Ovo je osebujna autorica novog vala kojoj Krešimir Dolenčić upravo postavlja dramu u Kerempuhu

Svi zajedno intenzivno, predano i neumorno radimo na predstavi u jednom relativno kratkom periodu“, opisuje Dina Vukelić proces vrtoglavog putovanja: “Puno je tu iznenađenja, ideja, asocijacija, glumačkog treninga, songova, koreografija, vrlo zahtjevnih glumačkih bravura, a sve to traži koncentraciju i posvećenost od sto posto. Dakle, slatke muke. I svima nam je to izlet u nešto novo. Novi je to žanr koji dosad nije rađen u Kerempuhu – satira s elementima distopije.

Otvaraju se i novi problemi poput postpandemijskog društva u bližoj budućnosti, otuđenja, opsesije virtualnom svjetovima i tehnologijom. Kao autorici drago mi je sudjelovati u ovakvom procesu ili ponekad samo promatrati kako moj tekst raste i obogaćuje se tijekom proba. Satiričko kazalište idealno je okruženje za eksperiment i slobodan pristup tekstu, glumi, režiji, različitim estetikama i poetikama, aktualnim problemima, pa samim time i domaćim autorima. A briga o hrvatskom tekstu, pogotovo o satiri i komediji, važna je za zdravlje teatra, ali i cijelog društva jer omogućuje brzu, neposrednu i kritičnu reakciju na sve ono što nagriza naše društvo.”

TELEGRAM: Čini mi se važno -ne samo na liniji vaše profesionalne dramaturgije, nego i u Kerempuhovoj dijakroniji- što ste na ovoj sceni kao dramaturginja radili na projektima “Hrvatski put ka sreći” Bobe Jelčića i “Bilježnica Robija K.” Viktora Ivančića. Radi se o istraživanjima trauma ovoga društva kojima se i vi bavite u vlastitim dramama, zar ne?

VUKELIĆ: Dramaturški rad na predstavama u Kerempuhu neodvojiv je uz moj spisateljski rad. Uz sjajan ansambl Kerempuha i suradnike imala sam mogućnost baviti se aktualnim, teškim, izazovnim i neugodnim temama koje, kada ih se postavi na scenu satiričkog teatra, imaju terapijski učinak na gledatelje jer u njima prepoznaju fragmente svoje stvarnosti podvrgnute kritici, parodiji i persiflaži. I to nam je svima danas potrebno. Oštrice satire i humor najbolji su, a i najzdraviji obrambeni mehanizam od gluposti i površnosti koji nas okružuju. “Bilježnica Robija K.” Viktora Ivančića primjer je satire koja siječe duboko u najosjetljivija i najkontroverznija mjesta hrvatske stvarnosti, a da pritom ostaje djetinje zaigrana i nevina u svojoj okrutnosti.

“Hrvatski put ka sreći” Bobe Jelčića bavi se povijesnim mijenama u hrvatskom društvu tražeći nova lica satire, a u ovom slučaju to je iskorak u neverbalni teatar. Moć satire, osim u sadržaju i relevantnosti tema, svakako se nalazi i u stilu i estetici predstave, tako da sam, radeći na spomenutim i na drugim Kerempuhovim predstavama, osvijestila različite mogućnosti ovoga žanra, inspirirala se aktualnim problemima, osluškivala glumce, suradnike i reakcije publike. Za pisca je važno biti uključen u takve procese jer, koliko god da je pisanje jedna usamljenička aktivnost, ono što prethodi pisanju, a pogotovo pisanju za kazalište, zahtijeva naš angažman, učenje, istraživanje, pa i jedan kolektivni rad uz koji stječemo dublji uvid u skrivene mehanizme kazališta.

 

TELEGRAM: Neobarokna struktura mirakla „Darian, hrvatski kralj samopomoći“ mora biti izazovna za neobaroknog redatelja kao što je Krešimir Dolenčić. Kakav je bio njegov feedback na prvo čitanje?

VUKELIĆ: Rad s Krešom Dolenčićem uvijek je nepredvidljivo i uzbudljivo putovanje tijekom kojeg se potiče mašta, kreativnost i igra. A tako je bilo i s ovim tekstom. Od “nulte verzije teksta” do ove koja će se izvesti, prešao se velik put, tako da se ovaj distopijski mirakul samo usložnjavao i nadograđivao u svojoj strukturi, idejama i motivima, a s druge se strane i pojednostavljivao i fokusirao na ono što je u njemu najvažnije i scenski najzanimljivije.

