Ovaj Slovenac želi Ivanu Rabuzinu, velikom hrvatskom slikaru, vratiti svjetski ugled. Priča nam o novoj izložbi
Kolekcionar Lazo Vujić prikupio je njegove najbolje radove i otvorio važnu izložbu u Ljubljani
Nedavno je poznati slovenski galerist, kolekcionar i izdavač Lazo Vujić, uspio prikupiti u Italiji više stotina najboljih ulja i originalnih grafika velikog hrvatskog slikara Ivana Rabuzina. S obzirom na to da već ima u kolekciji njegove radove, u svojoj galeriji Visconti Fine Art u Ljubljani, otvorio je izložbu Čudesni svijet. Na njoj je predstavljeno 30 Rabuzinovih djela, po mnogima jednog od najvećih hrvatski lirskih likovnih umjetnika.
„Odlučio sam to učiniti jer je prošlogodišnja stogodišnjica rođenja tog iznimnog umjetnika u Hrvatskoj prošla prilično nezapaženo. Stoga predstavljanjem njegovih ponajboljih djela želim podsjetiti na Rabuzinov rad te potaknuti da se njegovo stvaralaštvo ponovno valorizira”, govori. Premda je po ocjenama međunarodnih kritičara Ivan Rabuzin jedan od najvećih svjetskih naivnih slikara svih vremena, Lazo Vujić napominje da tom izložbom također želi pokazati da je taj slikarski majstor svojim slikama daleko prerastao okvire naivne umjetnosti.
U Ljubljani su izložene slike nastale šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle iz Rabuzinova najzrelijeg stvaralačkog doba. Radovi tog klasika naivnog i suvremenog slikarstva apoteoza su ljepotama prirode, pogotovo njegova poetična viđenja podravskih i zagorskih bregova s čudesnim pejsažima, suncem, oblacima, cvijećem te idilom kojom odišu njegove slike u nježnim pastelnim bojama.
Posebna mapa s pet iznimnih svilotisaka
Vujić je surađivao s Ivanom Rabuzinom od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. U to doba priredio je više njegovih izložbi u Italiji i Švicarskoj, a posebno je ponosan na mapu s pet iznimnih svilotisaka, koji su napravljeni u čuvenom milanskom studiju Serighelli. Popratni tekst napisala je jedna od najznačajnijih hrvatskih povjesničarki umjetnosti te likovnih kritičarki, prof. dr. Vera Horvat Pintarić.
Bilo je to zlatno doba naivne umjetnosti, pa je Vujić ubrzo preselio iz Zagreba u Italiju gdje je otvorio galerije u Pescari i Milanu. Tu su mu se otvorila vrata suvremene svjetske umjetničke scene, pa je, među ostalim, upoznao cijeli niz velikih svjetskih umjetnika, od Andyja Warhola do Josepha Beuysa, koji su izlagali u galerijama svojih talijanskih prijatelja. Tada je prijatelja Giulia Tegu, vlasnika poznate galerije Tega, doveo u Hlebine gdje ga je upoznao s Rabuzinom. Bila je to obostrana ljubav na prvi pogled.
Potpisali su ugovor snova: Rabuzin je dobio u to doba nezamislive novce da bi bio ekskluzivni slikar Gallerie Tega, tada najveće u Italiji, a istodobno je postao glavni izvor prihoda galerije premda je ona prodavala slike najvećih talijanskih i svjetskih umjetnika. Tega mu je priređivao izložbe širom svijeta, ali je inzistirao, prisjeća se Vujić, da se Rabuzin ne predstavlja kao naivni slikar. Tvrdio je, naime, da je on puno više od toga, vrhunski likovni lirski umjetnik.
Dizajnirao porculansku seriju za Rosenthal
Tu tezu zastupao je i Anatole Jakovsky, čuveni belgijsko-francuski likovni kritičar, pisac, kolekcionar i specijalist za naivnu umjetnost. On je 1972. proglasio Rabuzina jednim od “najvećih svjetskih naivnih slikara,” ali je stalno ponavljao kako je pogrešno svrstavati ga samo u naivne umjetnike. „Rabuzin je,“ govorio je, „drugi svijet.“
„To što je na početku bio svrstan među naivne slikare,“ objašnjava Vujić, „na kraju mu je odmoglo. Nije se, naime, mogao osloboditi tog pečata, premda je njegovo slikarstvo nadraslo tu kvalifikaciju.“ Koliko je Rabuzin velik umjetnik pokazuje i to što je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća svojim karakterističnim motivima i koloritom dizajnirao porculansku seriju čuvene njemačke tvrtke Rosenthal, koja i danas surađuje s najpoznatijim suvremenim umjetnicima.
