Ovaj zaboravljeni svećenik vjenčao je Pavelića i družio se s njime. A onda je otišao u partizane i glorificirao Tita

Ta Jugoslavija kao i ona stara bile su san hrvatskog svećenika njemačkog porijekla, crkvenog povjesničar i političar Svetozara Rittiga. On je i jednu i drugu Jugoslaviju dosanjao i u njima živio, ali projekt za koji su se tako zdušno borili on i jedan drugi Nijemac, njegov učitelj Josip Juraj Strossmayer, na koncu se nije pokazao kao održiv i propao je u, za njih, neslutećem krvavom raspadu.

Jedan od najkontroverznijih likova Crkve u Hrvata

Stoga se danas o Rittigu malo piše i govori, ali i malo zna. Tu prazninu djelomično je popunila prije par godina objavljena izvanredna knjiga “Između partizana i pristojnosti: život i doba Svetozara Rittiga (1873. – 1961.)”, autorice Margarete Matijević.

Ova vrijedna povjesničarka ističe da je kroz projekte Hrvatskog instituta za povijest, koji su vremenski bili orijentirane na kraj devetnaestog i prvu polovicu dvadesetog stoljeća, stalno nailazila na ime Svetozara Rittiga.

“Gdje god sam zasjekla pojavljivalo se ime Svetozara Rittiga, bio je doista svugdje, kao obavezan dodatak, inventar vremena”, navodi Matijević u predgovoru knjige ističući tako važnost i razloge za pisanje monografije o Svetozaru Rittigu, katoličkom svećeniku i političaru, jednom od kako ga se često prikazuje u historiografiji “najkontroverznijih likova Crkve u Hrvata novijeg doba”.

S deset godina ušao u sjemenište

Svetozar Rittig, drugim imenom Vojko, rodio se 1973. godine u Brodu na Savi. Kako navodi Matijević, iako je to malokad sam priznavao, Rittig je bio Hrvat njemačkih korijena. Obitelj Rittig u Požegu je po svemu sudeći doselila tridesetih godina 19. stoljeća iz Decina u Češkoj, na samoj granici s Njemačkom. U Požegi se Rittigovi brzo snalaze i bave se mlinarstvom, a od osamnaest najbogatijih Požežana čak petorica su Rittig.

Svetozarev djed Stephan oženio se u Požegi za Anu, rođenu plemenita Horvath te su 1846. godine dobili sina, Svetozareva oca Josipa. Obitelj kasnije seli u Brod na Savi, gdje se Josip bavi graditeljstvom. Svetozar je imao i tri godine mlađeg brata Ivana, jednog od pionira moderne agronomske misli u hrvatskoj i dugogodišnjeg profesora Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Kako navodi Matijević bili su vrlo bliski i slagali se kao braća i prijatelji do kraja Ivanovog života.

Osim očeve obitelji, svi njegovi drugi preci su Hrvati, što je sam Rittig počesto kasnije naglašavao. Majka mu je bila Julija Zvirac čiji je otac porijeklom iz okolice Travnika. Upravo u tom gradu Rittig će provesti dobar dio svog djetinjstva i mladosti te se školovati u sjemeništu, u koje je otišao već s deset godina. Rittig će u Bosni provesti skoro 11 godina, ali više nije želio ostati pa je tražio od nadbiskupa sarajevskog Josipa Stadlera da ga se otpusti, što je ovaj i učinio.

Brz uspon u crkvenoj hijerarhiji

Rittig zatim petnaest godina s prekidima provodi u Đakovu, u blizini svog duhovnog oca Josipa Juraja Strossmayera, koji ga šalje i na četverogodišnji studij (1898.-1902.) u Beč, na studiranje u Augustineum, ugledni carsko-kraljevski zavod za izobrazbu dijecezanskih svećenika. U Beču je i doktorirao, a potom je od 1902. predavao crkvenu povijest na đakovačkoj bogosloviji.

Uslijedit će zatim mjesto tajnika Zagrebačke nadbiskupije i bliskog suradnika nadbiskupa Antuna Bauera, profesora na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i urednika Katoličkoga lista (1912–13). Političku djelatnost započeo je 1908., kao zastupnik Starčeviće Hrvatske stranke prava u Hrvatskom saboru, gdje zastupao i predlagao rješenja za probleme đakovačke sredine, koja ga je izabrala te se najviše protivio mađarizaciji.

