Ogrestin film ide na Berlinale, a mi smo razgovarali sa selektorom tog festivala, stručnjakom za JI Europu
Bernd Buder objašnjava kako bira filmove i komentira hrvatski film
Ovogodišnje, 66. izdanje Berlinalea, trajat će od 11. do 21. veljače, a Telegram je dobio priliku porazgovarati s jednim od selektora, Berndom Buderom. Gospodin Buder programski je savjetnik za Berlinale Forum i stručnjak za filmove iz jugoistočne europe. Za Berlinale radi kontinuirano od 1996. godine; prvo je bio direktor programa zadužen za art film, a od 2005. radi kao konzultant zadužen za kinematografije s područja bivše Jugoslavije.
Potkraj prošle godine sa svojim kolegom Nikolajem Nikitinom, drugim čovjekom zaduženim za selekciju filmova iz istočne i jugoistočne Europe, posjetio je Zagreb kako bi pogledali i za ovogodišnji program Berlinalea odabrali najbolje filmove iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, BiH, Makedonije, Crne Gore, Kosova i Albanije. Buder pritom vodi još nekoliko festivala u Njemačkoj, redoviti je suradnik mnogih regionalnih filmskih festivala, a povremeno piše za časopis Filmdienst i dnevni list Berliner Morgenpost.
Koji su kriteriji za ulazak u Berlinale?
Mislim da svaka od sekcija Berlinalea ima drukčiji pristup i siguran sam da biste unutar svake od njih dobili drukčiji odgovor na ovo pitanje. Zato mogu govoriti samo u vlastito ime. Dakle, što se mene tiče, neki se film u prvoj liniji mora baviti originalnom temom ili pak mora neku sasvim običnu temu obrađivati iz nekog posve novog kuta. Važno mi je zatim da u glumi prepoznam da se glumac bavio psihologijom lika koji tumači.
Mislim i da bi veći dio filma trebao biti ispričan kroz slike, bez mnogo dijaloga. Važna mi je i višeznačnost sadržaja. Film, kino, ali i televizija gledateljima ne bi trebali nuditi jednoznačne sadržaje, nego bi te sadržaje trebali razraditi tako da oni gledatelja natjeraju na razmišljanje. Sadržaji koje im podastiru bi u njima trebali pobuditi znatiželju da istraže nepoznato ili da otkriju nešto što do tog trenutka nisu vidjeli.
Kako vam se sviđa recentna hrvatska kinematografija?
U Hrvatskoj se u prosjeku godišnje snimi sedam do osam igranih filmova. Ako su samo dva od tih osam filmova toliko dobri da završe u programu nekog međunarodnog filmskog festivala, onda to znači da je 25 posto filmova snimljenih u Hrvatskoj dobro. To je dobra kvota.
Što je, prema vašem mišljenju, zaslužno za to?
Mislim da se posljednjih godina mnogo ulagalo kako u obećavajuće talente tako i u razvoj projekata. Transparentno natjecanje za poticaje također je učinilo svoje. Potiču se najbolji projekti, a ne najbolji prijatelji. Važno je i što su se promijenili hijerarhijski odnosi između nekad autokratskog redatelja i producenta. Sad su se napokon našli na istom nivou. Producent ne radi više samo kao neki pomoćni radnik, nego zajedno s redateljem funkcionira kao kreativni korektiv.
Važno mi je da se glumac bavi psihologijom. Mislim i da bi veći dio filma trebali ispričati kroz slike, bez mnogo dijaloga
Očito je da se hrvatski film uz pomoć HAVC-a u posljednjih nekoliko godina razvio. Osim što se poticaji dodjeljuju transparentno, hrvatske se filmove u posljednje vrijeme može vidjeti na gotovo svakom važnijem filmskom festivalu. Filmska industrija stvara nova radna mjesta, među ostalim i zato što vam je ponovno uspjelo u Hrvatsku dovesti snimanja međunarodnih visokobudžetnih produkcija.
Postoji li u hrvatskom filmu nešto specifično?
Hrvatski film u ovoj regiji ima jednu posebnu tradiciju, osobito na području autorskog filma. Hrvatski se redatelji već godinama, ako ne i desetljećima, bave jako osobnim analizama koje upućuju na condition humaine društva i to je nešto što je tipično za hrvatski film.
One osobne priče koje sam maloprije spominjao često su, doduše, prožete ratnom tematikom, iako to ne mora uvijek biti slučaj. No, to je i normalno s obzirom na to da je riječ o nasilnom činu koji je rezultirao uništavanjem privatnih i obiteljskih sudbina, kao i promjenom granica i mentalnih predodžbi u regiji. Stoga bi bilo čak i pomalo čudno da se hrvatski film ne bavi tom tematikom u tolikoj mjeri.
