Bili smo u Gavelli na 'Medeji'. Vrelo motiva klasičnoga predloška ostalo je neiskorišteno, u predstavi koja ne nudi ništa novo
Ako zbog nečega svakako vrijedi pogledati ovu predstavu, to je definitivno zbog sjajne Dijane Vidušin
Nije jasno želimo li mi ovu Medeju razumjeti ili samo gledati? Jer razumjeti je sasvim sigurno nećemo, budući da njezin dobro zamišljen ali nedovoljno razrađen iskonstruirani dualitet priču samo nepotrebno opterećuje, pa ne znamo zapravo što je to što istražujemo? Ljubav? Strast? Mržnju? Puno previše motiva za predstavu koja traje niti sat vremena.
Tragična žrtva ili bešćutno čudovište? Euripid nije izmislio lik Medeje, moćne čarobnice i otuđene barbarske princeze koja u osvetničkom pohodu ostavljene i iznevjerene žene prvo otruje lijepu mladu grčku kraljevnu, novu odabranicu svoga muža, a potom ubije voljene sinove.
Opasna vještica iz grčke mitologije, sposobna za najstrašnije zločine, u njegovoj verziji za grčku publiku u petom stoljeću prije nove ere istodobno je i jedno i drugo, i žrtva i čudovište: i hladna kalkulantica koja ne pristaje biti žrtvom, i žrtva hladne interesne kalkulacije.
Ona i jedno i drugo proživljava u ekstremima – i jedno i drugo rezultira istim: neoprostivim zločinom. Medeja sjedi visoko na panteonu epskih zločinki: majka ubojica. Ima li što gore? Da, čudovište, ali, ne zaboravimo, i duboko ranjena, očajna žena.
Dvije Medeje, emocija i racio
Možda je upravo u toj dihotomiji redateljica Franka Perković našla osnovni motiv predstave prema tragediji starogrčkog dramatičara napisanoj prije 2,5 tisuće godina, premijerno postavljene prošli petak u zagrebačkoj Gavelli: naime, njezina Medeja nije jedna, već dvije Medeje (Dijana Vidušin i Tena Nemet Brankov).
Dakle, dvije žene iste ali različite, jedna drugoj zrcalni odraz, jin i jang, id i ego, razum i strast? Zaštitnica i čedomorka. Dvije (ili mnoštvo njih) u jednoj, koje Vidušin i Nemet Brankov u ovoj produkciji glume kao jednu te istu ženu – one su jedna drugoj, zapravo, sjena i jeka. Jedna drugoj čuvarice bijesa, ali i multiplikatorice zapretene ženske snage.
Možda smo zbog toga kao gledatelji više usmjereni na usporedbu izvedbi dviju glumica i njihovu sinkroniziranu igru nego na dijapazon stanja njihove protagonistkinje koja, razdirana eksplozijom emocija, donosi jednu ipak sasvim racionalnu odluku kako bi, u tom muškom svijetu, ona bila ta čija je riječ posljednja.
Žena koja nema ništa
Perković i dramaturg Dino Pešut ambiciozno su motiv dvojnosti odlučili istražiti i čitanjem fatalne ljubavi u dvostrukom ključu: onom ljubavi od vrste koja uništava i sebe i druge, kao u Medejinu slučaju, ili – kao u slučaju Male sirene, Andersenove bajke kojom nas glumica Ksenija Pajić narativno uvodi u ovu priču o zaljubljenosti od koje se gubi razum – samo sebe. Dakle, krajnja sebičnost i krajnja nesebičnost. Ponovo krajnosti.
U toj se dvostrukosti krije još jedan motiv: strankinje. Mala sirena strankinja je na kopnu, Medeja je u Grčkoj “trofej, neprijatelj iz barbarske zemlje”. Žena je strankinja u svijetu muškaraca.
Predstava počinje nespokojem: okovana lancima muške volje, Medeja se, poput zvijeri u kavezu, kreće nasumično i u krugovima, meandrirajući između repetitivnih radnji i destrukcije. “Nema me više, ništa više nemam”, prve su riječi koje izgovara. Osramoćena i ljubomorna, ostala je sama sa sinovima. Oportunist Jason (Nikola Baće), radi kojega je sve žrtvovala, za kojega je ubijala i krala kako bi se on domogao zlatnoga runa i pobjegao progoniteljima, našao je novu priliku za napredovanje na društvenoj ljestvici: oženio se kraljevom kćeri, čistokrvnom Grkinjom.
A tko su današnje Medeje?
