Reportaža s koncerta u Italiji: neuništivi Bob Dylan i u 83. godini ostaje mističan i potpuno imun na tuđa očekivanja

Trg u Lucci razmjerno je malen i svi smo, pa i oni u zadnjim redovima, relativno blizu mjesta na kojem će se uskoro ukazati bend, no kako je pozornica do zadnjeg trenutka ostala potpuno zamračena, tek pljesak onih koji su sjedili skroz naprijed otkriva da su Dylan i momci zauzeli položaje.

Iza njih pružaju se dugi, naborani zastori obasjani prigušenim grimiznim svjetlima, nema videozida, nikakvih drugih svjetlosnih efekata: do kraja koncerta Dylan i bend za sve prisutne ostaju tek siluete u tami. Kako se to ustalilo posljednjih mjeseci, Watching The River Flow označava početak mise.

Talijanski koncerti zasad su posljednji na popisu

Nisam se, nažalost, rodio u pravom vremenu i na pravom mjestu, da mogu čuti ranog Dylana. Većinu prošlog stoljeća – kad je poput zmije uvijek iznova presvlačio kožu, u vječnoj potrazi za onim neodređenim ili za novim teritorijem slobode – još uvijek nisam bio ugledao svjetlo dana, a kad se kasnih devedesetih vraćao u formu, moj pojam za glazbu bila je uvodna špica iz Pokemona.

Nedovoljno senzibiliziran za takvu razinu briljantnosti, nisam ga slušao ni kao tinejdžer kad je 2010. godine bio na Šalati, iako sam svega par tjedana ranije potegnuo 250 kilometara do Zagreba kako bih u kaljuži hipodroma popratio Metallicu.

Konačno, desetak godina otkako ga aktivno slušam, a valjda devet otkako to činim opsesivno, uspio sam organizirati da ipak vidim ovog čovjeka uživo, možda baš na njegovoj posljednjoj europskoj turneji: poslije sutrašnjeg koncerta u Rimu na rasporedu njegove aktualne turneje Rough and Rowdy Ways ne stoji više ništa.

Za čitave izvedbe Dylan ostaje nagnut nad klavirom

Iako ga i njegova recentna knjiga još jednom potvrđuje kao okorjelog putnika, čovjeku su ipak 82 godine, i neumitno se približava dan kad više neće moći stati na scenu. Ovaj nastup istovremeno je svjedočanstvo vitalnosti duha, koliko i krhkosti tijela – sada za čitave izvedbe ostaje nagnut nad klavirom.

No na kraju dana, to je Dylan, majstor koji već duže od šest desetljeća pomiče granice zamislivoga, i ne bi me začudilo da na službenim stranicama uskoro osvane lista novih gradova na toj vječnoj turneji koju je privremeno prekinula tek globalna pandemija. Kao primjerice Willie Nelson i B. B. King, Dylan je možda naumio ostati na cesti do posljednjeg trenutka.

Lucca je šarmantan toskanski gradić nekih dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Pise, u svijetu prije svega poznat po čudesnim renesansnim zidinama koje opasavaju staru jezgru, a recentnije i po ljetnom festivalu u sklopu kojeg se koncert odvio. Dylanu grad svakako nije nepoznanica. Svirao je tamo na prvom izdanju festivala prije 25 godina, potom još jednom 2015.

Trajna bardova fasciniranost talijanskom kulturom

Čini se da im je ostao u dobrom sjećanju. Po restoranima i kafićima čitavog se dana mogla čuti njegova glazba, a na barem jednom mjestu prodavao se i gelato s okusom “Bob Dylan” (nisam probao). Jasno, na kraju dana vjerojatno je bila riječ o drugačijoj logici: turizam je turizam, čak i kad se prodaje na nešto profinjeniji način, kako to rade u Lucci.

S druge strane, Dylanove simpatije prema Italiji puno su manje predmet nagađanja, a to što za sada stvari završavaju u Rimu, ne izgleda mi kao slučajnost ili pitanje logistike.

Fasciniranost talijanskom, odnosno rimskom poviješću i kulturom, seže još iz vremena ranih šezdesetih kad je tu posjećivao svoju djevojku Suze Rotolo (ona je s njim na naslovnici albuma The Freewheelin’ Bob Dylan), i to je moguće pratiti tijekom različitih faza njegove karijere, sve do posljednjeg originalnog studijskog albuma (uzmimo za primjer samo pjesmu Crossing the Rubicon) koji apsolutno dominira njegovom aktualnom set-listom (izuzev sedamnaestominutne Murder Most Foul, na koncertima izvodi svih preostalih devet pjesama s Rough and Rowdy Ways).