“Budućnost Hrvatske uspoređivao je s gospodarski jakim i osnaženim seljaštvom, zalagao se ujedinjenje hrvatskih zemalja i njihovu veću autonomiju. Predlagao je preseljenje stanovništva iz siromašnijih u bogatije krajeve i tražio prekid masovnog iseljavanja u prekomorske zemlje”, navodi Matijević o Rittigu, koji tada nije ni slutio da će se Hrvatska i sto godina kasnije suočavati se istim problemima: zaboravljenom i nerazvijenom provincijom i velikim valovima iseljavanja.

Svećenički dvor kao okupljalište zagrebačke elite

Tijekom Prvog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom, a u njemu do kraja sazrijeva politička projugoslavenske ideja i odbacuje pravaštvo. Istodobno 1915. postaje župnik u crkvi Sv. Blaža, a godine 1917. imenovan je župnikom župe sv. Marka, najuglednije župe Zagrebačke nadbiskupije, na čijem je čelu sve do ratne 1941. godine.

Kao župnik zagrebačke župe svetog Marka bio je pastoralno vrlo angažiran. Godine 1929. Nadbiskupskom duhovnom stolu podnio je prijedlog za osnutkom novih crkava na ondašnjoj zagrebačkoj periferiji. Većim dijelom njegovi su prijedlozi uvaženi, crkve su sagrađene otprilike točno ili blizu mjesta gdje je on predvidio da budu smještene, navodi Matijević.

Godine 1918. bio je član Narodnoga vijeća SHS, a uskoro i član Privremenoga narodnog predstavništva. Dvadesete godine za Rittiga su vrlo intenzivne i njegov svećenički dvor postaje jedno od glavnih okupljališta zagrebačke političke, društvene i crkvene elite. Ručkovi i svečane večere kod gostoljubivog gornjogradskog župnika bile su općepoznata stvar u Zagrebu, a savršeno mu je ležala uloga domaćina upućenog u sve što se događa, pa je tako njegov župni dvor postao stjecište ljudi raznih profila, političkih uvjerenja i narodnosti.

Prijatelj poduzetnog gradonačelnika Heinzela

“Bio je snalažljiv u svim društvenim prigodama i sklon iskoristiti svaku probitačnu priliku. Po prirodi nije bio sitničavo zlopamtilo i nije dozvoljavao da ga osobni prijepori pretjerano smetaju. Znao je pristupati ljudima, oduševiti nuncija u Beču, ali i zaustaviti ministarski auto da pozdravi bivšu župljanku i priupita treba li joj što i kako može pomoći”, piše Matijević u knjizi i dodaje kako je uvijek držao da je osobni kontakt najvažniji i vjerovao je da se mnoge stvari mogu riješiti sjedeći za stolom.

Rittig je bio vrlo ugodan čovjek, ljubazan, u komunikaciji vješt, s manirama u ophođenju. Fizički nije bio lijep muškarac, no elegantan, visok, veći dio života dobra zdravlja, bez životnih neprilika. Izgledom napadno podsjeća na glumca Franka Langella, koji se proslavio u brojnim filmovima, a jedna od najpoznatijih uloga mu je ona Richarda Nixon u filmu Frost / Nixon.

Rittig se tih dvadesetih i tridesetih godina istaknuo i kao gradski zastupnik te je bio bliski prijatelj poduzetnog i agilnog gradonačelnika Vjekoslava Heinzela za čijeg je gradonačelnikovanja Zagreb doživio gospodarski uzlet pa je tako podignuta najmodernija klaonica u Zagrebu, nova tržnica na Dolcu, zgrada burze, zgrada elektroprivrede u Gundulićevoj i brojne druge, a u deset godina iza rata broj zaposlenih se utrostručio.

Pokušavao pomiriti nepomirljivo 1929. gdoine

U uvodu teksta već smo spomenuli tu kobnu 1929. godinu u kojoj je Rittig vrlo aktivan i pokušavao pomiriti nepomirljivo. Bio je u relativno bliskim donosima s Antom Pavelićem kojega je i vjenčao u crkvi Sv. Marka. Matijević navodi kako Rittig i kasniji ustaški poglavnik Ante Pavelić nisu uvijek bili oštri protivnici, jer su krajem dvadesetih surađivali u zajedničkom političkom bloku, a bar u jednom slučaju Pavelić je posjetio Rittiga u njegovom župnom dvoru, mimo vjerskih potreba.