Otvorio se prostor za eksperiment s različitim žanrovima i izrazima, a u zajedničkoj sinergiji otvarale su se i nove teme, ideje i motivi tijekom procesa. U tekst smo integrirali songove, rap, gospel, svojevrsni duhovni pop, stihove, a i kor Nesretnog naroda, sljedbenike i preobraćenike koji prate naslovnog junaka u stopu. Sve je to izazov za pisca koji je uključen u proces. Pored glazbenog, vizualni aspekt predstave također je otvarao neka nova dramaturška rješenja i čitanja teksta. A tekst je bio dosta otvorene strukture pa je sve to omogućio i zbog toga mi je drago. U satiri je posebno važno zadržati slobodu i stvoriti ozračje u kojemu se zajednički stvara uz slobodan protok ideja. Dolenčić je tip redatelja koji odlično razumije i osluškuje glumce i suradnike, sam je vrlo otvoren za sugestije i inspiraciju sa svih strana. A kao autorici to i meni omogućuje neprestanu inspiraciju.

TELEGRAM: To da ste i u ulozi dramaturginje predstave je iz praktičnih razloga, da sami sebi udarate packe?

VUKELIĆ: Naravno, to je taj dramaturško-spisateljski mazohizam, ha, ha… Samokritičnost je neizostavna za pisca, a pisac koji je dramaturg posebno je oštar prema sebi i svom tekstu. Zato volim zadržati i stanoviti odmak od teksta, pustiti ga da se transformira u procesu, da se otvara i prilagođava kao živo tkivo, što svaki tekst pisan za izvedbu i jest. Raduje me kada tekst inspirira redatelja i glumce koji donose svoje vizije pa me tako iznenade novim značenjima i dimenzijama teksta. Kada je to potrebno, ja sama vrlo nemilosrdno štriham, prekrajam i nadopisujem svoj tekst promatrajući rast i razvoj predstave, i tako oba moja poziva bivaju pomirena.

TELEGRAM: Posvojeno siroče Darian, čist, neokaljan i nečipiran, vrlo je neobičan lik. Da li je on u vašoj distopiji smještenoj u 2030. godinu, svojevrsni Miškin?

VUKELIĆ: Moglo bi se tako reći. Htjela sam stvoriti lik koji će svojom naivnošću i vječnom djetinjem čuđenju svijetu omogućiti drugim likovima, a i gledateljima da bizarnosti, nesreće ili uobičajene svakodnevne pojave gledaju drugim očima, tj. nevinim očima djeteta. U srži je svake umjetnosti „očuđenje” stvarnosti, a Darian, naivan i čist kakav jest, otkriva drugu stranu hrvatske postpandemijske budućnosti. Ono što je svakidašnje i uobičajeno, baš kao u umjetnosti, on uspijeva pretvoriti u nešto začudno i novo.

I u apsurdnom svijetu on, baš takav naivan, igrom slučaja i ne svojom željom postaje spasitelj. O njemu se ne zna mnogo, zato je on idealno platno za projekciju tuđih želja i maštarija, ali i sredstvo kojim se može doći do opipljivih i materijalnih ciljeva njegove koristoljubive sljedbe. U tome je sadržana ljepota i tragičnost jedne takve kandidovske pojave u vremenu izoliranosti, naglog tehnološkog napretka, društvenih mreža, konzumerizma, instant-slave i potrage za smislom i duhovnošću koja i sama dobiva prefiks „instant.” Inspiraciju za Dariana povlačila sam iz različitih izvora.

Ne skrivam reference na Gospodina Chancea iz romana “Prisutnost” Jerzyja Kosinskog i kultnog filma s Peterom Sellersom, zatim na slučajnog Mesiju Briana iz “Brianovog života” Montyja Pythona, a tu su i “Candide” i Truman iz “Trumanovog showa”. Zanimalo me što stoji u pozadini svake opsesije. Zašto ljudi traže izvanjski spas i vođu? Kako nastaju religije, kultovi, sekte? Zašto smo neprestano obasuti savjetima gurua, life coacheva, influencera? I što je danas potrebno da bi se to postalo? Lik Dariana omogućio mi je da različite probleme sa sličnim nazivnikom okupim na isto mjesto, a izvrstan, nadahnut i kreativan Kerempuhov prvak glume Borko Perić toj ulozi u procesu daje jedan osobni pečat i stvara punokrvnu, zaigranu i živopisnu ulogu koja značajno obogaćuje ono što je napisano, na čemu sam mu posebno zahvalna.