Rabuzin je također osmišljavao predloške za tapiserije i tkanine za francusku tvrtku Aubusson i švicarsku tvrtku Fisba te za marame i kišobrane Varaždinske industrije svile. Njegovo stvaralaštvo bilo je iznimno cijenjeno i popularno u Japanu. Prema njegovom predlošku 1980. izrađen je veličanstveni zastor za novo kazalište Takarazuka u Tokiju. Također je 1983. izradio tapiserije za predavaonici Muzeja moderne umjetnosti u gradu Urawi u Japanu. Po njegovoj slici 1999. izrađen je i svečani zastor Gradskoga kazališta Trešnja u Zagrebu.
Djelo mu se nalazi u Vatikanskom muzeju
Prvu samostalnu izložbu Rabuzin je priredio 1956. u Novom Marofu, a od 1960. imao je više od 200 samostalnih izložbi po bivšoj Jugoslaviji i po svim većim svjetskim gradovima, poput Pariza, Milana, Bratislave, Münchena, Züricha, Amsterdama, Tokija, Londona, Caracasa, Sao Paula, Rima, Lime, Vancouvera, Edinburgha, Sankt Peterburga, Beča, New Yorka, Ciudad de Méxica, Venecije, Tbilisija, Berna, Washingtona, Pekinga, Kuala Lumpura, Buenos Airesa, Madrida…
Za svoja ostvarenja primio je brojna priznanja, među ostalim, i Grand prix na II. trijenalu umjetnosti u Bratislavi te veliku zlatnu medalju Rimske akademije za književnost, znanost i kulturu.
Rabuzin je na velika vrata ušao na svjetsku scenu suvremene umjetnosti 1963. kad je svoja djela izložio u pariškoj galeriji Mona Lisa. Njegove slike nalaze se u brojnim privatnim zbirkama i muzejima širom svijeta, a jedan je od rijetkih suvremenih umjetnika čije se djelo nalazi u vatikanskom Museo Vaticano.
Samouki slikar koji se obrazovao po galerijama
Zbog svoje niske razine općeg i likovnog obrazovanja Rabuzin je pripadao pokretu naivne umjetnosti. Rođen je 1921. u mjestu Ključ pokraj Novog Marofa u obitelji u kojoj je bio šesto od jedanaestoro djece. Završio je stolarski zanat, a kako bi uzdržavao svoju obitelj, počeo je slikati 1944. Polazio je Obrtnu školu i večernji tečaj crtanja kod velikog umjetnika Koste Angeli Radovanija u Zagrebu.
Od stolara dogurao je do direktora u novomarofskoj tvornici pokućstva Bor, a onda se 1963. potpuno posvetio slikarstvu. Bio je samouki slikar pod utjecajem tradicionalnih slikara hlebinske škole. Likovno se obrazovao posjećujući galerije i čitajući knjige o umjetnicima.
Preminuo je 2008. godine. Slikao je maštovite, poetične krajolike u kojima zavičajni motivi prerastaju u univerzalnu viziju sklada i vedrine. Pejzaži su uglavnom bili bez ljudi, crtao je kružiće pretežito plave, zelene, ružičaste i ljubičaste boje. Sunce je na njegovim slikama izvor svjetlosti, topline i života.
Golema pomama za Rabuzinovim slikama
Slovenska povjesničarka umjetnosti i direktorica galerije Visconti, Živa Škodlar Vujić, opisala je Rabuzina kao umjetnika čiji su specifičan karakter slikanja i likovne imaginacije prerasli okvire naive. „Dostigao je ono čemu teže svi umjetnici: jedinstvenost likovnog jezika i kreiranje vlastitog izraza. To mu je omogućilo da između tisuća autora bude odmah prepoznatljiv i samosvojan“, kazala je.
I doista, dovoljan je samo jedan pogled na njegove radove da se odmah prepozna specifičan stil Ivana Rabuzina koji je unikatan u svijetu likovne umjetnosti. Na slikama, litografijama i svilotiscima koje je prikupio Vujić, nalazi se više od dvadesetak različitih motiva, a svaka grafika ima najmanje 40 do 60 boja. „Za mene su njegove grafike, pogotovo u kvalitetnim svilotiscima, potpuno jednako vrijedne kao i ulja, a ponekad su po motivima i zanimljivije, “ napominje Vujić.
Prisjeća se kako je krajem šezdesetih i sedamdesetih godina vladala prava pomama za Rabuzinovim slikama. Iako je bio vrlo produktivan nije mogao napraviti toliko slika da zadovolji sve potrebe tržišta. „Rabuzin je na svojim slikama pazio na svaki detalj, bio je perfekcionist koji je uložio puno truda i vremena na svoje stvaralaštvo. Premda je puno radio, nikada nije prelazio mjeru, niti je prekomjerno štancao slike“, dodaje.