Kad današnja publika prvi susret s likom doživi kroz vapaj žene za mužem (“Muža se mora imati!”, viču s pozornice dvije Medeje, razdirane nemoći i bijesom), nije neočekivano da će pomisliti kako će predstava koja upravo počinje nekako to iskoristiti da osudi – ironizira, prezre, potvrdi, propituje – mušku hegemoniju koja perpetuira žensku potlačenu poziciju.
Da će Medeju prikazati, možda, kao prvu pravu feministkinju dramske literature (mora li se, doista, imati muža?). Da će je iskoristiti kao manifest ženskoga nepristajanja na potlačenost (“Nitko više neće moći reći da sam slaba!”). Da će njezin čin krajnje bešćutnosti upotrijebiti kao platformu za ispitivanje životinjske prirode majčinske ljubavi u suvremenom kontekstu.
Tko su današnje Medeje? Kad bi majka koja sa svojom djecom bježi pješice nepoznatim krajevima od uništavačkih ratova koje vode muškarci odlučila ubiti svoju djecu radije nego ih prepustiti neizvjesnoj sudbini tuđinstva, bi li to bio čin milosrđa ili sebičnosti?
Neiskorišteno vrelo motiva
Ili, može li Medejino proračunato zatiranje Jasonove loze poslužiti kao uvjerljiv motiv za poigravanje s muško-ženskim stereotipima? “Da nema ženskog roda, na svijetu ne bi bilo nikakvog zla”, govori Jason. Što bi mu na to odgovorila neka moderna Medeja?
Ničega od toga, međutim, u ovoj “Medeji” nema. Perković i Pešut naglasak su stavili na ostavljenost i stanje egzaltiranog očaja pomiješanog s bijesom, čija kombinacija proizvodi ubojiti koktel osvete koja nema ljudskih granica. Gavellina Medeja ostaje samo žena izdanih očekivanja, spremna na doslovno sve.
Što je šteta, jer se time ne iskorištava bogato vrelo motiva koje pruža klasični predložak, tako da smo zapravo na kraju samo dobili još jednu istu predstavu, istu u smislu da nije donijela ništa novo u interpretaciji ove priče.
Pištolj ipak neće opaliti
Nije, dakle, jasno želimo li mi ovu Medeju razumjeti ili samo gledati? Jer razumjeti je sasvim sigurno nećemo, budući da njezin dobro zamišljen ali nedovoljno razrađen iskonstruirani dualitet priču samo nepotrebno opterećuje, pa ne znamo zapravo što je to što istražujemo? Ljubav? Strast? Mržnju? Puno previše motiva za predstavu koja traje niti sat vremena.
Na kraju, dobivamo teško razmrsivo kaotično klupko usred kojega se odvija jedna u osnovi stereotipna priča o prevarenoj ženi i muškarcu koji ide za mlađom i boljom prilikom.
Što je možda i namjera – barem ako je suditi po scenografiji (Nina Bačun), koja je vizualno dojmljiva ali potpuno konfuzna: recimo samo, kad bi u ovom komadu vrijedilo ono Čehovljevo o pištolju iz prve scene, ova bi predstava morala trajati deset sati da bi svaki rekvizit na pozornici u nekom trenutku “opalio”.
Dijana Vidušin moćna Medeja
Čin djecoubojstva, do kojega dolazimo prebrzo i pretrezveno, slab je i neuvjerljiv, nekako mlitav, a Nikola Baće kao Jason toliko mlak da je teško povjerovati da bi itko za njega išta žrtvovao.
Neuvjerljiv je i kor Tare Rosandić, Made Peršić i Ivane Bolanča, koji umjesto kao dodatni pojačivač ženske snage više djeluje kao nepotrebna distrakcija (s različitom razinom glumačkih ostvarenja, što se više čini kao greška neodlučne režije nego glumica), dok sinovi Medeje i Jasona (koje u alternacijama igraju dječaci Ognjen Bogunović, Martin Bistrica i Borna Gošić) uglavnom izgubljeno zvjeraju po pozornici, kao da nisu sigurni kamo gledati.
Ipak, ako zbog nečega svakako vrijedi pogledati ovu predstavu to je definitivno zbog sjajne Dijane Vidušin, čija je Medeja glumački moćna, obezglavljena bez gubljenja glave, strastvena i uzemljena, i nježna i nesalomljiva, žena koja u čin osvete unosi i erotsku privlačnost i životinjsku privrženost jedne zaljubljene žene, i nepokolebljivu snagu volje jedne izdane ratnice.