Novovalna ikona Dubravka Marković: 'Moj prvi intervju bio je s Idolima; zbog njega sam i dobila svoju emisiju'

Neospornog instinkta za magiju komunikacije, rabijatna i krhka, otkvačena i visoko profesionalna, ubrzo je postala zaštitno megašarmantno lice kultnog “Hita meseca” na TV Beograd – televizijskog budoara koji se gutao očima i u ritmu koji obara. Na njezinom stageu tada su pržili baš svi bez kojih se povijest jugoslavenske pop kulture ne bi mogla ispisati. Popričali smo povodom nove životne dionice Dubravke Marković, a njezina riznica održive nostalgije vratila nas je u budućnost.

TELEGRAM: Preslušao sam vašu posljednju emisiju. Je li vam to zastala knedla u grlu? Nije bilo lako?

MARKOVIĆ: Ne, nisam imala nikakvu knedlu (smijeh), nego mi je dva dana prije emisije pukao glas. Nemam pojma što je bilo, valjda neka viroza, ali jedva sam mogla govoriti. Nisam nikako htjela otkazati emisiju, jer je bila simbolična, završna u prethodnoj godini, i onda je ispalo tako kako je ispalo. Ja sam prije nekog vremena odlučila da svakako odem u osmom mjesecu ove godine u penziju, ali zbog nekih međuljudskih odnosa na radiju shvatila sam da od nove godine neću moći raditi, pa sam u dogovoru s glavnim urednikom završila posao na programu.

TELEGRAM: To je definitivna odluka da ne idete više u eter, ili ono: nikad ne reci nikad?

MARKOVIĆ: Definitivno nastavljam raditi ali sada, nakon 44 godine rada na televiziji i radiju, želim znanja koja imam prenijeti na neke nove generacije. Tako da sam sada u projektu bavljenja medijskom edukacijom, nečega što se moderno zove “medijsko i javno pojavljivanje”, a ja u stvari želim ljude naučiti kako da govore na sceni, kako da se ponašaju, gdje da gledaju, kako da akcentiraju riječi u rečenici, kako da ono što žele priopćiti dopre na pravi način do onoga kome priopćavaju.

TELEGRAM: Što je i danas tako magijsko u mediju radija? Unatoč svim tehnoperverzijama drugih medija i platformi komunikacija koje su nam na raspolaganju…

MARKOVIĆ: Intima. Na radiju ste intimni sa slušateljem. Vi mu se obraćate samo glasom – on radi nešto drugo, ali vas čuje. I upravo ta mogućnost da budete prisni s imaginarnim slušateljima je nešto što je mene uvijek provociralo kad je u pitanju radio. Karijeru sam počela na radiju Studio B – evo i završila sam je na Radio Beogradu – a televizija mi je uvijek bila nešto usput.

TELEGRAM: Ni uz najbolju volju ne mogu vas zamisliti kao letargičnu penzionerku. Kojim aktivnostima ćete dati gas? Ima li nekih propuštenih prilika u dosadašnjem životu koje sad namjeravate ispraviti?

MARKOVIĆ: U mom životu nema. Uvijek sam radila ono što sam htjela i željela i što mi je odgovaralo, tako da nema ničega za čim bih žalila. Mislim da sa zrelošću koju imam danas mogu na lak način osmišljavati svoj život, a moj je život aktivan – igram tenis, šetam psa, imam puno prijatelja s kojima se družim i viđam… Jedna moja dobra prijateljica, koja je inače i književnica, aktivno radi na tome da me natjera da taj svoj život pretočim u knjigu. Kako ja imam visoke kriterije kad je u pitanju literatura, u tom se smislu još uvijek premišljam da li da se upustim i u tu avanturu.

TELEGRAM: To bi bio bestseler garantiran.

MARKOVIĆ: Pa vjerojatno. Ali ne bih ispričala sve što znam! (smijeh)

TELEGRAM: Eh sad… Dobro, onda u nastavku. Nego, bojite li se starosti? Mislim, u teroru svenametnute mladosti, nije čudo da čovjek podlegne takvim demonima.

MARKOVIĆ: Ne, ne bojim se. Očekujem još dvadeset godina zlatnog života, a onda ga mogu i zamijeniti.

TELEGRAM: U eter ste prvi put zakoračili u kultnom beogradskom ‘glasu grada’ – Studiju B. Kako ste se obreli u tom zanatu?