TELEGRAM: Gomile raznoraznih nesretnika zakamufliranih instant alatima, razvlače Dariana kao Mesiju. Zašto je zapravo najteže skidanje s ovisnosti o Mesijama?

VUKELIĆ: Zato što nam treba netko ili nešto, najčešće neka viša instanca, koja će nam pokazati smjer u vremenima kada smo bombardirani različitim informacijama, pop-upovima, reklamama, notifikacijama, lažnim vijestima, blještavim klipovima i statusima na društvenim mrežama. A tu su i egzistencijalna kriza, otuđenost i izoliranost zbog pandemije, depresija i anksioznost, različiti vidovi ovisnosti u koje bježimo. Pored buke i kaosa oko nas, koji se pretaču i u virtualne prostore, ne stignemo zastati, posvetiti se sebi i uzeti vrijeme za kontemplaciju, samorefleksiju ili naprosto prisutnost u trenutku.

Takva društvena klima stvara plodno tlo u kojem se jedna ovisnost nastoji izliječiti drugom ovisnošću. Potreba za ljudskošću, kontaktom i dubljim smislom često rezultira time da se nekritički priklanjamo vođama -što političkim, što duhovnim- ili pronalazimo u stadu sljedbenika neke više ideje i ideologije. Skinuti se s takve ovisnosti je teško jer na njoj ne gradimo samo svoj smisao nego i cjelokupni identitet. Bez ovisnosti nema ni nas.

TELEGRAM: Njihovo rušenje izaziva u onih koji su ih obožavali gotovo mazohističku slast?

VUKELIĆ: Oni koji bježe u takve ovisnosti često sami izmiču iz stvarnosti ili konstruiraju drugu i drugačiju, za njih bolju stvarnost. Nekad se nađu u svijetu u koji sami žele vjerovati, a nekad im je nestabilan i iluzoran svijet nametnut, a da toga nisu svjesni. Utjecaj tehnologije, medija i društvenih mreža toliko je snažan da se naša stvarnost u trenutku može preoblikovati, iskriviti ili reprezentirati na načine koji su najpogodniji u određenom društvenom kontekstu. Lažne vijesti, pojava deepfakea ili manipulacija objavama na internetu neke su od metoda koje dodatno pridonose izostanku granica između stvarnosti i iluzije.

Problem ovisnosti o Mesiji u mojoj drami ujedno je i problem bijega u svijet ideja. Pitanje je je li ljudima potreban stvaran čovjek i jesu li oni potrebni jedni drugima ili će ih utješiti tek ideja o Mesiji, njihova projekcija. Zato se naši idoli, ne nužno oni duhovni nego i politički, poslovni i estradni, strelovito uzdižu da bi se jednako brzo skinuli sa svojih tronova. Njihovi statusi zasnovani su na iluziji, na odgovoru na potrebe širokih masa u datom trenutku, a da njihove pojave postaju otjelovljenje jedne apstrakcije, utopističke žudnje za spasom. Ima u tome nešto krajnje konzumeristički. Kao u kapitalističkom sistemu, izvlači se korist iz pojedinca, uzme se od njega ono što je najbolje, a zatim se taj pojedinac odbacuje kao višak.

TELEGRAM: “Ljudi su đubrad i govna”, kaže Stari, namćor stogodišnjak koji je usvojio Dariana. Ta rečenica je fakat nastavak one legendarne Šafranekove: „Perice, ljudi su svinje.“ Ima puno dokumentarne potvrde u njihovoj mizantropiji?

VUKELIĆ: Replika “Ljudi su đubrad i govna” postala je lajtmotiv Starog, hejterski nastrojenog stogodišnjaka. Filip Detelić koji igra tu ulogu svaki put s neviđenim guštom izgovara ovu upozoravajuću repliku, ali i druge mizantropske ispade i varijacije na tu temu koje su istovremeno iskaz grube brižnosti prema Darianu. Da, u mizantropskim karakterima ima nešto oslobađajuće, nesputano i istinito, pogotovo u satiri, i zato ih je nevjerojatno zabavno pisati.

