Olja Savičević Ivančević za Telegram o svojim pjesmama, romanima, Dalmaciji i životu u Zagrebu

Razgovarali smo s poznatom prozaisticom i pjesnikinjom

ZADNJA IZMJENA: lis 1, 2020
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Jesu li seobe gotove? – pitam Olju Savičević Ivančević koja je ovih dana rodni Split zamijenila Zagrebom kao životnom bazom.

„Traju! Privremeno sam u neobičnom starinskom stanu u kojem je osnovana izdavačka kuća Jesenski i Turk, a s jedne strane gleda na Opatovinu s druge na Trg pa mi je to kao uvod u Zagreb, intenzivni tečaj. Uskoro, nadam se, pod svojim krovom. Sin je krenuo u prvi razred osnovne, kćer će uskoro na fakultet, njima je svakako slijedila velika promjena. Čekali smo taj trenutak“, opisuje Olja slatke stresove ovako važnih životnih odluka.

Roman u užem izboru francuske nagrade

Čulna i britka, puna sirenskog zova istinske stvaralačke odgovornosti, prozaistica i pjesnikinja Olja Savičević Ivančević jedna je od onih vestalki koje zaista lože plamen literature na našim prostorima. Nova, divljenježna zbirka poezije „Divlje i tvoje“ (Fraktura) svježe joj je nagrađena uglednom crnogorskom Nagradom Risto Ratković. Također i sjajne vijesti stižu iz Francuske. Njezin proslavljeni roman „Adio kauboju“ našao se u najužem izboru od šest romana za francusku književnu nagradu Premier roman 2020., u kategoriji strane književnosti.

„Neka je proklet onaj dan…“, počinje pjesma „Moje životinje“ kojom otvara knjigu i proklinje čas kad je učitelj u njoj prepoznao umijeće pisanja. Autoironija, nadam se? „Naravno da namjerno pretjerujem, pa to je pjesma, moraš pretjerati da bi ti povjerovali“, umiruje me Olja. Ali, priznaje da je kao klinka željela biti veterinarka, a onda ju je neka brižna učiteljica uputila pedagogu koji ju je pitao da li je razmišljala o pisanju.

Pisanje kao blagoslov i prokletstvo

„Tu sam osvijestila to pisanje kao nešto neodvojivo od sebe, da je to blagoslov i prokletstvo. Pokušala sam tražiti neke pametne odgovore u knjigama i intervjuima pisaca i spisateljica, a koji su mimo mistifikacije, i znate što – nema ih. Kad nas pitaju zašto pišemo bolje je šutjeti, inače ćemo dati ne filozofske, nego fiziološke odgovore. Ono najsretnije, a istinito, što se može reći, jest da je ljubav prema pisanju proizašla iz ljubavi prema čitanju.“

Istina je da na Balkanu ima niz probitačnijih i ubitačnijih zanimanja. Ovdje ratni zločinci i sjecikese žive kao ugledni građani. „Mislim da je to grozan život. Po svim osnovama tragičan. Ali kao spisateljica voljela bih ući u njihove glave“, komentira Olja moju opasku.

Čitajući pjesmu „Dalmacija, sve po osam“ doživio sam je kao osebujno, robusno poistovjećivanje sa zavičajem. Olja kao Dalmacija? Zahvaljuje se na usporedbi, ali kaže da se ne bi usudila, osim za pjesničku fintu, nosila bi preveliku odgovornost. Ne smatra Dalmaciju robusnom, više oporom, nekad drskom i antiprotivnom, ali i punom sentimenta, topline, humora, melankolije, svih tih sterotipa koji, kako Olja kaže, nisu bez vraga postali sterotipi.

Duboke veze s Dalmacijom

„Istina, taj prostor je jako promijenio svoje lice od vremena kad sam bila dijete, pogotovo gradske i prigradske sredine. Podneblje u kojem odrastamo nas oblikuje, ali nas oblikuje i otpor prema njemu; djetinjstvo, porijeklo, mentalitet, jezik, pjesme i priče na kojima sam odrasla, koje sam kasnije pisala, skoro sve je kod mene vezano uz Dalmaciju. Nakon rata, prevladalo je nasilje, primitivizam, lopovluk i zapuštenost, također i neka vrsta autodestruktivnog turizma, bezakonja na svim razinama, a u kulturološkom smislu monokultura bliska navijačkoj i konzervativizam koji je u opreci s mediteranskim temperamentom i otvorenošću“, razmišlja Olja, podsjetivši na svojevrsni paradoks:

„Ljudi s mora spominju more kao neoboriv argument, ali istina je da jako mali broj onih koji žive u obalnim gradovima ima vezu s morem, da zbilja žive s tim morem. Najteže mi je padao ovaj deveti mjesec, kada na nekim drugim mjestima sve počinje, a u Dalmaciji završava život. Dok sam išla u školu i na faks, bilo je nekog osjećaja početka, ali kasnije, mene bi u devetom mjesecu uvijek bolilo srce, bila bih bolesna od melankolije. Neki to dobro podnose, ali za ovakve ‘meškinjaste’ idealno je kretati se u smjeru vlastitih kazaljki, recimo Zagreb, pa čim krene ljeto Dalmacija. Tako će i bit.“

Kako nastaju njezine pjesme

Knjiga „Divlje i tvoje“ enigmatična je u stalnoj vibrantnoj dvojnosti najuzvišenijih emocija, od romanse do elegije, i brutalnog prašnjavog neorealizma. To ne vjerujem da je stvar koncepta, nije Olja od te sojte?

