Vratili smo se u desetljeće koje obožavamo obožavati - ova izložba pokazuje zašto volimo osamdesete
Feđa Vukić, koautor velike izložbe "Osamdesete: slatka dekadencija postmoderne" u zagrebačkom HDLU za Telegram govori o postavu, kontekstu i nasljeđu posljednjeg desetljeća Jugoslavije. Razdoblje je to labuđeg pjeva zaokruženog zajedničkog kulturnog identiteta jedne zemlje, koji se samo nekoliko godina kasnije raspršio.
Osamdesete, posljednje desetljeće socijalističke Jugoslavije, razdoblje su s dugim repovima koji se vuku sve do naših dana. U industriji i politici, umjetnosti, masovnoj i popularnoj kulturi ključne riječi osamdesetih najčešće su: kriza (ideološka i ekonomska), postmoderna, eklekticizam, Novi val… Nimalo slučajno, osamdesete kao da se u valovima vraćaju svakih nekoliko godina, što se djelomično poklapa s globalnim retroaktivnim trendovima u kulturi. No, u Hrvatskoj i ostatku južnoslavenske regije kontinuirano zapljuskivanje osamdesetima, dobrih četvrt stoljeća nakon raspada bivše države, ima specifičnu težinu.
Naprosto, riječ je o razdoblju labuđeg pjeva zaokruženog zajedničkog kulturnog identiteta naroda i narodnosti jedne zemlje, koji se nakon raspada i rata raspršio među razjedinjenim i getoiziranim rukavcima pomalo posvuda u regiji, ali fragmentarno i potisnuto. Osamdesete su paradoksalne – srednje i starije generacije još uvijek ih se sjećaju kao razdoblja navodne bolje prošlosti; mlađe generacije koje ih nisu doživjele ne mogu se zapravo identificirati s tim istodobno sveprisutnim i marginaliziranim kulturnim modelom, a fetišiziranje desetljeća zbiva se paralelno s odricanjem od konteksta u kojem se događalo.
Kritički pristup osamdesetima
Prikazivanje ambivalentno prihvaćene HRT-ove dramske serije “Crno-bijeli svijet” gotovo je koincidiralo s otvaranjem velike izložbe u zagrebačkom HDLU 10. travnja: “Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne”. Izložba se predstavlja kao jedan od prvih zaista ozbiljnih i sveobuhvatnih pokušaja da se o osamdesetima govori razumno i kritički trezveno, bez nostalgičnih mistifikacija i novovalne mitomanije. Autori izložbe su Feđa Vukić i Branko Kostelnik, zaduženi za segmente dizajna i pop-kulture, a sa njima su surađivali stručnjaci zaduženi svaki za svoje polje.
Koautorski tim izložbe čine i Krešimir Rogina (arhitektura), Željko Kipke (likovnost), Suzana Marjanić (performans), Damir Fabijanić (fotografija), Jurica Pavičić (film), Ivica Buljan (kazalište), Jagna Pogačnik i Krešimir Bagić (književnost), Ana Lendvaj (moda), Boris Dežulović (sport), Tvrtko Jakovina (povijesni kontekst), Darko Macan (strip), Tomislav Brlek (rock), Marijana Grbeša, Boris Rašeta i Zrinka Vrabec Mojzeš (masovni mediji i politika). Povodom otvaranja izložbe porazgovarali smo s Feđom Vukićem o kontekstu postava, s logičnim naglaskom na dizajn.
Feđa Vukić (r. 1960. u Zadru) povjesničar je umjetnosti s doktorskom disertacijom u području teorije dizajna, profesor teorijske grupe predmeta na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i prodekan AF za međunarodnu suradnju. Autor je brojnih znanstvenih radova, knjiga i članaka u polju humanističke teorije dizajna, moderne arhitekture i vizualne kulture. Sudionik je mnogih lokalnih i međunarodnih simpozija i kustos većeg broja izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
U potrazi za duhom vremena
Otkud ovakav naslov izložbe? Po čemu su osamdesete bile dekadentne u odnosu na desetljeća koja su im prethodila, a pogotovo u odnosu na devedesete? I što je u toj dekadenciji bilo slatko?