Na suprotnom polu Darianove čistoće i naivnom čuđenju nalazi se jedno mračno i cinično viđenje svijeta koje u konačnici može funkcionirati i kao dobronamjerno upozorenje. Ništa nije međusobno isključivo, tako da za oba svjetonazora postoje uporišta i argumenti. Konkretno, mizantropija je zanimljiva u dramskom univerzumu jer predstavlja krajnji oprez i skepsu, vječno stanje napetosti i pripremljenosti na najgore ishode.

To je svjetonazor koji prokazuje mane i društvene probleme, zato je doza mizantropije često prisutna kod razočaranih idealista, pritajenih romantičara, senzibilnih i ustvari nježnih osobnosti. U srcu mizantropije nalazi se i neizbježno pitanje ljudske prirode, arhetipske polarnosti između dobra i zla, ali i sebičnog gena koji prevladava u stanjima krize i ugroženosti. Što je gora društvena, ekonomska i politička situacija, to su „ljudi veća đubrad i govna.“ Dokumentarne potvrde za tu tezu postoje u izobilju, ali kao idealist vjerujem i u onu drugu stranu, u vrijednost i ljepotu života za koji se isplati boriti onda kada smo svjesni problema.

TELEGRAM: Darian ima sve obrise tužnog androida a izoliran je od virtualizirane stvarnosti. Paradoks kojeg zaista živimo?

VUKELIĆ: Naši životi sve se više prilagođavaju osamljeničkim navikama i socijalnoj izolaciji. Pritom ne mislim samo na pandemijsku situaciju koja je tome dodatno pogodovala. I prije pandemije već su postojali preduvjeti za distancu, otuđenje i eskapističke užitke koji pružaju utjehu i otklon od ružne stvarnosti. Sadržaja je dovoljno za svakoga: videoigre, VR, blockbusteri, influenceri, blogeri, beskonačno skrolanje koje nas odvede na mračnu stranu YouTubea, Tik-Toka i drugih društvenih platformi.

Hrana nam se beskontaktno dostavlja pred kućni prag dok mi sate trošimo gledajući videoklipove o beauty haulovima i svakodnevnim životima ljudi koje uopće ne poznajemo. A takvi sadržaji produciraju jednu utopističku sliku idealne stvarnosti protkane konzumerizmom, materijalizmom i medijskim senzacionalizmom. Težnja za idealnim tijelima, instant-slavom, statusom, razonodom i uspjehom bez puno truda pronalazi svoje krajnje ostvarenje u prostorima virtualnoga svijeta gdje je sve moguće i dostupno.

Virtualni svijet je novi opijum za mase. Komunikacija nam postaje rastrzana i fragmentirana. Sve manje pišemo i tipkamo, sve više snimamo glasovne poruke i šaljemo gifove, memove, emojije i klipove. Sve je manje fokusa i koncentracije za dulje i složenije radnje poput čitanja, sve je više raspršenih i skokovitih misli. I to sve utječe na nas kao društvena bića. Ili, bolje rečeno, nedruštvena bića. U drami istražujem upravo takve pojedince i otuđeni svijet dovodim do krajnosti. Što se događa kada nas preuzmu tehnologija i virtualna stvarnost? Hoćemo li se iznova učiti socijalizirati i komunicirati? Hoće li to poništiti našu ljudskost i kreativnost? Što je s našim mentalnim stanjem? Socijalna anksioznost simptom je našega vremena, a sadržaj kojim nas bombardiraju samo potencira anksiozna stanja, neizvjesnost i nelagodu dok istodobno nudi kratkotrajni bijeg.

TELEGRAM: “Jednima se posreći ponekad, drugima nikad. Većina se pretvara da je sretna” – kaže prva didaskalija vaše drame “Dnevna doza mazohizma”, nedavno praizvedene u Makedoniji. Obje ove drame kao da čine duologiju blještave depre.

