Mandić je čitav život posvetio rušenju tabua, oponiranju mitovima, prokazivanju mediokriteta i antitalenata, čineći sve to s nevjerojatnim talentom koji je bio pomognut širinom interesa i znanja. Takvoga ove naše kulture objektivno nisu imale i izgledao je kao da je izniknuo iz francuske tradicije, što je stvorilo idealne preduvjete da ga institucionalna inteligencija prešuti i omalovaži gdje god je mogla.
Pun grandece, ali i lude zaigranosti
U jednom drugom tekstu na Peščaniku sam napisao, da je bio tvrdoglavi Dalmatinac, rođenjem Šibenčanin, odgojem i mladošću Splićanin, životnim odabirom Zagrepčanin i simbol Vjesnika, uvijek pun grandece, ali i lude zaigranosti i duha koji ga nikad nije napustio. Uz svu tugu koju mu je život donio, trudio se zabavljati i sebe i druge kad god je mogao.
Iza njega je ostalo more knjiga, čitava biblioteka iz raznih razdoblja i različitih žanrova, od polemičkih “Policajaca duha”, preko već spomenute knjige o Krleži, kritičarskih eseja, kultne “Mitologije svakidašnjeg života”, do sjajnih knjiga kolumni “Bijela vrana” i “Za našu stvar” u kojima se lucidno, ali bespoštedno obračunao s nacionalizmom devedesetih. Na koncu je, kad je malo tko to očekivao, pogonjen vjerojatno potrebom da se suoči s gubitkom kćeri, napisao nekoliko autobiografskih knjiga, od kojih su “Sebi pod kožu” i “Predsmrtni dnevnik” postali apsolutni hitovi.
Bio je simbol Vjesnika u srijedu i samog Vjesnika, pisao je i u Erotici, Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, Novostima, NIN-u i konačno u dva navrata te do kraja u Jutarnjem listu i manje-više gdje god mu se pružila prilika. Pionirski je uveo Barthesove mitologije u naš javni prostor, ali i fenomenološko pisanje o erotici i seksualnosti. Također je prvi pisao o žanru kriminalističkog romana i rado sudjelovao na svim javnim tribinama i polemičkim emisijama u medijima.
Nije se htio uklopiti, bez obzira na benefite
No sve ove biografske činjenice koje je nužno navesti kad se jedna kultura oprašta s nekim koji je činio svijet za sebe i tko je na kraju krajeva u intelektualnom pa i poetskom smislu formirao generacije ljudi, teško mogu dočarati koliko je taj čovjek bio izdvojen u odnosu na sredinu u kojoj je živio, a istovremeno u potpunosti formiran unutar njenih mitologija, navika i nasljeđa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako je osporio Krležu, bio je zapravo krležijanac, iako je osporavao partiju i nikad se nije u nju učlanio, bio je istinski ljevičar, iako je prezreo zavičajnost kao takvu, bio je iskonski Dalmatinac, iako je ratovao s malograđanskim Zagrebom, zajedno s još jednim Šibenčaninom, Arsenom Dedićem, bio je sinonim tog grada, iako je bio fantastičan autor i pisac, smatrao je sve to skupa neozbiljnim i na koncu, iako je bio po porijeklu i odgoju Hrvat, nije tu činjenicu pretvorio u politički statement.
A mogao je puno puta, što bi mu donijelo itekakve benefite. Razlog zbog kojeg se nije želio uklopiti bio je u izraženom osjećaju za etičko djelovanje s jedne strane, autentičnom individualizmu s druge i hedonizmu kao životnom odabiru s treće strane.
Njegov čitav opus bio je enciklopedijski
Bez obzira što je i sam svjesno ostavljao dojam u javnosti da živi bonvivanski, život ga objektivno nije mazio, ali je ipak doživio duboku starost, što je još jedna od sličnosti s Krležom, svjedočeći usput čitavom nizu prevrata koji ga zapravo nisu dotaknuli. I to je na koncu bit svega. Ostao je do kraja odan ideji jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora i antifašizmu, dok je sve drugo moglo biti dovedeno u pitanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, u svemu skupa ima još nešto. Ako je Krleža nakon ‘Zastava’, posljednjih desetljeća sve posvetio Enciklopediji Jugoslavije, koja je na koncu završila u rezalištu, čitav Mandićev opus bio je po širini i stilu ispisivanja enciklopedijski. Vrijedilo bi stoga sabrati sve njegove knjige u jedno višesveščano izdanje i nazvati ga Enciklopedija Igora Mandića. Tada bi se vidjelo da ova tvrdnja nije pretjerana.
U međuvremenu, vrijedi ga stalno čitati, jer je pisao sjajno, lucidno, zanimljivo i poučno, a jednostavno. Zato ga je uostalom publika i voljela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Otišao je jedan od najvećih polemičara koje smo ikad imali. Posvetio je život rušenju tabua i prokazivanju mediokriteta
Preminuo je Igor Mandić, naš veliki književni kritičar, pisac i esejist
Sve ove biografske činjenice koje je nužno navesti kad se jedna kultura oprašta s nekim koji je činio svijet za sebe i tko je na kraju krajeva u intelektualnom pa i poetskom smislu formirao generacije ljudi, teško mogu dočarati koliko je taj čovjek bio izdvojen u odnosu na sredinu u kojoj je živio, a istovremeno u potpunosti formiran unutar njenih mitologija, navika i nasljeđa
Preminuo je Igor Mandić, a vijest je momentalno pretvorila društvene mreže u čitav niz anegdota i oproštaja s čovjekom koji u javnom prostoru nikad nije bio dosadan i poslovično nije ostavljao nikoga ravnodušnim. Napustio nas je čovjek koji se sa smrću suočio još u “Predsmrtnom dnevniku”, jedan od trojice najvećih polemičara koje smo imali i koji se generacijski i poetski smjestio između ostale dvojice, Miroslava Krleže i Viktora Ivančića.