MARKOVIĆ: Tada sam se družila s novovalnim bendovima u Beogradu, završila sam prvu godinu prava i htjela sam raditi nešto u medijima. Gile (Srđan Gojković, frontmen Električnog orgazma, op.a.) je prvo imao ideju da mi napravi bend ali, kako ne znam pjevati, ta je ideja propala. Onda sam preko obiteljskih prijatelja pitala Duška Radovića bih li mogla nešto raditi na Studiju B. Ono što treba imati na umu je činjenica da ja te 1980. imam dobar dio kose ofarban u ružičasto i da izgledam kao čudo.

On me poslao kod glazbenog urednika Slobe Konjovića, budući da nije dolazilo u obzir da ozbiljno radim bilo što drugo novinarsko (smijeh). Sloba me tri dana držao u studiju da vidim kako oni tamo rade i onda je tražio da predložim emisiju. Predložila sam intervjue sa svojim prijateljima – to su Električni orgazam, Idoli, Šarlo akrobata, koji tada imaju u pripremi “Paket aranžman”. I on mi da kasetofon, ja odem i snimim, vratim mu kasetu i on me nakon tri dana pozove i kaže da imam emisiju utorkom u 11, “Rok intervju”. I tako sam počela.

TELEGRAM: Što ste naučili od majstora Duška Radovića, britkog satiričara i zaštitnog znaka Studija B? Ima li nešto presudno da ste iz njegove radionice kasnije primijenili u životu?

MARKOVIĆ: Moj otac Aleksandar i on radili su zajedno u Poletarcu ili tako nekom časopisu, moj je otac bio novinar, tako da me Duško znao od djetinjstva. A od njega sam naučila nešto što nije za pohvalu (smijeh). Naučila sam kako biti sarkastičan, zatim kako izaći na kraj s onima koji nisu jednako kompetentni kao ti. Kako su tada honorari bili mali a ja sam radila neke DJ emisije prije podne, on bi ušao u studio i pitao: “Hoćeš ja da te platim ili ćeš čekati da ti oni daju pare?” (smijeh). Tako je to bilo nekoliko puta, da bih mu ja jednom uzela te pare jer me iznervirao. S Duškom je bilo puno takvih doživljaja.

Recimo, sjećam se, bio je neki dan žalosti, nije baš bila potpuna žalost, dakle nije išla klasika, nego može pop… I on ulijeće meni u ured i urla: “Pusti neke Beatlese!”, a ja kažem: “Pa idu Beatlesi” (smijeh)… S njim je bilo zabavno raditi zato što je uvijek bio namrgođen i uvijek bi netko nadrljao, a istovremeno je bio čovjek koji je dolazio u studio u četiri sata ujutro subotom i nedjeljom i donosio kruha i paštete da bi jutarnja smjena imala što jesti. Mi smo radili različitu vrstu poslova, on je bio pisac, satiričar; u profesionalnom smislu nisam imala što učiti od njega, ali u životnom svakako.

TELEGRAM: Sarkazam može biti dobra pancirka za kasnije životne poraze.

MARKOVIĆ: Naravno. S jedne strane, meni malo idu na živce svi ti ljudi kad danas pričaju o njemu u smislu što se njemu događalo. Koliko ja znam – a mislim da sam u pravu – on je sredinom osamdesetih odlučio sam sebe smijeniti. Pisao je te svoje misli koje je govorio u emisiji “Beograde, dobro jutro”, i jednoga jutra došao je u Studio B, i prvi put ljudima koji su u tom trenutku tamo bili dao da pročitaju što je napisao – inače nikada to nije dozvoljavao. Zatim je ušao u studio, pročitao, i u podne ga je gradski partijski komitet smijenio.

TELEGRAM: Kuća vaših roditelja bila je mjesto druženja jakih figura umjetničke i novinarske scene, kao što su Radivoje Lola Đukić, Novak Novak, već spomenuti Duško Radović… Mora da je bilo sjajno odrastati u takvoj atmosferi?

MARKOVIĆ: Znate kako je, dok odrastate nemate pojma tko su ti ljudi, još ste dijete. Nedavno mi je mama pričala kako su se ona i moj otac odlučili da uđu u brak. Ona je na Radio Beogradu čitala tatinu emisiju “Govorimo o filmu”, a urednik te redakcije bio je Radivoje Lola Đukić i on je primijetio da se nešto događa među njima, neko muvanje, i onda ih je pozvao na razgovor i rekao: “Ja vidim što se događa; vi kako hoćete, ali ako dođe do svadbe, ja sam kum”. I tako je i bilo.