„Bojim se da nisam, koncept u životu dobro dođe, u književnosti također, ako ne ostane sve na njemu. Naknadno sređujem pjesme, tražim balans, opipavam bilo jezika koji mora biti u skladu s onim o čemu pišem. I inače me među kolegama i kolegicama bije glas da sam velika radnica, iako ne znam koliko je to opravdano, čini mi se da bih trebala više pisati. Za mene je pisanje ove zbirke ‘Divlje i tvoje’ bilo kao pjevanje, držala sam se nekog zajedničkog timbra, intonacije, ritma. Tematski, ona je presjek ovog vremena i prostora dan u širokim potezima i jasnim nanosima, a vedute i minijature iz prošlosti su tu također da bi se nešto reklo o ovome danas, ali prije svega da bi se pjevalo i pjevalo o životu“, objašnjava moja sugovornica.

Višestruki identiteti

Pjesme su joj kao zgusnuti škrti epovi, na ogoljenom brisanom prostoru govore mnogo. Tako „Mitovi i legende“ pričaju tužnu ljubavnu priču ali i govore o našim vječnim vihorima nasilja koji mnogostruke identitete pribijaju na stupove srama. Kako jednom zauvijek da ištekamo tu spiralu mržnje?

Olja Savičević Ivančević odlučna je u tome da nikad ne bi mijenjala svoje višestruke identitete za neki dosadniji pedigre. I uvjerena je da će biti sve više takvih ljudi s višestrukim identitema na kugli zemaljskoj: „Naravno, ako ista u međuvremenu ne postane ravna ploča“, duhovito komentira šuknute kaste kojima je Zemlja kao tepsija.

Iskustvo olovnih 90-ih

U olovnim devedesetima i sama je iskusila što znači kad arijevska fukara broji krvna zrnca. Što je njoj osobno najteže palo – otvorene prijetnje ili ona podlačka okretanja glava? Odgovara da joj je najteže padao vlastiti sram, užasno se sramila, kao da je osobno kriva za sve što se događa u ratu s obje strane.

„Mnogi oko nas bili su silno ponosni, pogotovo oni koji su bili odgovorni za rat. Ali ima i onih koji će u nekom teškom trenutku stati uz nas, oni su u toj, ma u svakoj životnoj priči, puno važniji, jer samo zbog njih sam tu gdje jesam danas. Pjesme pisane na ovu temu bile su odgovor na novi porast nacionalizama, ali vjerojatno i moja borba protiv zaostataka spomenutog srama. Pisala sam i za one ljude koji o tome iz raznih razloga ne govore. Treba izgovoriti i to ima smisla samo izravno“, kaže Olja, premda bi voljela da može zauzeti veću distancu prema životu, no, to joj je nemoguća misija:

Razlika književnosti i života

„Neke me priče nadilaze i onda ih koristim. Ne mislim da su političke teme tek novinski materijal, to su književno relevantne teme, one u poeziji mogu imati drugačiji, vrlo snažan odjek. Ipak ne treba zaboraviti osnovnu stvar i prvu lekciju koju učim polaznike na radionicama kreativnog pisanja – književnost je uvijek jedno, a život drugo. Kad mi netko od njih kaže ‘ali tako je bilo’, pozelenim. Za pjesmu i priču nije dovoljno naše iskustvo, ono eventualno može biti argument, materijal.

Ja sam tu možda bila malo radikalnija, namjerno. Ali kad vlastite ili tuđe traume, iskustva i njihov emotivni potencijal umiješ sagledati kao materijal, a od materijala napraviti pjesmu ili priču, to je sjajno, osmislila si jedan besmisao, pobijedila si.“ Iznosi mi snažne primjere za to: francuskog sociologa i pisca Didiera Eribona, bjelorusku književnicu i novinarku Svetlanu Aleksijevič, Dubravku Ugrešić, Dašu Drndić, Slavenku Drakulić, Moniku Herceg…, autorice i autore koji tuđe ili osobno iskustvo iznose kao politički i književni dokument i argument.

