Novi SF spektakl 'Kreator' ima nekoliko velikih problema. Ipak, možda ga od propasti u kinima uspije spasiti X faktor
Unatoč svim manjkavostima, SF spektakl tehnički inovativnog redatelja solidno je filmsko iskustvo
Kad se uskoro budemo osvrtali na ono što ostaje od 2023. godine, vjerojatno ćemo prije svega pomisliti na siloviti, dosad neviđeni upliv umjetne inteligencije u naše živote. Tako je ‘Kreator’, novi film Garetha Edwardsa, u načelu došao u savršeno vrijeme, no znanstveno-fantastični spektakl o budućem ratu između ljudi i utjelovljene umjetne inteligencije, barem ako je suditi po rezultatima na kino blagajnama, ipak nije pogodio žicu publike. Što se dogodilo?
Istina jest da je na razini radnje donekle generičan i derivativan, pa i prilično površan u pristupu političkoj sferi, ali film je u pojedinim svojim elementima, napose svjetotvornim i vizualnim, ipak izuzetno fascinantan, u konačnici znatno kvalitetniji od serijski proizvedenih bezumnih akcijskih prequela/sequela koji se ni ne trude postaviti temeljnu premisu (a koji redovito ostvaruju zavidne box office brojke).
A onda opet, nezanemariv problem ‘Kreatora’ baš je u Edwardsovim središnjim idejama, kako ih ja iščitavam: ponajprije u neozbiljnoj implicitnoj poruci da umjetna inteligencija ne donosi opasnosti onkraj onih koje joj upiše čovjek, a potom i u ekscentričnoj sugestiji da bi nam u jednom trenutku trebala postati ravnopravnom, s pravom na potpunu slobodu.
Političko vodstvo Zapada zabranjuje umjetnu inteligenciju
U uvodnim scenama filma saznajemo (tako da ovo i nisu neki spoileri) da je do 2055. godine čovječanstvo već itekako inkorporiralo umjetnu inteligenciju u svakodnevicu, pa su “simulanti”, čovjekoliki roboti, kao i drugi, konvencionalniji roboti, posvuda uključeni kao radna snaga, službenici ili nešto treće, pri čemu je i njihov “emocionalni raspon” postavljen tako da nam dosta nalikuju. No stvar ode k vragu kad iste te godine A. I. nuklearnim napadom – pogreškom ili namjerno, nije definirano – uništi velik dio Los Angelesa i ubije milijun ljudi.
Kolektivnom odlukom političko vodstvo Zapada ekspresno odlučuje u potpunosti zabraniti umjetnu inteligenciju. Koliko god ovo zvučalo neplauzibilno (ponajprije zato što bi dotad već bili temeljito i možda nepovratno upleteni u funkcioniranje globalne ekonomije), barem jednako problematično je to što se iz nekog razloga takvoj odluci usprotive isključivo područja zamišljene političke tvorevine Nova Azija, smještenoj na području Indokine. U njihovim gradovima i selima, gledamo ostatak filma, ljudi i “simulanti” žive u skladnom odnosu punom međusobnog uvažavanja, nerijetko, čini se, s težnjom prema ravnopravnosti.
U daljnjem razvoju situacije, s očitim referencama na Vijetnamski rat i Bushev “Rat protiv terora”, američki vojno-politički vrh preuzima vodstvo u provođenju kampanje “čišćenja”, a u toj se misiji prvenstveno oslanjaju na razornu, golemu ratnu letjelicu ‘USS Nomad’, daleko elegantnije dizajniranu verziju kultne Zvijezde smrti. Deset godina nakon razaranja Los Angelesa, njihov glavni zadatak je pronaći Nirmatu, revolucionarno nastrojenog programera koji u tom problematičnom kutku Azije priprema pobunu protiv zapadnjačkog zatiranja umjetne inteligencije.
Pojavljuje se novo, moćno oružje koje mijenja stvari
Tu u priču ulazi Joshua (ne posebno uvjerljivi John David Washington, Denzelov sin), undercover specijalac koji se prilikom infiltracije u neprijateljsko područje zaljubi u predivnu Mayu (Gemma Chan). Za razliku od žene koja nosi njegovo dijete, Joshua je potpuno indiferentan prema robotima i njihovim navodnim osjećajima (“To je samo programiranje”, ponavlja više puta).
Još uvijek prilično rano u filmu, nakon jedne vojne intervencije ovo će ih ključno neslaganje razdvojiti, a napušteni Joshua završit će na užasnom poslu nazad u Americi, daleko od dotadašnje službe.
Vojska, međutim, ima druge planove za njega i pet godina kasnije pokazuju mu da možda postoji nada da vrati svoju izgubljenu suprugu – ako im zauzvrat pomogne pronaći novo oružje koje može anihilirati naizgled nedodirljivu američku letjelicu (iz nekog razloga, scenaristi taj potencijalni događaj tretiraju kao automatsko okončanje rata između Zapada i Nove Azije, kao da isti brod nije moguće ponovo izgraditi ili kao da se rat ne može nastaviti drugim sredstvima). Kako god, očajan zbog svoje sadašnje situacije, Joshua još jednom pristane zaigrati po njihovim pravilima.
Edwards crpi nadahnuće iz niza velikih filmova
Rezignirani vojnik uz pomoć specijalnog tima prilično lako locira tajni laboratorij u kojem je skriveno moćno oružje (sama operacija ne pokazuje zašto bi Joshua bio toliko esencijalan), no ispostavi se, za divno čudo, da ga je vojska ponovno izmanipulirala, a ono što će u međuvremenu naučiti o “simulantima” – osobito jednom posebnom, dotad neviđenom – postupno će dovesti u pitanje sve ono što je mislio da o njima zna.
