Ozren Grabarić o svojoj posljednjoj ulozi, Gavelli stradaloj u potresu i rupi koja je ostala nakon Igora Vuka Torbice

GRABARIĆ: Mi na samom početku nismo došli do ovih rješenja, ona su se dogodila tijekom rada, pogotovo kada smo došli u prostor. Ja pokušavam u svom radu nemati odmah predodžbu kako bi to trebalo izgledati na samome kraju.

TELEGRAM: Kod vas nema gotovih rješenja?

GRABARIĆ: Nema, zato jer bi me to na neki način navelo da pokušavam ispuniti nekakav obrazac kojeg sam sam sebi zadao. Tako da pokušavam osluškivati što će sve tekst donijeti, osluškujem redatelja, naravno i partnere s kojima se stvara i grabi taj materijal. Iz te neke slobode u probama dogodila su se i rješenja, a ova mantra “Nijesam star, nijesam star…” došla je zapravo dosta kasno. Na samoj premijeri na kraju monologa sam još i dodao “Ja sam umro”, to je čak beyond starosti, ha, ha… Grižula se zapleo u požude, strasti, u sve što ga je furalo da ide u tu šumu, da skine okove zakona, reda, grada, društvene hijerarhije… svega što civilizacija sama po sebi stavi kao okove na čovjeka.

TELEGRAM: U redateljskoj viziji Saše Božića i Petre Hrašćanec vilinski pastoralni svijet “Grižule” ima okus Warhola, Bowieja… a ovaj gradski je kao iz filmova ranog Papića.

GRABARIĆ: I meni je jako zanimljivo da su to Petra i Saša tako zamislili. Da, oni su vilama i Plakiru, tom svijetu šume, dali bowijevsku atmosferu, nešto što je iskaz potpune slobode, dok su ljudima iz grada dali jedan gestus folklora i tradicije. To je suptilno provedeno, na tome se baš inzstiralo da forma ne pojede sadržaj. Miris toga se i osjeti, mi se onda i malo zezamo u jednom trenutku na te folklorne plesove i taj habitus, kako oni proizlaze iz jednog mentaliteta za razliku od šume. To je stalni kontrast grad-šuma.

TELEGRAM: Grižula i Omakala u posljednjoj sceni se vraćaju u grad pod osjećanjem gorčine. Oni jesu oboje luzeri?

GRABARIĆ: Da, u neku ruku. Grižula je gospar koji bježi od sluškinje a Omakala je sluškinja koja bježi od zle gospodarice. To je taj zanimljivi Držićev kontrast. Oni traže nešto drugačije ali se na kraju opet vraćaju u grad, upadaju u isti mehanizam, vraćaju se na početak i pitanje je da li će im biti bolje. Ta Držićeva šuma je, kao i Shakespeareova šuma u “Snu ljetne noći”, blizu grada i ona je kontrast između iracionalnog i racionalnog. Grad treba šumu i šuma treba grad.

TELEGRAM: Sve dok šuma ne dođe preblizu, kao u “Macbethu”, onda vrag dođe po svoje.

GRABARIĆ: Ha, ha, točno tako.

TELEGRAM: Nego, da se vratimo još malo na kontraste mladost-starost. Kako vi intimno stojite s tim, bojite li se starosti?

GRABARIĆ: To je zanimljivo pitanje. Nije da ne razmišljam o tome. Razmišljam kako će se stvari mijenjati… Još uvijek se ne osjećam starim jer sam tek 4.0 odvalio, ali da, pitam se što znači dobro stariti. Što znači pripremiti se za to vrijeme? Pogotovo u ovom našem poslu čini mi se da je važno trajati. I da to zapravo jako mali broj ljudi uspije – trajati. Tu su meni veliki uzori i svijetle točke Pero Kvrgić koji je još i u svojoj 90-oj igrao, i Rade Šerbedžija koji ima 74 godine i gledam tu njegovu energiju koja je fascinantna na sceni… Postoje, dakle, primjeri koji nam daju do znanja da se ne treba bojati starosti. Starost donosi neke dobre stvari, mudrost, staloženost, samo treba ulagati u sebe, da tijelo može pratiti sve to.

TELEGRAM: Upravo ste navršili 40 godina života. Ulazite u stanovitu životnu zrelost, a kako je sa zrelošću umjetnika?

