeg opisuje kao svojevrsnog neostvarenog Sinatru i koji je u knjizi zastupljen s dvije pjesme – napisati sljedeće:

“Kao Eric Clapton, Jack Nicholson i iznenađujuće mnogo drugih, Bobby je živio u kući u kojoj se sve vrtjelo oko laži. Žena uz koju je odrastao u uvjerenju da mu je sestra zapravo mu je bila majka, koja je u ranoj mladosti neudana ostala trudna pa su je skrivali do porođaja i dalje odgajali zajedno s djetetom u ulozi brata. Mislio je da ima privrženu majku, no zapravo mu je to bila baka. Što je već samo po sebi dovoljan razlog da čovjek ode na estradu.”

Žene uglavnom zauzimaju uloge droljica, mačkica i razvratnica

Dok su mnoge od ovih epizoda gotovo vraćanje duga ili obnavljanje simboličkog kapitala pionirima američke popularne glazbe, naći će se podosta onih kojima Dylanove packe neće najbolje sjesti. Pišući o pjesmi Pump It Up, Dylan lakonski sugerira da su Elvis Costello i The Attactions bili bolji bend od svih svojih suvremenika. “Za bezbroj kopalja bolji.” Uspoređujući bluegrass grupu Osborne Brothers s heavy metalom, Dylan za njihovu pjesmu Ruby, Are You Mad? navodi: “Ovo je speed metal koji se ne sramoti utezanjem u elastan i pubertetskim sotonizmom.”

Otkriva ovih par citata i jednu liniju humora – što poznavatelje njegova opusa dakako ne iznenađuje previše – no stil kojim je pisana ova proza uvelike sabotira njegovu uobičajenu ironičnost. Manje je to jezik Kronika, a puno više ono što bi išlo u tradiciju tvrdo kuhane proze iz koje je, kao što se vidi u uvodnom citatu, prilično prigrlio vulgarizme i sleng koje u prijevodu pomalo potencira i prevoditeljica Vlatka Valentić (koja je ovdje imala dosta posla). Ne bi to samo po sebi bilo ništa loše – iako bi od Nobelovca možda očekivali više – da pritom ne inzistira na potrošenim metaforama i problematičnoj reprezentaciji suprotnog spola karakterističnoj za “mušku” prozu sredine prošlog stoljeća.

O tom je u stranoj kritici bilo dosta govora, iako su neki ove epizode jednostavno ignorirali. U određenoj mjeri, Filozofija moderne pjesme često je putovanje poviješću pop-kulturnih reprezentacija mačizma i muževnosti u kakvima žene zauzimaju uloge droljica, mačkica, muškarača i razvratnica koje će vas upropastiti i uzeti vam novac. Ništa manje plošno u tom imaginariju nisu ocrtani ni muškarci; oni su nerijetko varalice, pljačkaši, ubojice i odmetnici, no veoma je jasno da njihovu priču Dylan ipak nastoji razumjeti i prikazati u nekom drugom svijetlu, a u konačnici ih nerijetko i romantizira te prikazuje kao autentične hulje i barabe, svojevrsne simbole ili arhetipove “dobrih starih vremena” (kad je on bio mlad, a Amerika velika).

Možda je sve to tek nerafinirana provokacija?

Da, moguće je tu prigovoriti da se zapravo samo referira na ono što je u pjesmama, ali nitko drugi, koliko znamo, nije birao baš te pjesme, a naposljetku, svakome tko ovu knjigu uzme u ruke brzo postane jasno da je Dylan sklon veoma slobodno interpretirati i dopunjavati njihovo značenje, čak i u dijelovima gdje naizgled – u karakterističnom drugom licu – samo prepričava sadržaj teksta. Dovoljno bi samo bilo vratiti se na problematiziranu Witchy Woman i primijetiti da u pjesmi nema gotovo ničega od onog što Dylan pripisuje svom tipu žene-vještice.

Ako se češće i doimaju neozbiljni ili infantilni (“Ti si raspušteni kralj života, a Ruby je kraljica. Šipak pun koštica, bujna, blaga, prsata i u najboljim godinama, tko prvi, njegova djevojka, a ti si taj.”), ponekad su ovi momenti toliko pomaknuti da se izglednijim čini da nas sve samo dobro podjebava.

Reprezentativan je primjer pjesma Johnnieja Taylora, Cheaper To Keep Her, gdje kritiku “industrije razvoda” koja okreće milijarde poluozbiljno (?) pretvara u zagovor poligamije kao potencijalnog rješenja (“Nikoga se ne tiče koliko muškarac ima žena… U biblijskom smislu muškarac može imati onoliko žena koliko si može priuštiti.”) izravno pritom prozivajući “križarke i lobistice” koje već čuje kako “reže i škrguću”. Ako ovo nije tek nerafinirana provokacija, Dylan je ozbiljno zaglavio.

