Novi Othello u Gavelli možda me nije skroz oduševio, ali sam zato otkrio dvije nove potencijalne zvijezde

Analiza suštinskog zla

Mnogo je zanimljivije dramu promatrati kao analizu suštinskog zla inkroporiranog kroz lik Jaga. Nije zgorega znati ni da se veći dijelovi drame odvijaju unutar klaustofobičnih ograničenja koje postavlja otok što drami daje svojevrsni komorni karakter, a starom bardu mogućnost da razvija likove u smjerovima koje bi u drugim prilikama ugušila količina stvarnih zbivanja. Dramska radnja ovog komada kanalizirana je kroz intrige pseudodijaboličnog Jaga. Ono što ovu tragediju uopće čini tragedijom jest njen kraj, naravno. Sve se raspliće u krvavom vrtlogu iz kojeg jedini živ, pogađate, izlazi Jago.

Ono što me dočekalo i prije samog početka izvedbe je izgledao obećavajuće, minimalistički opremljena mračna pozornica. Jedino što mrak nije uspio progutati bila je projekcija nekog plana grada koji bi mogao biti bilo koji grad. U tome i jest čar takvih scenografskih rješenja. No, s obzirom da se radi o “Othellu”, čak i takvi rudimentarni smjerokazi ukazuju na Veneciju (budući da je poznati elizabetanski autor cijeli prvi čin smjestio u taj grad koji tone na onome što je ostalo od ogoljenog Velebita). Moje se oduševljenje mnogostruko multipliciralo u trenutku kad sam shvatio da je glazbena podloga predstave prepuštena sve popularnijoj braći Sinkauz. Vjerojatno je očito da me se već sad može optužiti za nepristranost kad je stilska estetika u pitanju. Veliki trenutak. Zrakom leti buket cvijeća kojeg prati veo. Tek vjenčani par juri s pozornice. Da. Tad je sve krenulo nizbrdo.

I onda su se svjetla ugasila

Nisam mogao ne postaviti si pitanje koliko je i je li redateljica Franka Perković radila s ljudima koje je odabrala. Ravnatelj Gavelle glumačku je podjelu neki dan nazvao neuobičajenom. U bilo kojem drugom slučaju nazvao bih to redundantnim s obzirom na to da se radi o neospornom pravu bilo kojeg redatelja, a i nekako je osvježavajuće vidjeti redatelja s dovoljnom hrabrošću da se odluči za neočekivano. Moram priznati da nisam siguran koliko je to ovaj put bilo sretno rješenje, barem ne što se glavnog muškog dvojca tiče.

Naslovnu ulogu u verziji koju je postavila Perković tumači naširoko hvaljeni Franjo Dijak. Mene je njegova interpretacija Othella podsjetila više na pomahnitalog insekta maskiranog u dalmatinskog galeba, nego na moćnog crnog ratnika razapetog unutar svog rigidnog idealima ispunjenog svijeta. I pritom nisam mislio na pticu. No, vjerojatno se dobar dio mog dojma može locirati unutar kostimografske vizije poznate Shakespearove tragedije (cijeli je taj dio Marita Ćopo ostavila nekako nedorečenim), dok se manji dio tog dojma skriva iza njegova nespretno oblikovanog scenskog pokreta. Shvatili ste, govorim o svom prvom razočarenju u predstavi.

Drugo je bilo još veće. Inače pristojno dobar Živko Anočić ovaj je put dobrano zalutao u svojim pokušajima da pronađe pravi put do Jaga. Da nešto razjasnimo, možda se drama zove “Othello”, ali ključni lik cijele dramske strukture čuči u karakteru Jaga. Anočić je to oličenje zla igrao apsolutno nenadahnuto. Trenuci koji su trebali biti najjači u njegovoj su interpretaciji bili tihi i slabašni, u većini slučajeva preglumljeni. Tekst, koji je inače za ovu priliku nanovo preveo Andy Jelčić i to relativno uspjelo, gušio ga je. Da se Desdemona nije ugušila prije njega, zasigurno bi on umro od posljedica davljenja šekspirijanskom rečenicom.

Dobro, možda bi mi se i moglo spočitati da je to samo do mene i mog elementarnog nerazumijevanja takve vrste jezika, ali odgovorno tvrdim da sam odgledao dovoljan broj predstava na opskurnim i meni nerazumljivim jezicima da shvaćam da postoje situacije koje nadilaze jezične barijere. Vjerojatno to samo ide u prilog mojoj kritici Anočićeve glume. Pogledajte i prosudite sami. Ipak sam samo čovjek i ostavljam ogroman manevarski prostor za svoje potencijalne greške u koracima.

S druge strane, treba spomenuti da je njegova gluma nakon pauze postala mnogo drugačija. Možda intencionalno, a možda i ne, ali je svakako bilo dobrodošlo. To vrijedi za cijeli ansambl.

A onda su se opet upalila

Daleko od toga da je ova predstava apsolutni promašaj. Meni je otkrila dva imena o kojima ćemo zasigurno još mnogo čitati. Irena Tereza Prpić (tumačila je ulogu Desdemone) i Tihana Lazović (Emilija) nešto su najbolje što se Gavelli u toj predstavi moglo dogoditi. Svojom su glumom zasjenile sve loše čime sam se možda maločaš i suviše detaljno bavio. Zahvaljujući njima gledatelji su mogli uživati u prizorima već dugo neviđene prirodnosti na pozornici. Lakoća kojom su plovile uzburkanim Shakespearovim stihovima utoliko je moćnija jer je osnažena činjenicom što njihovim ponosnim majkama, ja se barem nadam da je tome tako, diplome još uvijek ne vise na zidu.

Upravo zahvaljujući njihovom umijeću gledatelji su imali sreće svjedočiti najjačim momentima predstave na pozornici. Siguran sam da nisam bio jedini čovjek u publici s naježenom kožom za vrijeme dijaloga koji su te dvije umjetnice vodile u drugom dijelu predstave. Rijetko se zaljubljujem, još rijeđe u glumu, ali sad svjedočite tom trenutku.

Ostatak je ansambla bio korektan. Dašak šarma na pozornicu je unio nedavno umirovljeni Duško Valentić (mletački dužd), a pohvale su zaslužili još i Vejzović za svoje dobro graduirano igranje Roderiga, Bolanča za pristojnu verziju jedine kurve u komadu i Bukvić, što zapravo uopće ne čudi jer je poznato da se on dobro snalazi u rolama muškarčina kao što je Cassio. Eto. Ako sam nekoga zaboravio spomenuti, to je samo zbog toga što nije niti postojao na sceni, ili ja to nisam doživio.

Rezimirajmo. Ja sam odgulio još jednog Shakespeara, ansambl je imao više loših do prosječnih trenutaka nego što ih je imao sjajnih (uz iznimke koje sam naveo, naravno), ali su zato za svaku pohvalu bila zvučna, dijelovi scenografskih i svijetlosna rješenja (Siniša Ilić se je bavio tom vrstom oblikovanja). Uspijete li dobiti nekakav popust na kartu, slobodno se zaputite put Gavelle. No, nekako sumnjam da će im se kase puniti nastave li ovim prosječnim smjerom ploviti i iduće kazališne sezone.