Grubi i izribani, ali suvereni bluzerski glas

Nakon početnog uštimavanja vokalnog instrumenta, na ranije spomenutu uvodnu pjesmu naslonio je Most Likely You Go Your Way and I’ll Go Mine (jedina stvar s Blonde on Blonde koju izvodi na ovoj turneji), a potom je prešao na prilično nadahnuto izvedene I Contain Multitudes i False Prophet, otpjevane grubim i izribanim, čisto bluzerskim glasom kakvim raspolaže u zadnje vrijeme.

Za razliku od perioda kasnih devedesetih, kad mu se, čitao sam, prigovaralo zbog nerazumljivosti onoga što pjeva na koncertima, izražaj je ovdje u velikoj većini slučajeva jasan i precizan. Tek će s vremena na vrijeme otići nešto previsoko, iznad svojih današnjih mogućnosti.

Tranzicija među pjesmama posve je fluidna i čim završe jednu, redovitu popraćenu glasnim, ali gotovo posve kazališnim pljeskom zadovoljne publike, Dylan i bend bez zadrške prelaze na sljedeću točku, što je narušeno tek u nekoliko prilika kad bi bard uz pognutu glavu dobacio Grazie ili Thank you!

Ako pogledamo ostale izvođene pjesme, tu će se naći i When I Paint My Masterpiece (eto ponovno Rima: Oh, the streets of Rome are filled with rubble / Ancient footprints are everywhere / You can almost think that you’re seein’ double / On a cold, dark night on the Spanish Stairs), I’ll Be Your Baby Tonight i To Be Alone with You, redom pjesme koje su (kao i dvije s kojima je otvorio koncert) našle svoje mjesto na izvrsnom albumu rearanžmana Shadow Kingdom, objavljenom prije svega nekoliko tjedana.

I dalje ostaje imun na tuđa očekivanja

Jasno, to je Dylan, čovjek koji valjda nikad u životu nijednu pjesmu nije odsvirao dvaput na isti način, pa su i ovdje aranžmani drugačiji. Jedini put kad mi je to u Lucci zasmetalo odnosi se na duboko kontemplativnu, desetominutnu majstoriju zvanu Key West (Philosopher Pirate), koja je u ovoj verziji ispala razmjerno plošna, nemelodična recitacija, pa je čak i inače fantastični bend (pojačan i violinom kojom je baratao jedan od njegovih multiinstrumentalista) djelovao pomalo uspavano, pretiho.

Gotta Serve Somebody i Every Grain of Sand, dvije pjesme iz njegove uglavnom osporavane “kršćanske faze”, izvedene su 137, odnosno 132 puta tijekom ove turneje (od ukupno 137 nastupa), pa su i u Lucci pronašle svoje mjesto na set-listi.

Drugospomenuta je označila kraj koncerta i još jednom pokazala da nobelovac i dalje ostaje imun na tuđa očekivanja i nametnute uloge, kako je to bio još u svojim ranim dvadesetim godinama.

Specifičan trenutak kad se primio usne harmonike

Naime, publika koja je dotad s divljenjem, ali i s određenom suzdržanošću pratila koncert, tek glasno plješćući ili komentirajući između pjesama (“Vidiš, o ovom sam ti govorila”, klicala je svojoj kćeri Amerikanka do mene), bez povika, upadica ili zahtjeva (što je, čini mi se, odraz velikog poštovanja koliko i odraz generacijskog sastava), prema kraju Every Grain of Sand odjednom počinje ustajati na noge, kao da svjedoči dugo priželjkivanom čudu.

Dogodilo se to da je Dylan upravo zasvirao svoju usnu harmoniku, dotad netaknutu, mnogima, uključujući i mene, nevidljivo položenu na klaviru.

To je taj trenutak, to je Dylan kojeg obožavaju, Dylan koji je unatoč svemu izuzetnom što je poslije napravio – u čemu su pobožno uživali i na ovom koncertu – za mnoge još uvijek ostao onaj dvadesetogodišnjak s protestnim himnama kojima će protresti status quo jednog duboko nepravednog društva, možda na način kako to nije učinio nitko prije ni poslije u povijesti popularne glazbe.

Naklanja se i odlazi bez riječi, poput kakvog priviđenja

No stari bluzer nikad nije volio biti džuboks. Mirno privodi pjesmu kraju, staje pored svog klavira, naklanja se te odlazi bez riječi, poput utvare ili kakvog priviđenja, kako se sat i pol ranije i ukazao na pozornici.

Pljesak se potom intenzivira; tek sad strasti probijaju i publika traži još. Oni iskusniji znaju da se tu večer neće vratiti i polako napuštaju svoja mjesta. S iščekivanjem sam gledao u kut pozornice sve dok se svjetlo stotinu visokih reflektora nije rasulo po gledalištu, prisilivši me da na trenutak pokrijem oči. Potom je iz zvučnika krenula glazba, ali to više nije bio Dylan.

Misa je, konačno sam prihvatio, ipak završila, a više nego išta drugo, meni je u tom trenutku trebalo piće.