Jako sam voljela Lolinu ženu, našu pokojnu glumicu Veru Đukić, koja se uvijek sa mnom igrala, pričala mi neke priče, i bila je predivna žena… Znate kako je, to je bilo jedno romantično djetinjstvo. Živjeli smo u divnoj kući na Kosančićevom vencu, svi su oni dolazili kod nas i tu se okupljali. Ja sam bila jedino dijete u tom društvu, Lolin i Verin sin je bio dosta stariji od mene, nekih dvanaest godina… Ja nikad nisam htjela ići na spavanje, nego bih dopuzala u dnevni boravak i obavještavala ih da nije u redu što malo dijete ostavljaju samo (smijeh).

Pamtim jedno stvarno izuzetno lijepo djetinjstvo. Odrastala sam u vrlo neobičnim okolnostima za tadašnju komunističku Jugoslaviju. Naš prvi susjed bio je patrijarh Srpske pravoslavne crkve German; potpuno sam se normalno družila s njegovim unucima, išla nedjeljom kod njega na ručak, sjedila mu u krilu… Dakle, imam i taj moment u odrastanju da meni ništa nije bilo strano niti zabranjeno i to je nešto što će me kasnije u životu ozbiljno odrediti.

TELEGRAM: Sjećate li se svog prvog osjećaja pred kamerama? Kakve su vas emocije obuzele?

MARKOVIĆ: Bože, to je bila dobra tezga! Radila sam u Studiju B i od kolege Vučka čula da traže voditelja na Televiziji Beograd. Rekao mi je: “Mala, ima neka tezga, hoćeš da probaš, dobra je lova”. I ja si mislim, hajde da probam, odem i prođem testove. Dali su mi posao, ali to je za mene godinama bila samo dobra tezga.

TELEGRAM: A kada je preraslo u nešto više od tezge?

MARKOVIĆ: Ma, nikad (smijeh). Ja zaista nisam doživljavala televiziju kao svoj medij. Mislim, dobro sam se ja snašla tamo, ali vjerojatno zato što je mama na televiziji bila neki simbol savršenstva ja nisam imala veće ambicije, nije me televizija kao medij provocirala. Kasnije, kad sam napunila trideset godina i vodila “Igre bez granica”, što je bila i nekakva međunarodna afirmacija, tek tada sam shvatila da ja to mogu i da sam u tome dobra. A dotad, ne znam, dešavalo se… Recimo, sjećam se Zimske olimpijade u Sarajevu 1984., naši su sportaši nosili onaj šeširić, i nakon što je naš skijaš osvojio srebrnu medalju, ne znam sad kako se zvao…

TELEGRAM: Jure Franko. Navijali smo “Imamo Jureka, boljeg od bureka!”

MARKOVIĆ: Da, Jure Franko! Znači on osvaja medalju, ja te večeri u Sarajevu sjedam na vlak, stižem ujutro u Beograd, i nalazim se s kostimografkinjom i kažem joj da hoću onakav isti šeširić za emisiju. I mi navečer krećemo sa šeširićem uživo u “Hitu meseca”. Nije bilo ničega zbog čega bih se ja potresala (smijeh).

TELEGRAM: “Hit meseca” je imao enorman utjecaj na oblikovanje publike i javno mnijenje. Siniša Škarica, legendarni impresario Jugotona, govorio je da onaj tko nije nastupio u tom showu nije ništa ni vrijedio. Da li ste bili svjesni izvjesne moći koja vam je tako mladoj dospjela u ruke?

MARKOVIĆ: Ma, nisam. Da sam bila svjesna, puknula bih. Ovako, budući da toga nisam bila svjesna, nisam postala samoživa, samozaljubljena tv-zvijezda koja misli da je važna i sve ostalo što ide uz njih danas kad se okolo naslikavaju… Kako da vam kažem, meni je to bio samo posao, koji sam radila najbolje što sam mogla. Naravno da sam shvaćala što se događa, shvaćala sam i što muljaju moji urednici ili Siniša Škarica kad uvaljuje Plavi orkestar i od njih stvara zvijezde (smijeh)… Ništa to nije bilo sporno, ali me se jednostavno nije doticalo.