Dobar pokazatelj kako Dylan doživljava suvremenost

Čak i kad se, na tragu onoga što je obilježilo njegov rad, bavi potpuno drugačijom tematikom, primjerice likom Johna Trudella – sjajnog autora indijanskog podrijetla čiji je aktivizam 1979. godine kažnjen stravičnim spaljivanjem njegove kuće gdje će izgubiti trudnu suprugu i tri kćeri – Dylan iz nekog razloga ima potrebu udariti po progresivnim pokretima (“Neka ljudi koji trube o građanskim pravima, pravima žena, pravima homoseksualaca, pravima životinja i tako dalje i tako dalje pogledaju što je Amerika učinila ljudima koji su ovdje od iskona.”) u kojima je i sam sudjelovao u svojim ranim danima, zbog čega ga je uostalom Predsjedničkom medaljom slobode odlikovao Barack Obama

Pišući o pjesmi Ball of Confusion iz 1971. godine (Eddy Arnold) proziva, između ostalih, čini se, i Joea Bidena (A i onaj politički glavešina, stari cmakatelj dječice koji ti je iskamčio glas. Obećavao ti je slobodu, a onda se ustrtario i zbrisao, otpilio te i dao ti košaricu.“).

Ista je pjesma vjerojatno dobar pokazatelj kako Dylan doživljava suvremeno društvo (“Vlada napetost, sa svima si u zavadi. Potoci krvi na ulicama, potresi u susjedstvu, na uglu siluju ženu, svemirski brodovi polijeću. Ništa nije pričvršćeno. Iz dana u dan novi oblici ugnjetavanja.”), a možda se može čitati i kao oblik konfesije (“Živiš u džungli i stvari gube obrise. Sve te to iscrpilo, trebaš nešto da dođeš k sebi. Tražiš neko sigurno mjesto, utočište, pomišljaš da odeš živjeti s Indijancima. Tražiš tajni prolaz koji onamo vodi. Htio si biti upućen u sve i sada jesi, sad si u žiži. S druge strane, možda stvari i nisu tako jednostavne, možda ti haluciniraš, preuveličavaš, sve si prenapuhao. Možda si samo ti teška osoba.”)

Neki od ovih stihova objašnjavaju ‘Beskrajnu turneju’

Autobiografske momente definitivno se da tražiti i u esejima posvećenim Ciganima, skitnicama i lopovima, kako glasi doslovni prijevod sjajne pjesme koju je 1971. godine snimila Cher, a tu su i Willy the Wandering Gypsy and Me, Billyja Joea Shavera, odnosno, On the Road Again, Willieja Nelsona.

Neki od ovih stihova možda objašnjavaju njegovu ‘Beskrajnu turneju’; to su pjesme s filozofskim gledištem, sugerira Dylan (“Živi u pokretu, tako je bolje, neka vlak klopara dalje. Bolje tako nego da ločeš i sažalijevaš se. Idemo. Idemo dovijeka. Idemo dok ponovno ne zavlada ledno doba”; ili: “Kad si na turneji, živiš život koji voliš. Muziciraš s prijateljima i zarađuješ za kruh. Pjesma je sretna. Ništa u njoj ne kvari raspoloženje…Na turneji je fora u tome što te ništa ne koči. Čak ni loše vijesti. Drugima pružaš užitak i vlastite jade držiš za sebe.”).

Mimo svake dvojbe, ima u ovoj knjizi zanimljivih meditacija o ljudskom stanju općenito, ali jednako tako ima i nezanimljivih truizama o prožvakanim temama; ponekad se Dylan uistinu doima starim i potrošenim, nasuprot onoga kakvim ga pronalazimo u autorskim albumima koji su izlazili za trajanja pisanja ove knjige, od 2010. godine (Tempest, Rough and Rowdy Ways).

Ova je knjiga prozor u svijet koji više ne postoji

Njegovi prigovori suvremenoj glazbenoj i filmskoj industriji, koje definitivno imaju velikih problema za razriješiti, uglavnom su prigovori starca koji – u maniri back in my days… ili they don’t make ’em like that anymore – zaboravlja da je svaka era pop kulture imala svoje smeće, s tom razlikom da je današnja produkcija smeća višestruko veća ponajprije zbog povećane potražnje. Na kraju dana, trebao bi već znati Dylan, Dvanaest gnjevnih ljudi pogledat će oni koji ga imaju potrebu pogledati, no većini su čovječanstva oduvijek bili draži nešto manji i lakše probavljivi zalogaji, i to je posve u redu.

“Ova je pjesma prepuna mana, ali sve ih zna prikriti”, napisao je Dylan za Costellovu Pump It Up. Tek prvi dio te rečenice mogli bismo primijeniti na ovu knjigu, no unatoč svim problematičnim momentima (koje ću, priznajem, nastojati pripisati gerontskom ogorčenju prema progresu), ona je istovremeno užasno zanimljiva, ne samo zato što tako ulazimo u specifičan duhovni obzor vjerojatno najvažnijeg živućeg umjetnika (pa makar i u fazi dekadencije), nego i zato što ćemo u njoj svako malo ipak pronaći sitne dragocjenosti koje bi nam u suprotnom gotovo sigurno promaknule.

Filozofija moderne pjesme prozor je u svijet koji više ne postoji; poticajna vožnja zaboravljenim predjelima koju ne može upropastiti ni to što vozač ponekad ipak suviše brblja gluposti.