Naslov je metaforička figura koja želi značenjski obuhvatiti jedno kompleksno vrijeme u kojem industrijska modernizacija u lokalnom kontekstu više ne daje očekivane rezultate, ali proizvodnja kulture poprima karakteristike glavnog označitelja društvene inovativnosti. To su godine kraja jednog društvenog i političkog sustava koji je upravo tijekom tog desetljeća prolazio kroz ozbiljnu ekonomsku i političku krizu, koja je kulminirala u raspadu zajednice i ratu. Umjetnost tog vremena reflektira globalne ideje, ali i reagira na lokalnu situaciju, dok popularna kultura i masovni mediji reagiraju stvaranjem novih formata i kanala komuniciranja.
Radovi na izložbi kodiraju simptomatski to vrijeme u potrazi za njegovim eventualnim duhom. Senzibilitet tog doba, a što je na izložbi evidentno, jest istovremeno zabavan i veseo, ali i taman i melankoličan. Ključ za tumačenje vrlo slojevitih sadržaja djela na izložbi je u utjecajima popularne kulture sa tzv. Zapada na lokalnu scenu, jer je kulturna postmoderna ovdje prije svega bila reakcija na propadanje modernizacijskog projekta ideologije. Rastakanje stege je, dakako, pomalo dovodilo i do prostora slobode kreacije, i tu se rađala inovativnost koja je vrlo poticajna za proučavanje, posebice u uvjetima aktualne krize u kojoj lokalni kontekst danas (ponovno) živi, ali sada u procesu modernizacije u drukčijem, liberalnom ključu.
Reagiranje na raspadanje modernizacije
Dizajn osamdesetih u nas još nije sustavnije izučavan, osim fragmentarno, u kontekstu pojedinih autorskih opusa. No, kao da nedostaje sinteza koja će u prvi plan staviti društvene procese, a ne autore. Kako tome prilazi dizajnerski segment ove izložbe?
Ovo je tek skica za buduću sintezu, a nudi uvid u cijeli raspon problematike: od projektiranja za industrijsku proizvodnju u ekonomskom kontekstu koji posrće u stabilizacijskim programima do projektiranja vizualnih komunikacija, kako za komercijalno oglašavanje, tako i za potrebe identiteta kulturnih događanja i institucija. Dizajn osamdesetih u Hrvatskoj je eklektičan, tehnički i estetički, i to odmjeravanje s različitim vrijednostima, kolaž i montaža kao kreativni princip, jesu upravo metode propitivanja stvarnosti, kao i u rock glazbi onoga vremena.
Budući da se osamdesetih Jugoslavija (a sa njom i Hrvatska) u skladu s globalnim kretanjima približava zapadnoj strani Željezne zavjese, kako to utječe na dizajn u tržišnom smislu? Što se dizajna tiče, u čemu se sastoji zeitgeist osamdesetih? I jesu li ga devedesete potpuno izbrisale?
Koncepcijski se ovaj projekt nastavlja na “Postmodernism – Subversion and Style” u V&A muzeju otprije dvije i pol godine. No, postmoderna u lokalnom kontekstu, bilo kao subverzija ili kao stil, ovdje bi se mogla tumačiti i kao kulturna dijagnoza i reakcija na ideološki projekt modernizacije u raspadanju. Tadašnja Jugoslavija pa i Hrvatska kao njen dio počele su se približavati tzv. zapadu još od sredine šezdesetih.
Osamdesete su samo kulminacija i kraj tog procesa u kojem se hibridni ekonomski model društva pokazao kao neodrživ. Duh vremena u dizajnu osamdesetih je taj da nema dominantnog duha nego se razvijaju individualni pristupi i osobnosti autora. Grafički dizajn osamdesetih je u Hrvatskoj na vrlo visokoj kreativnoj razini, no to je razina osobnog govora, izraza u prvom licu.