Bez potvrde svog navoda, Aleksa Benigar (katolički svećenik slovenskog porijekla op.a) tvrdi kako su se, prije Pavelićeva odlaska u emigraciju oprostili s planom da Rittig pokuša sve u državi, a nadobudni odvjetnik i Mile Budak izvan države, za rješenje hrvatskog pitanja. Teško je tomu vjerovati, pošto je sam Pavelić zabilježio da je, izuzev svojih pouzdanika, kontaktirao jedino Vladka Mačeka.

Kasnije je Rittiga držao “prvim pravim izdajicom, govorio za njega da je da je svećenik sumnjivog morala, amoralni i častoljubivi čovjek bez savjesti i slično”, navodi Matijević Pavelićeve besprizorne riječi za svećenika koji ga je vjenčao sa suprugom Marom.

Oplakivao smrt kralja Aleksandra

Iako je možda bilo nekih dogovora između Rittiga i Pavelića, to očito nije pomoglo. Rittig se potpuno okrenuo Beogradu, gdje je predvodio Poklonstvenu deputaciju kralju Aleksandru, koja je doživjela potpuni fijasko pa je i njegov nadređeni i mentor nadbiskup Bauer po povratku iz Beograda negodovao da je vrlo nezadovoljan s njegovim izvješćem te mu je otvoreno rekao da su i njega prevarili, kao što su prevarili i druge, dodali bismo onu Radićevu, guske u magli.

No Rittigovo jugoslavenstvo bilo je nepokolebljivo pa će tako oplakati i kralja Aleksandra, a početkom Drugog svjetskog rata sklonit će se od svoga nekadašnjeg poznanika Pavelića u Selca, gdje je stupio u dodir s predstavnicima antifašističkog pokreta te se pridružuje se partizanima i postaje član ZAVNOH-a. Nakon rata nastavlja djelovati kao predsjednik Komisije za vjerske poslove, zastupnik i ministar. Temeljna je njegova misija bila da između Crkve i Partije ostvari “ako ne pomirbu, a ono bar suživot vjernika i komunista”.

Bio je član jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946., a iste je godine postao ministrom bez resora u vladi NR Hrvatske sve do umirovljenja 1954. godine. Radove iz crkvene povijesti, posebice o povijesnim i pravnim problemima slavenskog bogoslužja, objavljivao je u Bogoslovskoj smotri i Katoličkom listu, a sintetizirao ih je u djelu Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, s osobitim obzirom na Hrvatsku. Potaknuo je obnovu djelovanja Staroslavenske akademije, koja se od 1952. naziva Staroslavenski institut, te je bio njegov ravnatelj do 1961., a redoviti je i član JAZU-a.

Pisao Bakariću u Stepinčevu obranu

Tijekom tih godina u središtu Rittigova djelovanja i života je i sudbina njegovog u Crkvi nadređenog Alojzija Stepinca, a u nemilosti vlasti čiji je on eksponent. Rittig se za njega zalaže kod predstavnika vlasti, pišući između ostalog i čelniku vlade Vladimiru Bakariću u Stepinčevu obranu. Rittig je u više navrata isticao Stepinčeve ratne istupe kao hrabre i dosljedne.

“Upisuje mu u zaslugu vlastiti život, kao i poštedu kanonika Pavla Lončara, spašavanje srpske djece s Kozare i zauzimanje za one na smrt osuđene”, navodi Matijević. Međutim, Rittig je također stalno radio na tome da se Stepinca makne i na njegovo mjesto izabere nekog umjerenog svećenika, od onih koji nisu zauzeli ni fašističku ni partizansku stranu, a ne da nasljednika predloži Kaptol ili Stepinac osobno.