Njegove slike tražio je i Warhol
Vujić priča kako su u prvo vrijeme najviše zanimanja za njegova djela pokazali strani diplomati u Hrvatskoj, koje je dovodio u Rabuzinov atelje u Hlebinama. „Potom ga je otkrio pokojni slikar Gabrijel Stupica, po meni jedan od najvećih umjetnika u bivšoj Jugoslaviji. Zajedno smo tiskali njegove grafike u Salzburgu, pa me zamolio da mu donesem Rabuzinovu sliku. Zauzvrat mi je poklonio svoju sliku, što inače nikada nije radio“, objašnjava.
Rabuzinove slike obožavao je i francusko-belgijski pisac, redatelj i novinar Jean Michel Follon, koji je pomogao u promociji njegovih radova. „Kad sam radio mapu za Olimpijske igre u Seulu, čak su i u Južnoj Koreji tražili Rabuzinove slike. Kipar svjetskog ugleda Henry Moore, s kojim sam se više puta susreo u Londonu, zamolio me da mu donesem Rabuzinovu grafiku, a isto je to učinio i čuveni Andy Warhol“, kazao je.
Rabuzinove slike za svoju kolekciju kupio je vlasnik Fiata, Gianni Agnelli, te brojni holivudski glumci. I pokojni Dušan Džamonja iznimno je cijenio Rabuzina te u svojoj kolekciji ima njegovo veliko platno. Zahvaljujući tome, Rabuzinove slike prodavale su se u ono vrijeme za fantastične sume od 15 do 50 milijuna lira. Njegov honorar za zastor u kazalištu u Tokiju bio je nepojmljivo visok za naše prilike.
Žrtva svrstavanja među naivne slikare
Rabuzin je međutim na kraju ispao žrtva svrstavanja među naivne slikare jer je došlo do kompromitiranja te vrste likovne umjetnosti. „S obzirom na nezapamćen interes, mnogi su se preko noći prekvalificirali u naivne slikare: od starih baba do akademskih slikara. Svi su oni jurili za zaradom proizvodeći razna smeća i bezvrijedne slike kao na tekućoj vrpci,“ objašnjava Vujić te dodaje da to nije bila nikakva umjetnost i da je vremenom upropastila čak i ugled najvećih naivnih umjetnika.
U to doba naiva se prodavala uglavnom izvan velikih svjetskih galerija, izravno u Hlebinama. S obzirom na to da se oko naive vrtio golem novac, vlasnici velikih svjetskih galerija su se pobunili jer nisu participirali u tim golemim zaradama. Zato su angažirali kritičare, kustose, kolekcionare, direktore i vlasnike muzeja koji su 1973. organizirali u Zagrebu i Hlebinama kongres AICA, International Association of Art Critics. Ta udruga okuplja likovne kritičare iz cijelog svijeta.
Premda je naivna umjetnost postala svjetski fenomen, zapravo pravo umjetničko čudo, odlučili su ju diskreditirati i tako s tržišta ukloniti veliku konkurenciju. I u tome su uspjeli: na konferenciji su pokopali hlebinsku školu koja je poslije toga pala u zaborav. „Nitko se od naših kritičara nije na tom kongresu usudio usprotiviti negativnim ocjenama naivnog slikarstva. Jedino se pobunio jedan od doajena hlebinske škole Ivan Generalić. Nakon što je objasnio da je taj pravac nastao kao socijalni i politički pokret, ljutit je demonstrativno napustio skup“, dodaje.
‘Želim osvježiti interes za njegova djela’
Ljudi su danas, upozorava Vujić, umorni od jednostranog forsiranja digitalne umjetnosti, videa i instalacija kao jedinog ispravnog vida suvremenog likovnog stvaralaštva. „Samo površan pregled stvaralaštva novih generacija umjetnika, otkriva puno kvalitetnih i zanimljivih imena u kiparstvu i slikarstva u tradicionalnom smislu. Svi oni stvaraju izvan te kritičke usmjerenosti i teoretske prisile,“ ističe Vujić.
Objašnjava kako su po njemu video i digitalna djela ponekad zbilja jako dosadna, bez ikakve inventivnosti. „Skoro sve te ideje već su viđene šezdesetih godina prošlog stoljeća. No, da bi za njih otvorili prostor, protjerali su iz muzeja i galerija suvremeno klasično slikarstvo i kiparstvo”, dodaje.
Upravo zbog toga, ističe Vujić, Rabuzinova lijepa umjetnost i klasično lirsko slikarstvo, moraju ponovno dobiti prostor koji mu po kvaliteti i inventivnosti pripada. „Svojom izložbom želim osvježiti interes za njegova djela te mu osigurati mjesto koje mu pripada u povijesti umjetnosti“, zaključuje.