TELEGRAM: Nesumnjivo ste bili jedna od ikona novog vala. Androgini petarpanovski imidž ste kreirali ili vam je došao spontano?

MARKOVIĆ: Pa ja sam odgajana kao dječak. Ja sam više bila Huckleberry Finn (smijeh). Za to je bio kriv moj otac, koji je želio sina a ne kćer.

TELEGRAM: Znači, tata vam je govorio ono klasično: sine?

MARKOVIĆ: Naravno. Kupovao mi je pištolje, vodio me na nogometne utakmice i, budući da je on ono što bi se reklo predratna buržoazija, usadio mi je vrijednosti tog društva iz uloge dječaka. Mada sam ja popila i ženski fazon; znam heklati i šiti. Jedino kolače ne znam praviti (smijeh). I onda u tom nekom odrastanju, u pobuni protiv roditelja, ja sebe stavim u sliku djevojčice koja je dječak. Kratko se šišam, nosim uglavnom traperice, velike tatine košulje, ne ponašam se kao moje prijateljice, ne nosim štikle, nemam ništa što bi djevojka mojih godina nosila u to vrijeme.

Ali svo vrijeme te intenzivne televizije osamdesetih izgledala sam potpuno drugačije na televiziji nego u privatnom životu. Sjećam se, išli smo ne neki veliki međunarodni koncert u Toulouse, mislim da je to bilo ’84., išao je i Bajaga i njegov bend. S Bajagom se znam od petnaeste godine, išli smo zajedno u gimnaziju. Meni su u Beogradu bili dali neki kostim, i tamo su me tri sata šminkali, i takva uđem u garderobu a Bajaga kaže: “Pa ti si dobra riba, j****e!” (smijeh).

TELEGRAM: Da, ima scena u jednom romanu Mome Kapora kad se dvoje muvaju, i ona skine svoju bezličnu vrećastu haljinu a tip se zabezekne: “Pa ti imaš tijelo!”

MARKOVIĆ: To je otprilike bilo to. Jer u tim košuljama i hlačama kao da sam se krila od tog svog “ja”. Pritom, treba imati na umu činjenicu da je moja majka najbolja riba u Jugoslaviji koja čita Dnevnik, a to nije mali teret.

TELEGRAM: Vaša majka jedna je od one dvije-tri ikoničke anchorwomen koje su oblikovale naše odrastanje u Jugoslaviji.

MARKOVIĆ: Da, to vam je ta klasa, prva je bila Gordana Bonetti, pa sljedeća Ljiljana Marković.

TELEGRAM: Kasnije Dunja Lango…

MARKOVIĆ: Točno. Moja mama je inače glumica, diplomirala je na beogradskoj Akademiji. Ona je bila ozbiljna zvijezda u svoje vrijeme, i ponašala se kao zvijezda.

TELEGRAM: Na početku sjajnog dokumentarca “Nebeska tema – priča o Vladi Divljanu” redatelja Mladena Matičevića, ide jedna rana snimka: vi i Vlada u dugim crnim kaputima, na neboderu, na nebu iznad Beograda, kao neki wendersovski anđeli blizanci…

MARKOVIĆ: To je kompliment, zaista. Vlada Divljan i ja smo se upoznali još 1978.; on je bio debeli gitarist Zvuka ulice, a ja sam bila Giletova djevojka na maturi, i rekao nam je Gagi Mihajlović da strašno sličimo. Prepoznali smo se od prve sekunde i cijeli život svima živima lagali da smo brat i sestra (smijeh). To nije glasina, nego nešto što smo mi odgovarali na pitanje: “Da li ste brat i sestra?” – “Da, jesmo”. I kad smo oboje analizirali kako se to dogodilo da toliko sličimo – jer ja više sličim Vladi nego rođenom bratu – jedino što smo otkrili je da su moji preci iz Hercegovine išli na Pelješac pa u Dubrovnik, a njegovi iz iste te Hercegovine valjda u Mostar pa u Srbiju… Tu je negdje valjda zalutao koji gen…

TELEGRAM: Na drumovima hercegovačkim?

MARKOVIĆ: Nemam pojma. Valjda (smijeh).

TELEGRAM: Jednom ste rekli “Ja sam novi val doslovce živjela”. To naša generacija, rođena početkom šezdesetih, mahom potpisuje. E, sad, da li smo u stanju odvojiti naš mit od onoga što su zaista bili dometi toga cunamija?