“Bili su u mnogočemu različiti ljudi, drukčije naravi, drukčijeg porijekla, navika i nastupa. Kretali su se u različitim krugovima. Imali su nesreću da im ideale ostvaruju pogrešni ljudi. Stepincu ustaše i NDH, a Rittigu komunisti Jugoslaviju”, ocjenjuje Matijević i zaključuje kako je tu zapravo sve jednostavno, jer je po mnogočemu Rittig bio jugoslavenski, a Stepinac hrvatski nacionalista te se stoga mjesta moraju promatrati njihovi stavovi im vrijeme.

Tita glorificirao van svih granica

Rittig je glorificirao Tita. U svojim propovijedima, koji su počesto bili pravi politički pamfleti, veličao je NOB, a na glagoljaškoj misi održanoj 8. srpnja 1945. na Trgu Sv. Marka pred cijelom vladom Federalne Države Hrvatske navodi između ostalog: “Izvršili smo težnju i ideale naših djedova da uskrsne slobodna Hrvatska, ideale Zrinjskih i Frankopana, snove ilirskih preporoditelja, proroštvo Strossmayera i Račkog, životni rad tolikih naših vođa i rodoljuba”.

I nije Rittig Tita navodio samo kao sljednika ideja srednjovjekovnih hrvatskih velikaša, svećenika i biskupa nego je išao i dalje pa je u toj “idolatriji” prikazivao Tita i na drugim mjestima, pred stranim pojedincima. Tito tako postaje najveći čovjek jugoslavenske povijesti, uz bok slavenskih apostola, treći u trolisti Ćiril, Metod i Tito. Veći i slavniji junak nego izmišljenog kraljevića Marka i “državnik najveći”.

Tako je Rittig svojim izjavama davao veliki obol izgradnji Titova kulta ličnosti, a zna se da crkva i njezini prelati u tome imaju tisućljetno iskustvo i tradiciju. Rittig se od svećenika često družio s Božom Milanovićem borcem protiv fašizma i za hrvatstvo te je s njim bio u vrlo srdačnim odnosima pa su tako u siječnju 1946. zajedno u Beograd išli u posjet Titu.

Rittig iz sanduka uzeo samo dva likera

Milanović u svojoj knjizi Moje uspomene o tom susretu Rittiga i njega s Titom piše: “Dočekao nas je vrlo prijazno. Razgovarao sam s njim posebice oko pola sata. Rekao sam mu da bi učinio u Istri veoma dobar utisak, ako bi darovao kakvu svotu za naše sjemenište u Pazinu. Poslije je pitao Rittiga koliko bi po njegovom mišljenju trebalo darovati, navodi Milanović i dodaje kako je od 70 tisuća traženih dinara na kraju je promućurni Tito poslao 3 milijuna za sjemenište, da bude siguran koga ima na svojoj strani”.

Milanović potom još bilježi da su se, nakon razgovora i objeda s Titom, Rittig i on uputili prema autu u kojem ih je čekao čitav sanduk likera, jabuka i drugih stvari, koje je Rittig velikodušno ustupio Milanoviću, uzevši samo dvije boce likera.

Postoji mnoštvo potvrda i svjedočanstava iz kojih se nedvojbeno vidi kako se Rittig zauzimao za obespravljene i progonjene ljude od komunističkog režima. “Nešto je postigao, nekima je spasio život, imovinu i karijeru, a i crkvi je sačuvao neka dobra”, smatra Matijević i dodaje kako Rittig nije htio povratak na prilike iz 1941.

Vjerovao da je jugoslavenstvo najvažnije

Hrvati političke orijentacije, a on je bio osvjedočeni Jugoslaven, htjeli su novu, bolju i savršeniju državu. Ta Jugoslavija trebala bi zauzdati (veliko)srpske tendencije, pravično zadovoljiti sve južnoslavenske narode; u njoj se Hrvati ne bi morali osjećati kao mlađa braća pored nacije prvorođenaca kako je prečesto bilo za Karađorđevića.

Vjerovali su da je Tito uspješan državnik u stvaranju i dugoročnom kreiranju takve države…, navodi Matijević i zaključuje kako su vjerovali da ta ideja stvarno može uspjeti i da je jugoslavenstvo važnije od komunizma te da s te pozicije treba promatrati život i doba Svetozara Rittiga, koji svoj život i je proživio u tom idealu.

Tridesetak godina nakon njegove smrti, taj se njegov ideal raspao u krvavom ratu.