O ženama i odgovornosti

„Hoćeš li biti nježan otac, sine?“ zabrinuto je zapitana u pjesmi „Nježan otac“. Čini mi se da ta briga odjekuje i iz najprivatnijeg majčinskog i iz onog angažiranog, društvenog bića. „Da, to je važno, dječaci i muškarci koji se emancipiraju pomoći će ženama da spase svijet“, potvrđuje Olja i uopće se ne šali:

„Pogledajte sve te hrabre i značajne žene u svjetskoj politici, znanosti, umjetnosti, zadnjih godina, one su se otrgle od svojih tradicionalnih uloga, pogotovo od one vječne kćeri koju uzdržava otac ili muž. To nije lako, jer je društvo tako postavljeno da se svaka od nas, pogotovo ako ima djecu, mora svim silama boriti za ekonomsku neovisnost. Sad je red na snažiji spol, čiji je zadatak kudikamo lakši, da prestanu biti oni koji svoje majke-sluškinje zamijene sa ženama-sluškinjama. Također, na jednima i drugima je da iskoristimo svoje privilegije, ako ih imamo, u korist onih koji ih nemaju.“

Neki dan je s prozora zagrebačkog stana u koji se netom uselila, svjedočila bezglavom skupu pod krinkom Festivala za slobodu i strašno je bijesna zbog takve proklamirane slobode koja životno ugrožava druga ljudska bića. „Mi smo odgovorni za druge i oni za nas, mi se čuvamo međusobno, samo zato smo opstali – ne zahvaljujući snažnima, nego zahvaljujući nježnima, brižnima“, ističe Olja.

Veza književnosti i društvenih mreža

Stvaranje Olje Savičević Ivančević zasluženo se globalno posijalo. Roman „Adio kauboju“ isprevođen je i raširio se svijetom uzduž i poprijeko, prevođen je i „Pjevač u noći“, kao i njezina uzbudljiva poezija. Kakve feedbackove ima od čitalaca iz drugih jezika, drugih mentaliteta?

„Predstavljala sam knjige svugdje, pred petsto i pred deset ljudi. Neki očekuju da im pisci iz ovih krajeva ponude kratki kurs o Hrvatskoj ili o Balkanu, drago mi je razbiti ta očekivanja. Ipak postoji ono što nas sve povezuje, atmosfera knjige i emocija nepogrešivo se prenose. Zanimljiv je i humor, jer u nekim zemljama se ljudi otvorenije smiju nego u drugima. Upravo je izašao ‘Adio kauboju’ na francuskom u prijevodu Chloè Billon, a poštovanje i trud koji je uložila urednica Veronique Cardi iz odlične pariške izdavačke kuće JC Lattès da roman približi čitateljima, stvarno me oduševio i dirnuo.

Dok se kod nas zdvaja i razglaba o tobožnjoj štetnosti društvenih mreža za književnost, oni i nove i starije medije koriste s puno upućenosti, kreativnosti i prave ljubavi prema knjizi. Ako sam nešto naučila prateći svoje knjige po svijetu, to je da je književnost važna tamo gdje joj se prida stvarna važnost“, otkriva Olja.

Sumanute reakcije na predstavu

Prema romanu „Adio kauboju“, za koji je autorica sama radila dramatizaciju, na Splitskom ljetu 2012. u režiji Ivice Buljana postavljena je predstava koja je doživjela neviđeno unisono cipelarenje. To nisu bile negativne kritike s argumentima nego baš zapjenjena pljuvačina. Može li Olja s današnje distance shvatiti što se tada dogodilo, otkud taj linč?

„Pa, predstava je doživjela sudbinu svojih likova. Ne mora se svima sviđati, ali to je bio niz potpuno sumanutih reakcija, kao da smo izveli teroristički napad, a ne dramski komad“, sjeća se Olja: „Bilo je tu i lokalne politike, ideologije, i neke borbe za pozicije, nečeg što je potpuno mimo predstave i knjige. Predrag Lucić je tu hajku nazvao ‘osveta antitalenata’ i vjerojatno je bio najviše u pravu.

Ne treba se na takve stvari puno osvrtati, trošiti energiju, uostalom svi znamo gdje je Buljan, a eto i gdje je ‘Adio kauboju’, jedino ne znamo gdje su spomenuti pljuvači. Kasnije sam imala super suradnje s kazalištima, zvali su me, a ja odgovarala, jer volim taj svijet. Nikad nisam bila ona koju unisono hvale, uvijek je uz ono što radim bilo bure. Ali bura je i unutra, u koricama, to je onda valjda očekivano.“

Planovi za novu knjigu

Ako dobro pratim Oljin proizvođački ritam, sad je na redu proza. Elem, što se novo kuje u radionici?

„Na osnovu pisama, fotografija, dokumenata, usmene predaje, rekonstruiram jednu intimnu povijest osebujnih žena zanimljivih sudbina. To je u doba revizionizma i velikog uzleta konzervativaca, čini mi se, važna tema, ali ako netko očekuje povijesni roman ili obiteljsku sagu, toga neće biti, ja ne pišem tako, ništa od linearnosti. U središtu su razgovori s mojom majkom“, otkriva ona. Čekamo, s nestrpljenjem.

Davor Špišić
Telegram autor
95 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program