MARKOVIĆ: Ne znam. Činjenica je da je u to vrijeme umro Broz i da više nitko od rukovoditelja nije mario za to što mi radimo. Bavili su se time tko će koga i kako će tko koga, a mi smo bili pušteni da živimo slobodno, sve dok na kraju nisu rasturili zemlju. I zato što se to tako dogodilo, mi nismo imali samo novi val u muzici, nego i u teatru, na filmu, u književnosti, slikarstvu. Ono što je bitno u cijeloj toj priči, cijela ga je Jugoslavija živjela. Gdje god da ste otišli – a ja sam dosta putovala u to vrijeme – od Subotice i Beograda do Sarajeva, Zagreba, Ljubljane, Rijeke, nebitno… gdje god da ste otišli, uvijek ste znali da ćete tamo naći ljude koji misle isto kao vi.

To je bila jedna nevjerojatna kvaliteta toga vremena. Stalno smo kao nomadi non-stop išli i na koncerte – dobro, ja i profesionalno – i uvijek si znao da ćeš sresti nekog svog. Sjećam se, to prepričavaju mnogi zagrebački novinari, jednog dana Gile i ja pojavili smo se na čuvenoj trasi kod Zvečke, oboje u duksicama – a to su zapravo bile vojne potkošulje obojane u zeleno; na njegovoj je pisalo “I wanna fuck you”, a na mojoj “So do I” (smijeh). Tako smo šetali Zagrebom na potpuno zaprepaštenje prolaznika (smijeh). To je to što ja kažem da sam živjela novi val.

TELEGRAM: Svojedobno je Kruno Lokotar u zagrebačkim Novostima napisao izvrstan esej gdje istražuje činjenicu da su mnoga oficirska djeca postala apostolima jugoslavenske rock scene: Boris Bele, Johnny Štulić, Goran Bregović, Milan Mladenović… Da li je pobuna nad autoritetima očeva kanalizirana u njihovoj muzici i svjetonazoru?

MARKOVIĆ: Ja ću to malo drugačije… Milan Mladenović je bio sin vojnoga lica – za Johnnyja ne znam, ni za Bregovića – ali, promatrajući Beograd, ne dalje od toga, ta djeca vojnih lica imala su ozbiljan problem. Oni nisu bili integrirani u kulturu grada, njihov bunt nije bio okrenut prema državi i sistemu, nego se ticao njihovog prava građanstva, njihovog uklapanja u ono što je neka kulturna elita. Imajući na umu da je Brega izuzetno obrazovan – on je apsolvent filozofije, kao i Štulić; za Belea ne znam background, ali se sjećam da je bio izuzetno pametan. Milan je studirao književnost i isto tako bio obrazovan čovjek…

Oni pripadaju i različitim muzičkim stilovima i različitim filozofskim opredjeljenjima. I onda Bregović postaje uspješan biznismen koji savršeno trguje na svjetskoj sceni svojom muzikom, ponekad ga i tuže za autorska prava pa mu uzmu pare (smijeh)… Johnny je potpuno “odlijepio”; on si je umislio, prije nego što je otišao iz zemlje, da je sve počelo od njega, uključujući i Ramba Amadeusa koji nikakve veze s njim nema, a Bele se, čini mi se, oženio nekom Beograđankom, pa je neko vrijeme boravio u Beogradu i kasnije se vratio u Ljubljanu.

A Milan, Milan se neko vrijeme borio s, primjerice, izjavom Čavketa, bubnjara Orgazma, jer se Milan slikao u čarapama za Džuboks pa ga je Čavke zvao “čarapar” (smijeh), i nije se mogao toga osloboditi. To su ti neki detalji našeg druženja koji su nas određivali. Nažalost, Milan je pokojni i danas je velik dio vrijednosti Ekatarine Velike u tome što su oni većinom pokojni. Nije EKV bila ni toliko popularna ni toliko važna, ni bitna, u vrijeme kad su radili. To je sve, kao i uvijek, o pokojnicima sve najljepše, kao i o Hendrixu, Janis… Sad ovo kad objavite netko će me nokautirati (smijeh).

TELEGRAM: Što se zapravo dogodilo na Euroviziji 1990. u Zagrebu? Vi i Rene Medvešek odradili ste sve voditeljske probe i onda vas odjednom maknuše.

