Otkriveno pismo izdavačke kuće iz SAD-a u kojem tvrde da ne žele izdati prvi album The Clasha jer zvuči amaterski
Fanovima iz Amerike nije bilo jasno zašto nigdje ne mogu kupiti tu ploču
Najzagriženiji fanovi nekih bendova ili glazbenika idu toliko daleko u svom fanatizmu da u kolekciji pokušavaju prikupiti apsolutno sva izdanja svih albuma i singlova. To je obično skup posao koji traje godinama, no postoji nemali broj ljudi koji su spremni izdvojiti zaista velike količine novca kako bi imali baš sve što je njihov omiljeni glazbenik ikad snimio i izdao.
Tako i svaki pravi fan benda The Clash mora imati obje verzije njihova debitantskog albuma – onu namijenjenu britanskom i onu američkom tržištu. U Velikoj Britaniji taj je album izašao 1977., no u SAD-u se pojavio tek godinu dana nakon izlaska njihova drugog albuma “Give ‘Em Enough Rope”. Zašto je trebalo toliko vremena da debi Joela Strummera i društva dođe do američkog tržišta? Čini se da je problem bio u njihovu izdavaču Epic Recordsu, čiji su predstavnici smatrali da ta ploča zvuči užasno amaterski i da će sigurno doživjeti propast ako je izdaju u tom obliku.
Neočekivan odgovor
The Clash je već ’77. imao puno obožavatelja u Americi. Tako je jedan mladi punker iz New Yorka, Paul Dougherty, napisao ogorčeno pismo upućeno Epic Recordsu u kojem ih je izravno pitao zašto još nisu izdali taj album. Ostao je iznenađen odgovorom Brucea Harrisa, tadašnjeg direktora razvitka novih glazbenika u Epicu. U svome pismu Harris je napisao kako “njihove odluke ne mogu biti bazirane samo na vlastitu ukusu”. Naveo je kako je i on veliki obožavatelj Clasha, ali da “njihov debitantski album, unatoč svim svojim kvalitetama, trpi zbog dosta loše produkcije koja jako utječe na sveukupni dojam”. Dodao je kako je aktivno sudjelovao u snimanju njihova drugog albuma i kako “želi da zvuče poput pravog Clasha, a ne nekih amatera”.
Budući da govorimo o vremenu prije bilo kakvih elektroničkih oblika komunikacije, poprilično je šokantno da je jedan predstavnik izdavačke kuće našao vremena i volje nekom anonimnom klincu poslati ovako elaboriran odgovor. U njemu je Harris pokazao da zaista cijeni The Clash, ali da je i svjestan nedostataka koji bi mogli utjecati na njihovu percepciju u javnosti.
Dobro predvidio utjecaj radija
Harris je u svom pismu istaknuo i jednu zanimljivu stvar. On tvrdi kako je radio u to vrijeme u Americi blokirao razvoj punka i kako će biti potrebno puno vremena dok se ovaj žanr probije do mainstreama. Ispostavilo se da je u vezi toga bio u pravu jer punk je tek 1994. doživio totalnu eksploziju u američkom eteru. Ovo pismo je dalo dobar uvid u to kako su diskografske kuće funkcionirale u vrijeme punka i novog vala.
Prvi album Clasha je u SAD-u konačno objavljen u lipnju 1979. u zamjetno drukčijoj verziji od originalne iz ’77. S njega su maknute “Deny”, “Cheat”, “Protex Blue”, “48 Hours” i originalna verzija “White Riot”. Njih su zamijenile “Clash City Rockers”, “Complete Control”, “(White Man) In Hammersmith Palais”, “Jail Guitar Doors”, obrada “I Fought The Law” Bobby Fuller Foura i nova verzija “White Riot”. S obzirom na tu veliku zakašnjelost i da su svi koji su htjeli već došli do britanske verzije albuma, on je na top-ljestvicama debitirao tek na 126. mjestu. Tek su s albumom “London Calling” postigli velik komercijalni uspjeh u SAD-u.