U daljnjem scenariju koji općenito sadrži tek nekoliko solidnijih dijaloga i par autentično duhovitih momenata, Joshua mijenja stranu i pokušava spasiti upravo one na čijem je uništavanju ranije zarađivao kruh. Tako se uz očita nadahnuća poput ‘Apokalipse danas’, ‘Distrikta 9’ i recimo ‘Blade Runnera’, da navedemo samo neke, ‘Kreator’ ovdje poslužuje poznatom matricom u kojoj se progonitelj pridružuje “domorocima” (pri čemu je prva asocijacija dakako ‘Avatar‘ Jamesa Camerona).
Edwards, ujedno i koscenarist s Chrisom Weitzom, priču nažalost odvodi u sentimentalnom i mjestimično patetičnom smjeru, napose u melodramatskom finalu, iako prije toga uopće ne uspostavlja nikakvu zreliju emocionalnu infrastrukturu ljudskih likova. Osim toga, izuzev Joshue, njegova ranijeg kolege Drewa (poznati kantautor Sturgill Simpson) i donekle Maye, oni su redom jednodimenzionalni, manje humani i empatični od ‘simulanata’ (ističe se Ken Watanabe) koji, vidimo na kraju, ipak samo žele živjeti u miru s ljudima.
Redatelj potvrđuje reputaciju vještog inovatora
U kojem god smjeru otišao, da se redatelj iole odlučio pozabaviti razradom potencijalnih implikacija razvoja umjetne inteligencije čitava stvar bila bi višestruko zanimljivija i mogli bismo reći da je nešto pokušao (manje ili više) inteligentno artikulirati. Međutim, on čitavu problematiku sužava na odnos progonitelja i skupine progonjenih, gotovo potpuno nezainteresiran za “hrabri novi svijet” u kojem se ta dinamika odvija. A to da su ljudi započeli sve, te da su spremni na sve, znamo i više nego dobro.
Ako ‘Kreator’ unatoč slabašnoj karakterizaciji likova, neambicioznom scenariju i neuvjerljivoj skici geopolitičkog konteksta na kraju ipak jest solidno filmsko iskustvo (a čini mi se da jest), jednim dijelom to duguje uspjelim akcijskim scenama i kvalitetnom produkcijskom dizajnu, a drugim moćnoj kinematografiji i fenomenalnim vizualnim efektima (kinematografiju potpisuju mladi Oren Soffer i iskusni Greig Fraser, čovjek zaslužan za vizuale filmova ‘The Batman’ i ‘Dune’).
Za film s budžetom od nekih 80 milijuna dolara – što je četiri do pet puta manje od onoga čime raspolažu najskuplji blockbusteri – ‘Kreator’ uistinu izgleda izvanredno.
To je bilo moguće zbog toga što je običaj izgradnje golemih setova sa zelenim ekranima, masovnom upotrebom CGI tehnologije i čega god već ne, ovdje većim dijelom odbačen u korist snimanja na stvarnim lokacijama u Aziji, da bi efekti onda bili dodani tek u naknadnoj produkciji. Edwards je tako uštedio ogromne novce i dalje uspijevajući izgraditi jedan od vizualno impresivnijih svjetova recentne filmske produkcije (potvrdivši tako još jednom reputaciju vještog zanatskog inovatora).
Zimmerov soundtrack kao osrednja imitacija stila
Priznajem, rano me naživciralo uključivanje već odavno izlizane kompozicije Claudea Debussyja (ne razumijem kako itko danas može iskoristiti ‘Claire de Lune’ osim kao ironični autorski komentar), a moram reći da sam više očekivao i od soundtracka Hansa Zimmera, osobito nakon što sam ranije slučajno naišao na jedan zanimljiv detalj.
Naime, kako sam navodi, Edwards je najprije od tvrtke specijalizirane za A. I. generiranu glazbu tražio da naprave soundtrack po uzoru na Zimmera, što je i dobio, rekao je, s dosta dobrim rezultatom. Težeći boljem od dobroga, naposljetku se ipak odlučio angažirati slavnog skladatelja.
No nezgodna ironija tog obrata je to što konačni Zimmerov produkt pomalo zvuči baš kao umjetno generirana, osrednja imitacija njegova stila, ni blizu onih velikih ostvarenja po kakvima ga znamo. Ne može, naravno, svaka njegova filmska skladba biti remek-djelo, ali sâma ova priča izuzetno je zanimljiva u kontekstu sve opipljivijih strahova o neizvjesnoj budućnosti umjetnika i kreativnih radnika u vremenu napredne umjetne inteligencije.
Cjelina je više od pukog zbroja svojih dijelova
A opet, ponavljam, film nije loš. Mogli bismo govoriti o nekakvom X faktoru, možda kvalitetnoj produkciji koja spašava stvar ili mojim slabostima prema majstorskim vizualima, kao što bismo holistički, i priznajem, ziheraški, mogli reći da kao cjelina vrijedi puno više od pukog zbroja svojih (manjkavih) dijelova.
Nemam bolji odgovor od toga da negdje u koktelu tih mogućnosti leži i razlog mojih simpatija prema ‘Kreatoru’, zbog čega vas i neću odgovarati od eventualnog posjeta kinu. Dok čekamo filmove Martina Scorsesea i Ridleya Scotta, u komercijalnim kinima trenutačno i nema zanimljivijih opcija od ove.