MARKOVIĆ: Hajde da ja to skratim… Helga Vlahović i Oliver Mlakar su se naljutili na direktora Televizije Zagreb Gorana Radmana i abdicirali. Mi smo preuzeli kao ravnopravni par posao vođenja Eurovizije. U tom trenutku HDZ pobjeđuje u prvom krugu, i Helga ne može preživjeti da netko iz Srbije umjesto nje vodi Euroviziju i kreće kampanja protiv mene… Istovremeno mi stižu anonimne prijetnje da ću dobiti metak ako izađem na scenu, dirigent orkestra odbija dirigirati…

S time da sam ja tada tri mjeseca živjela u Zagrebu, imala puno svojih prijatelja s kojima sam dobra i dan danas, i nisam na to odreagirala. Profesionalno sam odradila taj rezervni dio posla, dobila pare, vratila se u Beograd, udala se za Slovenca, i otišla na “Igre bez granica”. Do nedavno nisam o tome pričala jer sam smatrala da može samo biti politički zloupotrijebljeno, a prava je istina da su ono dvoje starkelja ginuli da vode Euroviziju.

TELEGRAM: Pjesma “Insieme” Tota Cotugna ubrzo je zvučala groteskno, za pola godine krenuo je totalni raspad…

MARKOVIĆ: Ja i moja prijateljica Saša Vojković, koja je bila asistentica režije, već smo na posljednjoj generalnoj probi plakale na Tota, jer se već tada znalo da ja ne vodim i da je kraj (smijeh).

TELEGRAM: Kako gledate na drastični oksimoron da su neki rokeri početkom devedesetih zabrazdili u kiču nacionalizma, poput Jure Stublića, Prljavog kazališta, Bore Čorbe…?

MARKOVIĆ: Ovisi… Kod Prljavaca je hrvatski nacionalizam postojao i ranije; s novim promjenama u Hrvatskoj, oni su samo dobili krila. Bora Čorba je budaletina, tko zna što je njemu bilo u glavi. A mislim da je Jura bio prisiljen uključiti se u cijelu priču, jer je ostao bez benda, nije imao od čega živjeti, nije mu bilo tek tako… Što se tiče ove beogradske ortodoksne scene, tu nitko nije otišao u nacionalizam –mislim na Orgazam, Šarla, Idole, EKV… Bajaga isto nije otišao u nacionalizam. Tako da su se oni uspjeli oduprijeti. Mislim da je u Hrvatskoj bila malo kompliciranija situacija, da muzičari nisu imali izbor, da ostanu van tog nacionalnog.

TELEGRAM: Ali svatko ima izbor po vlastitoj duši.

MARKOVIĆ: Naravno da ima, ali mislim da je bio jak pritisak. Ne pravdam ja nikoga, biti nacionalist je najstrašnija stvar na svijetu, ali na neki ih način mogu razumjeti.

TELEGRAM: I da završimo u rock ‘n’ roll ritmu… Vaš sin još uvijek ima bend?

MARKOVIĆ: Ma jok! (smijeh) Imao ga je u prvom gimnazije, zato što je njegov prijatelj htio imati bend. On nema baš za to talenta, kao ni ja. Završio je filmmaking u Londonu, master, trenutno radi za najpoznatiju igricu na svijetu, Forest Knight, na visokom je položaju. veliki je filmofil; nažalost, spriječila sam ga da bude glumac, ali još uvijek ima vremena…

TELEGRAM: Pobogu, zašto ste ga spriječili? Bio bi na babu Ljiljanu…

MARKOVIĆ: Bio bi da, ali u Srbiji se godišnje izbaci stotinjak glumaca, a Srbija nema ni teatarsku ni filmsku produkciju da to može izdržati. Mi imamo glumačke fakultete u Beogradu, Novom Sadu, privatni fakultet u Beogradu, u Kosovskoj Mitrovici… i tko zna gdje još.

TELEGRAM: Na prostoru cijele bivše Jugoslavije danas ih ima bar dvadesetak.

MARKOVIĆ: Da, štancaju nesretne glumce koji od toga ne mogu živjeti. Zato naši glumci prave rakiju, muzu krave, svašta rade.

TELEGRAM: Da li ste ikad zažalili što niste postali rokerica, jer vas “bije” loš glas?

MARKOVIĆ: To mi je najveća tragedija u životu! Zamislite moju majku, koja je fantastično pjevala – pjevala je i dječje opere– i njenu kćer, koja jedva zna otpjevati dva tona. Strašno. To je moja najveća trauma u životu.