VUKELIĆ: U obje se drame, doduše iz različitih uglova i uz različita sredstva i postupke, bavim nesrećom i prividom sreće u kaotičnom hrvatskom mikrouniverzumu. „Dnevna doza mazohizma“ drama je o međugeneracijskim sukobima s posebnim fokusom na probleme generacije Y kojoj i sama pripadam. To je drama o nemogućem i odgođenom odrastanju, vječnom pubertetu, potisnutim žudnjama, strastima, opsesijama, voajerizmu i, kako sam naslov kaže, mazohizmu kao načinu života i izvoru užitka. Protagonist drame Toma ulovljen je u spiralu svojih negativnih misli. Proganja ga krivnja zbog suicida prijatelja. Proganjaju ga opsesivne misli o mlađahnoj influencerici Miss Sophie koja u njegovim očima postaje ideal ženskosti, ljepote i seksualnosti.

Proganja ga njegovo tradicionalno obiteljsko nasljeđe kojemu se on želi oduprijeti. On se u korumpiranom i konzervativnom društvu ne može ostvariti unatoč svojim kvalitetama i intelektu nego pada u ponor kao žrtva sistema, grijeha boomerske generacije, posljedica tradicije, vjerskoga fanatizma i nacionalizma. Toma govori istinu, ali se smatra ludim. I tu je njegova tragičnost. „Blještava depra“ izraz je koji dobro opisuje tekst, ali i predstavu „Dnevna doza mazohizma“ u režiji Luce Cortine, premijerno izvedene u skopskom MKC-u. Predstava je to koja u teškim i mučnim temama pronalazi bljesak svjetla, radosti, slavlja života, teatra i umjetnosti.

U jednom trenutku plačemo, u drugom se smijemo, iz scene u scenu prolazimo dramatične emocionalne amplitude. Cortina je u drami pronašao ironiju, grotesku, tragiku, otklon od realizma, inovaciju i političku angažiranost. U dubokom i pažljivom čitanju drame iznjedrio je nove slojeve teksta, tako da je „Dnevna doza mazohizma“ postala više od generacijske drame, više od onoga što sam ja napisala prije četiri godine, sa svojih 27 godina. U procesu stvaranja predstave svi smo dijelili svoje ideje, svjetonazore i probleme. Predstava je nadrasla umjetničke okvire i postala intiman prikaz svijeta iz vizure svih nas koji smo na njoj radili. Takav proces najljepša je strana kazališta i zato ću ga zauvijek pamtiti.

TELEGRAM: Kakve su bile reakcije makedonske publike, a kako su makedonski glumci uronili u tkivo? Njihova specifična molska ugođenost mora da je izvrsno korespondirala s melankolijom vaših ogoljenih „klikabajnih“ luzera?

VUKELIĆ: Publika je izvrsno prihvatila predstavu. Ono što smo sami proživljavali radeći na predstavi uspješno je prešlo rampu. Makedonski glumci strastveni su i emotivni, otvoreni za eksperiment i drugačije kazališne izraze, razumiju dramskog pisca, temeljito i s uvažavanjem pristupaju dramskom tekstu. Dok sam bila na probama, a i nakon proba upuštali smo se u duge razgovore o tekstu, kazalištu, društvenim problemima u Hrvatskoj i Makedoniji te u ostalim zemljama regije, što je sve pridonijelo iscrpnoj i posvećenoj glumačkoj studiji likova, teksta i konteksta.

Živjeli smo ovu predstavu mjesecima, glumci su se potpuno predali radu na svojim ulogama. Nije bilo zadrške, suzdržavanja, bijega od autentičnih emocija i iskrenosti, cenzure. I to mi je u procesu bilo osobito važno i oslobađajuće. Na probama je bilo i suza i smijeha. Bilo je katarzičnih, razotkrivajućih trenutaka, ranjivosti, stvaralačke slobode, neprestanog istraživanja i otkrivanja onoga što je u srži nas samih, naših intimnih i društvenih problema, slabosti, dvojbi. Jedan gotovo pa psihoterapijski proces doveo je do slobodne i nesputane glumačke igre, međusobnog povjerenja i povezanosti.

TELEGRAM: Za autora blagoslovljeno iskustvo?

VUKELIĆ: Da, kao autorici takav mi je emotivan, otvoren i društveno osviješten pristup od iznimne važnosti jer mi potvrđuje da nema angažirane umjetnosti bez emotivnog angažmana te da ogoljavanje u pisanju i stvaranju dovodi do pomicanja osobnih i umjetničkih granica.