GRABARIĆ: Tako što se apsolutno nadam da ću učiti do kraja života. Smisao našeg postojanja je spoznaja. Dobiti spoznaju je najveći eliksir koji nas vodi dalje, daje nam smisao da živimo dalje. Kad bi čovjek rekao “Aha, ja sad sve znam” onda bi umro. Ta znatiželja i potreba za ulaganjem znanja u sebe, strašno su bitne. A što se zrelosti tiče, s jedne strane dobivam težinu u smislu da nisam više mlad i ne moram se dokazivati, ne moram se svidjeti svima po svaku cijenu. Nego, minulim radom sam “kupio” to da sad mogu eksperimentirati, mogu fulati, ne moram raditi nešto što je zicer koji će biti općeprihvaćen.

TELEGRAM: To jeste svojevrsna komocija?

GRABARIĆ: Da, tako je. Mogu si dati neku vrst slobode da probam i da pogriješim. Jer, danas je greška luksuz koji si samo rijetki mogu priuštiti. Danas svijet ne oprašta greške. Toliko smo orijentirani ka uspjehu i živimo uspjeh radi uspjeha i radi uspjeha sve, što bi rekao Krleža. U tom materijalističkom svijetu uspjeha pogriješiti ispada strašno. A nužno nam je. Pogreška nosi puno više spoznaje od uspjeha, ona puno dulje ostaje s vama i tjera vas na promišljanje. Uspjeh je kratka pojava, više kao šut adrenalina. Lijepo je, da, ali odmah sutra se probudite i osjećate žudnju za novim uspjehom.

TELEGRAM: U “Grižuli” ste partner sa svojim studentima. Istinski, kakvo je to iskustvo? Recimo, bilo je dosta kritičara koji su pisali o nekoj obostranoj nelagodi između Ala Pacina i njegovog profesora Leeja Strasberga, u onoj glasovitoj sceni Michaela Corleonea i Hymana Rotha u „Kumu 2“. Ima li tu makar i nesvjesnog grča da nećete odigrati dobro i da ćete izgubiti pedagoški alat?

GRABARIĆ: Ne znam koliko se gluma može naučiti, ja više svoj pedagoški rad doživljavam kao jedan konstantni dijalog sa studentima. Raspravljamo o stvarima koje se tiču kazališta, tragamo zajedno za organskim glumačkim procesom. I to je nešto što mora biti lišeno uspjeha. Uspjeh je nuspojava, nikako cilj. Cilj mora biti nešto drugo, neko traganje. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa pa je i okej ako padnemo, ako ne uspijemo. Ono što se može dogoditi je da se čovjek boji da se neće u dobrom svjetlu pokazati pred svojim studentima. Ali ja nisam imao taj strah, jer upravo je divno što nam kazalište nosi a to je da smo na sceni svi ravnopravni. Bez obzira na godine, uspjeh, pozicije… Mi smo svi isti, scena briše te hijerarhije. Mi smo isti i smisao pronalazimo jedan u drugome, vučemo scenu jedan od drugoga.

Ono što mi je eventualno bitno jest da pokažem nivo profesionalnosti koji svaka predstava iziskuje od nas. Da dođete spremni, da znate tekst, da nudite neke nove stvari, da uvažavate ono što redatelj kaže, a opet da ne izgubite sebe u tom procesu. To mi je, dakle, važno bilo, da se ne poskliznemo u tom jednom odnosu prema teatru. Teatar je zaista neko sveto mjesto koje zahtijeva posvećene ljude a posvećenost traži žrtve, žrtvovanja privatnosti i puno rada, puno odricanja. Nije to tako lako kako se ponekad sam završni proizvod čini.

Ja sam izuzetno sretan kad radim sa studentima i otkrio sam da i ja od njih jako puno mogu naučiti. Mogu naučiti od njihovih muka, od njihovih pogrešaka, učimo se tome da izverbaliziramo možemo li ovaj naš posao svesti na neke parametre kojima bismo se lišili subjektivnih elemenata procjene nečijeg rada. I možemo li zaista početi uspostavljati parametre po kojima možemo reći ovo su već dobri glumci, a ovi još moraju raditi i učiti na tim i tim stvarima. Tako da nekog grča u tom smislu nije bilo… Dobro, negdje u pozadini možda je tinjalo ono da se moram pokazati, malo sam se više bacao po kamenju…

TELEGRAM: Čisto da vile ne budu razočarane.