Naravno da je problematično što svijet od svih filmaša koji potječu s područja bivše Jugoslavije očekuje da snimaju filmove o ratu. “Normalne” teme pred takvom pozadinom jednostavno nemaju neku šansu. No, uvrštavanje srpskog filma Humidity u ovogodišnji Berlinale Forum dokazuje da su festivali otvoreni i prema filmovima koji se ne bave ratom.
Odakle interes baš za ovu regiju i koliko dugo uopće pratite što se ovdje događa?
Godine 1996. sam prvi put bio na izviđanju u ovoj regiji. Tada me oduševilo što su se mnogi filmaši toliko otvoreno bavili političkim i društvenim problemima, a to se djelomice vidjelo i u njihovim filmovima. Radovi poput Brešanova filma Kako je počeo rat na mom otoku ključnim se temama bave vrlo direktno bez da ih pojednostavljuju, probleme prikazuju dosta kompleksno.
No, ovdje je još od vremena Crnog vala postojalo mnoštvo redatelja koji su radili hrabre stvari i potom zbog toga bili kritizirani, a u doba socijalizma su zbog toga ostajali čak i bez posla. Ja sam studirao politiku na Zapadu i tamo sam naučio da su se politički procesi ondje filtrirali s pomoću jednostavne sheme dobro-zlo.
U južnoj Europi sam naučio čitati između redaka. To radi i većina filmova iz ove regije, i to kroz nevjerojatno bogat spektar izvedbenih inovacija koje sežu od crnog humora do egzistencijalističkih obrata. A onda smo u kinu u kojem sam radio dvijetisućitih jednom godišnje organizirali i Dane hrvatskog filma. Pritom su nam pomogli novinar Tomislav Jagec i Zdenka Weber koja je tada u veleposlanstvu bila zadužena za kulturna pitanja. I zapravo je nevjerojatno koliko je još tada hrvatska kinematografija bila kompleksna.
Zaostaje li hrvatska kinematografija za svjetskim ili europskim trendovima?
Filmska kultura u ovoj regiji ima dugu tradiciju. Na početku su je karakterizirali partizanski filmovi i partizanski vesterni, ali i autorski film koji se razvijao paralelno uz europske trendove poput Nouvelle Vaguea u Francuskoj ili novog vala u Češkoj. Jugoslavija je zahvaljujući partizanskim filmovima stvorila industriju i tržište koje je dobro funkcioniralo, dok je autorski film definirao film kao alat za kritičku analizu društva.
Ima sjajnih filmove. Recimo, Rondo Zvonimira Berkovića, Tanhoferov H-8 ili, od novijih, Armin Ognjena Sviličića
To odjekuje još i danas. Upravo zato se regionalna kinematografija ne mora pod svaku silu truditi slijediti neke globalne trendove. Štoviše, mislim da ih je u stanju sama definirati. No, problem cijele regije je zasigurno poglavito financijske prirode. A ne pomažu ni stalne promjene vodstva u regionalnim institucijama koje dodjeljuju poticaje za film. Ali Hrvatska, srećom, nema taj problem, jer je barem to bila neka konstanta koja je ulijevala povjerenje filmašima.
Drugi problem je što većina regionalnih filmova, unatoč velikom tržištu koje im se otvara zahvaljujući jezičnoj srodnosti, ne dopire do publike u onom broju u kojem bi trebala. Pripisujem to nedostatku kinodvorana, ali i padu interesa za medij koji je u ovoj regiji nekad bio toliko golem. Primijetio sam i da se mnogi, a osobito mali, regionalni filmski festivali koncentriraju isključivo na regionalne produkcije. Volio bih da njihovi organizatori postanu malo znatiželjniji po pitanju kinematografija koje nadilaze regionalne granice, jer bi tako omogućili veći protok različitijih ideja. Osim toga, uočio sam i zabrinjavajuće mali broj žena u industriji.
Imate li svoj omiljeni hrvatski film?
Na pamet mi pada njih nekoliko. Recimo, Rondo Zvonimira Berkovića, Tanhoferov H-8 ili Sviličićev Armin. Sve su to dosta osobne priče koje su ponekad protokolarne, a gdjekad i izrazito emocionalne. No, ako smijem još malo dalje u regiju, onda bih svojim omiljenim filmovima s ovih prostora svakako pribrojio Kusturičin Sjećaš li se Dolly Bell? i Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji Bore Ćosića. Naravno, ne treba zaboraviti ni na Dušana Makavejeva, Danisa Tanovića, Aidu Begić, Jasmilu Žbanić, Srđana Golubovića… Dakle, ova regija međunarodnom kinu sasvim sigurno ima što za ponuditi.
Tekst je objavljen 6. veljače u tiskanom izdanju Telegrama