Diskretna subverzija dizajna
Ako i postoje subverzivne poruke onda su one duboko kodirane, diskretne – vidljive u mračnim figurama plakata Borisa Bućana, pomicanju očinske figure vladara preme rubu kadra na plakatu za partijski kongres Stipe Brčića ili pak u oblikovanju medija, uvažavanjem autorskog kadra u omladinskom tisku, čime crni rub postaje ne samo autentičan autorski iskaz, nego i svojevrsni označitelj dekadentne faze društvenog projekta.
Na kraju tog desetljeća počinje i ozbiljna edukacija u dizajnu na visokoškolskoj razini, utemeljenjem interfakultetskog Studija dizajna. No, dizajn kao i druga područja kreativnog djelovanja tada pokazuju iznimnu razinu entuzijazma, pozitive, dobre vibre, ekonomskoj i političkoj krizi unatoč. Devedesete su taj duh posve izbrisale i utemeljile kulturu negativizma i “hejtanja” kao osnovno načelo pristupa stvarnosti.
Na strani omladinskih subkultura, što je vrlo povezano s glazbom, dizajn osamdesetih obilježava eklekticizam u maksimalnom dosluhu s europskim trendovima. Što je početak, vrhunac i kraj takvog dizajna – koje su njegove prijelomne točke?
Nisam baš siguiran da je pojam subkultura moguće točno asocirati uz tadašnju omladinsku kulturu jer je ona vrlo kompleksna i ne može joj se prići jednostrano. Jedna su razina te teme tiskani mediji, od Poleta i Studentskog lista pa do Pitanja i Qoruma, koji afirmiraju nove intelektualne i umjetničke svjetonazore. Druga su razina tipovi kulturne proizvodnje koji su etablirani još sredinom sedamdesetih kao komercijalni fenomeni. Ako neki bend proda pedeset ili sto tisuća vinilnih ploča, onda tu teško može biti riječi o “subkulturi”. Takvo pretapanje novih intelektualnih koncepata i masovne dostupnosti kulture jest vrlo tipično za lokalne osamdesete.
Mrak i melankolija umjetnosti osamdesetih
No, usred svega toga postoji i impresivna produkcija galerijske umjetnosti i performansa koji kodiraju simptome vremena na jedan dublji, mračan i melankoličan način, propitivanjem stvarnosti kroz različite internedijalne kreativne strategije. Tretman fotografija s crnim rubom u omladinskom tisku, k tome, bio je ujedno i svojevrsni izraz osjećaja dekadentnosti, a praćen tekstovima koji su temama i načinom pisanja polako otvarali prostor slobode izražavanja. Mislim da u osamdesetima nema prijelomnih točaka, postoji samo jedno trajanje, kontinuitet velikog napora kreativnosti koji, nažalost, završava u diskontinuitetu ratra s početka devedesetih.
Jesu li pomoću dizajna u osamdesetima ikada ozbiljnije dovedeni u pitanje politički odnosi u Jugoslaviji i dogmatičnost partije i ako da, kada i kako?
Primjerenije bi bilo govoriti o društvenom poretku, jer “politički odnosi” svakako nisu bili u fokusu umjetnosti i kulture, već i zbog činjenice da tih odnosa kako ih se danas poima i prakticira nije niti moglo biti u kontekstu jednopartijskog sustava. K tome, pojam “dizajn” ovdje nije moguće koristiti generalizirano, nego ga je terminološki potrebno svesti na razinu primjerenu shvaćanju tadašnje stvarnosti.
Posrijedi je govor o vizualnom komuniciranju. Jer projektiranje za masovnu proizvodnju je moglo dovoditi u pitanje društveni poredak jedino na razini unaprijeđenja kvalitete proizvoda, a ta je razina, pokazao sam to u više svojih knjiga i znanstvenih članaka, uvijek bila probelmatična u shvaćanju dizajna u tadašnjem modenizacijskom kontekstu. To stoga jer je ekonomska logika vladajuće partije uvijek bila više fokusirana na kvantitetu negoli na kvalitetu, slijedom logike dogovorne ekonomije. Ta problematika nedostatnog shvaćanja društvenog potencijala dizajna kontinuira i kroz devedesete i traje još i danas.
Izložba ‘Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne’ otvara se danas, 10. travnja u zagrebačkom HDLU, a možete ju pogledati do 10. svibnja.