GRABARIĆ: Da, i u tom vilinskom erotskom svijetu sam zaradio možda koju modricu više nego u ostalim projektima, ha, ha… Tako da je možda tu moja ambicioznost bila jača, ali na kraju se i poklopilo s onim što jest ta uloga.

TELEGRAM: U predstavi se fascinantno poigravate Grižulinim rukama. Podsjetilo me to kako ste Richardu u Gavelli oduzeli ruku, hibernirali ju, i tako njegov deformitet niste pretvorili u karikaturu.

GRABARIĆ: Uvijek nastojim pomaknuti se iz mjesta, naći nešto što na neki način nisam ja a opet jesam. Odnosno, jesam ja ali u drugačijim uvjetima. Zato volim vidjeti kako bih u tim uvjetima drugačije postavljenog tijela, mogao zaživjeti. U svakoj ulozi sam na neki način ja, odnosno tražim svoju istinu unutar tog konteksta, tih likova i dramskih predložaka. Mislim da je to u pitanju: naći istinu. Jer, stalno nas tjeraju na nekakvu dosljednost kao poželjnu kategoriju. Ali ja mislim da dosljednost zapravo ne postoji.

Ako uzmete nečiji život, vidjet ćete da je čovjek često nedosljedan, i ne možete ga podvesti pod jedan nazivnik ili strpati u jednu ladicu kao što društvo trpa ljude – po nacionalnom uvjerenju, po seksualnoj orijentaciji, političkom opredjeljenju, religiji… I po svemu tome bi se čovjek trebao odrediti, ispuniti tamo neki formular da bi rekao evo to sam ja, a sve ono što se događa mimo toga, percipira se kao bolest, kao nešto što ne pripada njegovom identitetu. A nije tako. Jer, normalno je da imamo različita mišljenja i da se tijekom života formiramo na način da dobijamo nove spoznaje koje se ponekad kose s onim što mi mislimo da jesmo.

To je normalno zato što smo svakakvi i puno kompleksniji ljudi od onoga što mi mislimo da jesmo. Zato ja mislim da je gluma ta koja nas na neki način uči tome da ima cijeli jedan spektar od pozitivnih do negativnih likova u kojima čovjek može naći svoju istinu, jedan komadić sebe. Jer, da ne može, kazalište ne bi bilo tako moćno sredstvo, literatura ne bi bila tako moćno sredstvo, jer se nitko ni u čemu ne bi prepoznao. Privlači nas to što gledamo jer se mi podsvjesno prepoznajemo u tome.

TELEGRAM: Vi ste pokazali da je i Richard III. jednom bio dječak koji je trpio radi svoga hendikepa, da je bio žrtva u kastinskom žrvnju dvora.

GRABARIĆ: Apsolutno. U tom Shakespeareovom komadu nema niti jednog pozitivnog lica. Tamo su i žene negativke, majka Richardova, Elizabeta, Lady Ana… Svi oni su politički motivirana lica koja imaju opstanak na vlasti kao prioritet. On živi u okrutnom svijetu, prihvaća sustav okrutnog svijeta i nalazi način kako da preživi i to je instinkt za preživljavanje. Osim toga, još je jedna od interesantnih stvari koje smo otkrili u “Richardu III.” a to je da ima puno humora. Na neki način on kao da postaje „simpatičan“ u toj ludosti, u egomaniji. To je ono što danas vidimo oko nas. Trump često koristi humor da bi se dopao masama i da bi sakrio svoju nekompetentnost i neznanje, ili svoje mračne ambicije. To rade i mnogi drugi. Danas političari dolaze s osmijehom na vlast. Ili bolje reći – podsmijehom.

TELEGRAM: S redateljem Aleksandrom Popovskim ste u Gavelli ostvarili trilogiju briljantnih uloga u antologijskim predstavama “San ljetne noći”, “Peer Gynt”, “Richard III.” Očito ste kliknuli, inspirativno djelovali jedan na drugoga?

