Otišao je jedan od najvećih hrvatskih režisera. Legendarni Joško Juvančić

Legendarni Joško Juvančić – kojeg su u kazališnim krugovima isključivo zvali Jupa – umro je u 85. godini života. Bio je jedan od najvećih hrvatskih kazališnih magova; redatelj, pedagog i dugogodišnji ravnatelj drame Dubrovačkih ljetnih igara.

“Iako nije teže bolovao, posljednjih mjesec dana bio je hospitaliziran u dubrovačkoj bolnici. Kako doznajemo od obitelji, njegov život se jednostavno ugasio”, objavio je portal DuList.

U Dubrovniku, gdje se rodio 1936., završio je osnovnu i srednju. U Zagrebu je završio književnost, a zatim i režiju. Nakon diplome, bio je asistent Branku Gavelli, a zatim i Kosti Spajiću. Na Akademiji je počeo predavati još 1960., i tamo je odgojio brojne generacije.

Prvi hitovi u Zagrebu

Predstave je prvo počeo režirati u dubrovačkom kazalištu, a onda počinje osvajati &TD, Gavellu i HNK. Široj hrvatskoj javnosti Juvančić se nametnuo sredinom 60-ih, kada u zagrebačkim kazalištima režira nekoliko važnih predstava – od Schisgalovih „Daktilografa“ i „Tigra“ u Teatru &TD, preko Tollerova „Hinkemanna“ i Ghelderodeovih „Škole za lude“ i „Escuriala“ u Gavelli, do Goldonijeva „Velikog smiješnog rata“ u HNK.

Od tada će režirati iznimno mnogo predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, noseći se podjednako uspješno s klasicima domaće i svjetske dramske književnosti. Osobito su važne njegove postave Držićeva „Plakira iliti Grižule“ i „Dunda Maroja“, Shakespeareova „Sna Ivanjske noći“, Vojnovićeve „Dubrovačke trilogije“, Vetranovićeva „Kako bratja prodaše Jozefa“ i crkvenog prikazanja „Ecce homo“ na Dubrovačkome ljetnom festivalu te suvremeni pisci (Bakarić, Brešan, Ionesco, Simone, Cooney), pri čemu su neka od tih uprizorenja – primjerice „Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi“ Toma Stopparda u &TD-u (1971.) – postala amblematskom kazališnom oznakom svojeg vremena.

Posebno poglavlje

Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava upotpunjuju i mnoge režije predstava za djecu te režije lutkarskih predstava za djecu i odrasle („Skup“, „Osman“, „San Ivanjske noći“).

Posebno poglavlje njegove profesionalne biografije vezano je uz Dubrovačke ljetne igre/festival, u čijem je umjetničkom vodstvu neprekidno 20-ak godina te od 1986. do 2001. obnaša i dužnost umjetničkog direktora, to jest umjetničkog ravnatelja dramskog programa.

Osvojio je sve nagrade

Teško je nabrojati sve prestižne nagrade koje je dobio; između ostalih nagradu Vladimir Nazor, nagradu Dubravko Dujšin 1982., nekoliko nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

Početke njegove karijere opisao je i veliki Nikola Batušić: “Premda je u profesionalnom kazalištu (dubrovačko Kazalište Marina Držića) počeo režirati 1961, tek je izvedba Mandragole N. Machiavellija (diplomska predstava na Akademiji, 1963) razigranošću redateljskoga postupka neprijeporno najavila novo inscenatorsko ime hrvatskoga kazališta. Od Hvarkinje M. Benetovića (HNK u Zagrebu, 1965), kada je produbljenom i duhovitom interpretacijom scenski otkrio taj, u književnopovijesnim priručnicima gotovo zaboravljeni tekst, preko Goldonijeva Velikoga smiješnoga rata (HNK u Zagrebu, 1966) do Držićeva Grižule (DLjI, 1967), J. je – kao Gavellin asistent, posljednji njegov učenik u pravom smislu riječi – dosljedno gradio svoju inscenatorsku poetiku utemeljenu na autonomnoj primjeni gavellijanske estetike, nastojeći slijediti njezina temeljna načela o zastupanju književnosti u kazalištu”.

Kasnije je režirao u gotovo svim hrvatskim kazalištima, gdje je postavio više od 150 predstava, “služeći se klasičnim i ambijentalnim scenskim prostorima te različitim teatarskim medijima”.