Ovo su četiri ključna razloga zašto trebate otići u Ljubljanu na veliku izložbu Neue Slowenische Kunsta
Ovo je prva retrospektivna izložba najpoznatije slovenske umjetničke pojave
Godine 1984. multimedijalna grupa Laibach (osnovana 1980.), grupa likovnih umjetnika IRWIN (1983.) i kazališna trupa Sestre Scipion Nasice (SNST, 1983. – 1987.) osnovale su umjetnički kolektiv Neue Slowenische Kunst (NSK). Iste godine tri grupe pokrenule su i četvrtu, odsjek za dizajn Novi kolektivizam, čija je zadaća bila da proizvodi propagandne materijale za sve članove kolektive. Kasnije su unutar NSK nastale još neke divizije – Odjel za čistu i primijenjenu filozofiju i Retrovizija (film i video). Riječ je o najznačajnijoj i najpoznatijoj umjetničkoj pojavi u Sloveniji osamdesetih, pa i kasnije, koja je svojim razgranatim djelovanjem odavno nadišla granice matične države i postala globalni fenomen.
Tekuća izložba “Od Kapitala do kapitala”, otvorena u Ljubljani u ponedjeljak, 11. svibnja, prva je velika retrospektivna izložba NSK, kolektiva koji je još osamdesetih jasno i glasno ustvrdio da je car gol, dok su još naizgled svi vjerovali u socijalističko samoupravljanje i raspadajuću Jugoslaviju ili su barem hinili da je tako. Laibach su 1982. dizajnirali plakat naslovljen “Smrt ideologije” sa slikama Karla Marxa, Friedricha Engelsa i Lenjina, upućujući već tada na činjenicu da je kapitalizam uspio apsorbirati čak i Marxovu sveobuhvatnu kritiku, miješajući se u istočnoeuropske i druge socijalističke ekonomije na izdisaju.
Od smrti ideologije do države u vremenu
Godine 1990., Kozmokinetički kabinet Noordung (nasljednik Sestara Scipion Nasice) na kazališnim daskama postavio je predstavu “Kapital”, a IRWIN su 1991. objavili istoimenu knjigu i osmislili izložbu. Laibach je 1992. pak objavio glazbeni album “Kapital”, čime su nam u NSK još jednom potvrdili ono što su odavno znali: povlačenje avangardnih ideologija 20. stoljeća i nastupanje totalnog, neoliberalnog kapitalizma.
S jedne strane, NSK predstavlja paradigmatsku umjetničku poziciju osamdesetih, a s druge je za njih ključno razlikovanje od postmodernizma tipičnog za to vrijeme. Umjesto nekonfliktnog postmodernog kolažiranja, NSK se posvetio aproprijaciji i fuziji suprotstavljenih estetskih koncepata kako bi zauzeo jasan politički stav spram svih gorućih pitanja, izazivajući svojim provokativnim akcijama publiku da učini isto. Osamdesetih godina u socijalističkoj Sloveniji zajednički odnos omladinskih supkultura prema alternativnoj umjetnosti, crvenoj buržoaziji i kapitalizmu postupno je oformio jednu kontrakulturnu zajednicu, koja je činila sferu civilnog društva u javnom prostoru Slovenije (i Jugoslavije).
NSK je barem na estetskom nivou uspio artikulirati ono što ostali protagonisti civilne scene tada nisu bili u stanju. S osnivanjem NSK Države u vremenu ratne godine 1992., NSK je predstavio svoj odgovor na pitanje kakvom društvu težimo nakon raspada zajedničke socijalističke države, a to je otvorena globalna zajednica zasnovana na estetskim i etičkim principima.
Kontrasti na svim frontovima otpora
Također, grupe-članice NSK učvrstile su svoje jasno viđenje fenomena citiranja, prevladavajućeg osamdesetih: Laibach sa svojom retro-avangardom, Sestre Scipion Nasice s retrogardnim stvaralaštvom, a IRWIN sa svojim retro-principom. Dosljedne u osmišljavanju terminologije vlastite prakse, tri grupe kontekstualizirale su svoje djelovanje u okvirima istočnoeuropske avangardne tradicije, distancirajući se od kanona nacionalnih umjetnosti i kulturalne hegemonije općenito.
Na svim frontovima otpora NSK je bez krzmanja preuzimao od kontrastnih umjetničkih tradicija, nacističkih i komunističkih simbola, citata iz govora socijalističkih i kapitalističkih političkih vođa, ali i brojnih opskurnih lokalnih izvora. Makar se nazivale Novom slovenskom umjetnošću, grupe-članice NSK koristile su anakrone vizuale i rabile njemački jezik u svojim imenima kako bi ukazale na stoljetnu njemačku političku i kulturnu dominaciju nad malil slavenskim narodima. Nova nacionalna umjetnost tako bi mogla biti jedino apsolutno eklektična na temelju različitih tendencija u kulturi Istoka i Zapada.
NSK – univerzalni, umjesto partikularni pokret
Ne želeći biti umjetnici disidenti, članovi NSK slijedili su istočnoeuropsku avangardnu tradiciju i socijalistički realizam, usvojivši naizgled afirmativni pristup ideologiji. Nije ih zanimalo poboljšanje postojećeg društvenog sustava putem kritike, već su stremili fundamentalnim promjenama kroz svoje retro-metode i prekomjernu identifikaciju, te prividno otuđenje i prihvaćanje ekonomije užitka, na kojoj se po njima temelji svaka ideologija. Upravo je Slavoj Žižek skovao krovni termin prekomjerne identifikacije za umjetničku metodologiju Laibacha i NSK. Orvelovske godine 1984. na Istoku i Zapadu već je postalo sasvim jasno da autoritarni diskurs više nije nešto izvan nas, već je posve pounutren pa ga se stoga jedino može dekonstruirati iznutra, izvrčući njegove simbole, rituale, pravila i hijerarhiju.
Pomoću takve repeticije elemenata ideologija NSK je formulirao vlastiti svijet performansa, slikarstva i teatra, kao i programskih tekstova, kodiranog umjetničkog jezika i društvenog umrežavanja. Svojim prokazivanjem zajedničkih osnova različitih totalitarizama, NSK je univerzalni umjesto partikularni pokret, a predlažući drugačiji tip društvenog režima, zasnovan na etici i estetici, NSK je uzrokovao poremećaj u tokovima umjetnosti i ideologije, postavši neka vrsta kontinuiranog društvenog događaja.
Kustosica izložbe “NSK: od Kapitala do kapitala” je Zdenka Badovinac, a može se razgledati u ljubljanskoj Modernoj galeriji sve do 16. kolovoza. Međunarodna konferencija na temu NSK održat će se od 19. do 21. lipnja. Izložba je dio petogodišnjeg programa “Uporabe umjetnosti: nasljeđe 1848. i 1989.”, koji organizira L’Internationale. Organizaciju podržavaju slovensko resorno ministarstvo i europske kulturne institucije, kao i privatni pokrovitelji. Zasigurno je riječ o jednom od kulturnih događaja godine u Sloveniji.
Izvor: www.mg-lj.si