GRABARIĆ: Ima već evo trinaest godina otkad sam upoznao Acu, kad smo radili „San ljetne noći“ naš prvi zajednički projekt, i imam osjećaj da mi je to u životu bila neka vrst prekretnice. Jer, naišao sam na redatelja koji je danas moj veliki, veliki prijatelj s kojim dijelim senzibilitet, ne samo prema kazalištu…

TELEGRAM: To da ste i veliki prijatelji ne mora biti uvjet za ostvarenje dobre umjetnosti, ali čini mi se da je itekako prednost kad se dogodi.

GRABARIĆ: Naravno, ne mora biti uvjet. Ja sam s nekim redateljima s kojima se nisam nešto baš zbližio, napravio divne stvari. Ali, barem ono kako se ja spajam s ljudima i na privatnom nivou, je povezano s tim kako drugi čovjek razmišlja i o teatru i o životu. I onda mi dođe logično da smo se i nas dva zbližili, kroz rad prvenstveno, kroz ostvarivanje na pozornici i kroz odnos koji imamo prema pozornici. Jer, obojica mislimo o kazalištu kao posvećenom, bitnom mjestu za naše društvo, velikom pokretaču društvenog razvoja.

Ja zaista vjerujem u to da je kazalište mehanizam koji može mijenjati stvari i da nije tu samo forme radi, da možemo reći evo imamo kazalište, nismo primitivci. Ne, ja mislim da je kazalište izuzetno bitno i mora biti izvrsno da bi imalo tu svoju bitnu funkciju unutar društva. Zato struka mora uvijek tu biti prva i govoriti o stvarima koje valjaju i koje ne valjaju, usmjeravati kazališne umjetnike. Dakle, i preko takvog načina razmišljanja sam se spojio s Acom. Nije to naravno uvjet da čovjek napravi neke dobre uloge, ali jako puno znači, barem meni. Ja se onda puno više otvaram kada znam da sam okružen ljudima koji me podržavaju. Lakše mi je otići izvan svojih sigurnosnih zona i obrazaca glumačkih kada radim s nekim s kim sam jako blizak i u privatnom smislu.

TELEGRAM: Izlaženje iz sigurnosnih zona eruptivno ste ostvarili kao Meštar ceremonije u “Hinkemannu”, u ZKM-u, plod također jednog fascinantnog odnosa s redateljem Igorom Vukom Torbicom. Ovoga ljeta pogodila nas je tragedija njegova samurajskog odlaska. To mora da je ostavilo ožiljke i na vašoj duši?

GRABARIĆ: Uh, da… Strašna tragedija. To je bio veliki šok za sve nas koji smo radili s njim, i za cijelo kazalište, društvo, za cijelu regiju. Igor je bio jedan od onih mladih ljudi koji je pokazivao u ovom redateljskom smislu i odnosu prema kazalištu zaista jednu novu energiju, nova razmišljanja. Točno ono što nam je trebalo da razbudi ovu uspavanu, učmalu scenu, pogotovo u redateljskom nivou, to smo svi mi vidjeli u njemu. Igora je tek čekalo jako puno stvari koje je trebao napraviti, spoznati, u kojima bi i on još sazrijevao unutar toga što je započeo raditi.

Naravno, „Hinkemann“ je predstava koja za mene znači puno. On je uspio mene nekako dovesti do toga da baš iskočim iz svojih obrazaca, da se „reinventam“, da se ponovo nekako izmjestim u nešto drugo, s jednim procesom koji je bio apsolutno nezaboravan, neću ga nikada zaboraviti. Jer je bio nekako sustavan, pametan, kao da je znao sve odgovore na početku, a opet je puštao da ih i mi sami pronalazimo, vodeći nas sigurnom rukom. I to je za takvog mladog jednog čovjeka bilo čudo neviđeno. Tako da je ovo sigurno ogromna rupa koja je ostala iza njega i sigurno je izazvalo veliki potres u cijeloj regiji.

TELEGRAM: Što je s projektom u Beogradskom dramskom pozorištu? Tamo ste s Lenkom Udovički u proljeće radili teatarsku verziju kultne brutalne satire filma Ettorea Scole “Ružni, prljavi, zli”.