Mandić je čitav život posvetio rušenju tabua, oponiranju mitovima, prokazivanju mediokriteta i antitalenata, čineći sve to s nevjerojatnim talentom koji je bio pomognut širinom interesa i znanja. Takvoga ove naše kulture objektivno nisu imale i izgledao je kao da je izniknuo iz francuske tradicije, što je stvorilo idealne preduvjete da ga institucionalna inteligencija prešuti i omalovaži gdje god je mogla.
Pun grandece, ali i lude zaigranosti
U jednom drugom tekstu na Peščaniku sam napisao, da je bio tvrdoglavi Dalmatinac, rođenjem Šibenčanin, odgojem i mladošću Splićanin, životnim odabirom Zagrepčanin i simbol Vjesnika, uvijek pun grandece, ali i lude zaigranosti i duha koji ga nikad nije napustio. Uz svu tugu koju mu je život donio, trudio se zabavljati i sebe i druge kad god je mogao.
Iza njega je ostalo more knjiga, čitava biblioteka iz raznih razdoblja i različitih žanrova, od polemičkih “Policajaca duha”, preko već spomenute knjige o Krleži, kritičarskih eseja, kultne “Mitologije svakidašnjeg života”, do sjajnih knjiga kolumni “Bijela vrana” i “Za našu stvar” u kojima se lucidno, ali bespoštedno obračunao s nacionalizmom devedesetih. Na koncu je, kad je malo tko to očekivao, pogonjen vjerojatno potrebom da se suoči s gubitkom kćeri, napisao nekoliko autobiografskih knjiga, od kojih su “Sebi pod kožu” i “Predsmrtni dnevnik” postali apsolutni hitovi.
Bio je simbol Vjesnika u srijedu i samog Vjesnika, pisao je i u Erotici, Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, Novostima, NIN-u i konačno u dva navrata te do kraja u Jutarnjem listu i manje-više gdje god mu se pružila prilika. Pionirski je uveo Barthesove mitologije u naš javni prostor, ali i fenomenološko pisanje o erotici i seksualnosti. Također je prvi pisao o žanru kriminalističkog romana i rado sudjelovao na svim javnim tribinama i polemičkim emisijama u medijima.
Nije se htio uklopiti, bez obzira na benefite
No sve ove biografske činjenice koje je nužno navesti kad se jedna kultura oprašta s nekim koji je činio svijet za sebe i tko je na kraju krajeva u intelektualnom pa i poetskom smislu formirao generacije ljudi, teško mogu dočarati koliko je taj čovjek bio izdvojen u odnosu na sredinu u kojoj je živio, a istovremeno u potpunosti formiran unutar njenih mitologija, navika i nasljeđa.
Iako je osporio Krležu, bio je zapravo krležijanac, iako je osporavao partiju i nikad se nije u nju učlanio, bio je istinski ljevičar, iako je prezreo zavičajnost kao takvu, bio je iskonski Dalmatinac, iako je ratovao s malograđanskim Zagrebom, zajedno s još jednim Šibenčaninom, Arsenom Dedićem, bio je sinonim tog grada, iako je bio fantastičan autor i pisac, smatrao je sve to skupa neozbiljnim i na koncu, iako je bio po porijeklu i odgoju Hrvat, nije tu činjenicu pretvorio u politički statement.
A mogao je puno puta, što bi mu donijelo itekakve benefite. Razlog zbog kojeg se nije želio uklopiti bio je u izraženom osjećaju za etičko djelovanje s jedne strane, autentičnom individualizmu s druge i hedonizmu kao životnom odabiru s treće strane.
Njegov čitav opus bio je enciklopedijski
Bez obzira što je i sam svjesno ostavljao dojam u javnosti da živi bonvivanski, život ga objektivno nije mazio, ali je ipak doživio duboku starost, što je još jedna od sličnosti s Krležom, svjedočeći usput čitavom nizu prevrata koji ga zapravo nisu dotaknuli. I to je na koncu bit svega. Ostao je do kraja odan ideji jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora i antifašizmu, dok je sve drugo moglo biti dovedeno u pitanje.
No, u svemu skupa ima još nešto. Ako je Krleža nakon ‘Zastava’, posljednjih desetljeća sve posvetio Enciklopediji Jugoslavije, koja je na koncu završila u rezalištu, čitav Mandićev opus bio je po širini i stilu ispisivanja enciklopedijski. Vrijedilo bi stoga sabrati sve njegove knjige u jedno višesveščano izdanje i nazvati ga Enciklopedija Igora Mandića. Tada bi se vidjelo da ova tvrdnja nije pretjerana.
U međuvremenu, vrijedi ga stalno čitati, jer je pisao sjajno, lucidno, zanimljivo i poučno, a jednostavno. Zato ga je uostalom publika i voljela.