GRABARIĆ: Ja taj film obožavam, uopće filmove Ettorea Scole ili Federica Fellinija, cijelog tog talijanskog vala, to je nešto što me silno uzbuđuje. Pogotovo u toj nekoj ekspresivnosti u filmskom svijetu, to je nešto što smo izgubili u današnjem filmu koji ide u smjeru hiperrealizma. Ali ovo je jedan „alanfordovski“ stil igre u filmu, nešto što meni jako fali u današnjoj kinematografiji. Ovaj naš projekt je došao do generalnih proba i tada su se počela zatvarati kazališta i granice, cijeli lockdown je počeo. Tako da smo odigrali generalku pred nekolicinom prijatelja koji su došli i onda smo zaustavili cijeli projekt.

Lenka je okupila sjajan autorski tim, tu su i Staša Zurovac, Nigel Osborne, Bjanka Adžić Ursulov, stalni Lenkini suradnici na Brijunima, zatim Slobodan Obradović koji potpisuje sjajnu dramaturgiju, stvarno smo napravili fantastičan posao. Bio mi je veliki užitak raditi s tim ansamblom i jedva čekam da pokažemo rezultat, da predstavu isprobamo pred publikom, jer i sam proces i ta tematika, sve je bilo silno uzbudljivo i baš mi je žao da smo pred sam kraj morali stati.

TELEGRAM: I vaše matično kazalište Gavella je u nezavidnom položaju.

GRABARIĆ: Apsolutno, to je strašno. Ne samo zbog epidemije korona virusa, nego je i potres oštetio kazalište, skoro je srušio onu Ugostiteljsku školu pored naše zgrade, pa sad ni publika ne može ulaziti, pa nas je i poplavilo za vrijeme ovih poplava… Sve nedaće svijeta valjda su zadesile Gavellu. Ja se nadam da će grad naći snage i volje i novaca da se ovo sanira i da se izgradi naša mala scena. Ona se predugo gradi, bilo je tu raznoraznih nesretnih okolnosti. Svi jedva čekamo da se vratimo na daske i igramo, jer mi jedino gdje se formiramo to je na sceni, preko utakmica u nogama. To je ono što nam svima treba, pogotovo mladim glumcima, ali i nama starijima. Koji jesmo iskusniji i imamo dosta utakmica, ali…

TELEGRAM: Nikad dosta tih utakmica?

GRABARIĆ: Nikad dosta. To je kao kad idete u teretanu, pa se malo zapustite, onda je puno teže vratiti se. Teško je biti u tom ringu a lako je iz fotelje govoriti da ništa ne valja. Treba ući u ring i boriti se. Nije lako biti u ringu. Zato jer kada izađeš svaki put si pod metom kritika. I dobrih i loših. Svaki put si pod metom tih strelica oko kojih moraš jako paziti da ti od ovih koje su dobre, ne naraste ego, a ove loše da te ne pogode previše. Konstantno se umjetnik treba boriti protiv svakog feedbacka a, paradoksalno, feedback mu je potreban. Iako, najbolji feedback je ona tišina u gledalištu ili ona reakcija publike u danom trenutku, jer to odmah glumac koji je svjestan publike, koji osluškuje publiku, može vrlo precizno detektirati koji elementi u predstavi funkcioniraju a koji ne… Osjetljiva smo bića, to ja i mladim ljudima govorim, a od toga se najbolje braniš tako da voliš svoj posao. Sve ostalo su popratne pojave s kojima moraš živjeti.

TELEGRAM: O tome je riječ: najteže je trajati?

GRABARIĆ: Da, kad si mlad i ambiciozan to je jako teško shvatiti. Grizeš svaku ulogu, želiš biti u svemu, guraš se u sve, a pogotovo ako doživiš neki uspjeh pa nakon toga nastane stagnacija, onda mnogi kolege padnu u frustracije, često se prestanu usavršavati, prestanu raditi na sebi, odustaju pomalo… Tako se stvara jedan cinizam u umjetnosti.

TELEGRAM: Što je baš pogubno.

GRABARIĆ: Najpogubnija sila u bilo kojem segmentu! U bilo čemu, a kamoli u umjetnosti. Ono, kad čovjek sjedi i samo s cinizmom sve gleda i ništa mu ne valja, misli da je najpametniji a teško je i njemu samom u ringu proizvest ono pravo. Na kraju krajeva, izgubi konekciju s publikom. Jer publika jako dobro osjeti taj cinizam.